Odvjetnički tim generala Ante Gotovine prije desetak dana uručio je žalbenom vijeću Haškog tribunala podnesak u kojem na dvjestotinjak stranica traži uvođenje 25 novih dokaza koji bi trebali pobiti dijelove prvostupanjske presude. Uvaži li sud nove dokaze, drastična bi se prvostupanjska presuda od 24 godine zatvora hrvatskom generalu mogla barem umanjiti. Budući da je prihvaćanje novih dokaza i svjedoka u žalbenom postupku moguće jedino u osobitim okolnostima, obrana je za svakog od njih morala temeljito obrazložiti zašto ih nije predstavila tijekom suđenja. Od 25 novih dokaza, njih devet obilježeno je oznakom tajnosti pa se ne smiju javno objaviti. Prema Nacionalovim informacijama, žalbeno bi vijeće do kraja godine, a najkasnije u siječnju 2012., trebalo održati konferenciju na kojoj će obznaniti hoće li, i u kojoj mjeri, prihvatiti žalbe odvjetničkih timova Ante Gotovine i Mladena Markača.

Uvođenje novih dokaza u žalbeni postupak moguće je samo u iznimnim uvjetima. Svaki se od njih mora precizno odnositi na konkretnu stavku presude. Nadalje, obrana mora dokazati da je dokaz dovoljno jak da je mogao utjecati na prvostupanjsku presudu, uz vjerodostojno obrazloženje zašto nije korišten tijekom suđenja. Naposljetku, u žalbeni postupak može se uvrstiti i neki novi dokaz koji bi značajno utjecao na prvostupanjsku presudu.

Iz podneska je vidljivo da se obrana najvećim dijelom usredotočila na obaranje dijela presude koji se odnosi na plansko i namjerno protjerivanje Srba. Upravo to je temelj udruženog zločinačkog pothvata, teze koju je postavilo haaško tužiteljstvo i koju je sudsko vijeće prihvatilo, te osudilo Gotovinu na 24, a Markača na 18 godina zatvora. Taj dio žalbe sastoji se od 19 novih dokaza, među kojima je i devet tajnih. Označeni su kao dokazi prve kategorije. Budući da je srpsko stanovništvo pobjeglo prije dolaska Hrvatske vojske, gradeći tezu o udruženom zločinačkom pothvatu tužiteljstvo je kao glavni razlog zbjega postavilo neselektivno granatiranje gradova. Srbi su se, prema toj ideji, uplašili granata i pobjegli iz takozvane Krajine, što je i bio cilj hrvatskih vlasti postavljen na famoznom brijunskom sastanku. U ostvarivanju tog plana generali Gotovina i Markač odigrali su značajnu ulogu, tvrdi Haaški sud.

Upravo pobijanje te priče o masovnom granatiranju civilnih ciljeva čini drugi dio žalbe Gotovininih odvjetnika. Sastoji se od pet dokaza, nazvanih dokazima druge kategorije, a među njima su i tri stručne ekspertize umirovljenih američkih generala. U posljednjoj, trećoj kategoriji nalazi se samo zapovijed ratnog ministra obrane Gojka Šuška kojom se zabranjuje javno istupanje svim pripadnicima Hrvatske vojske bez prethodne suglasnosti Političke uprave MORH-a. Tom zapovijedi odvjetnički tim namjerava pobiti dio presude prema kojem je Gotovina kriv što nije javno istupio ne bi li se zaustavio kriminal na oslobođenom području. Tim je nečinjenjem, prema presudi, Gotovina pridonio stvaranju "pljačkaškog ozračja" u splitskom zbornom području te "uvelike pridonio udruženom zločinačkom pothvatu".

Dokazi prve kategorije na stotinjak stranica pokušavaju srušiti tezu o namjernom protjerivanju Srba. Mahom su to zapisi sjednica Vrhovnog vijeća obrane Miloševićeve Jugoslavije te izvješća jugoslavenskih oficira i vojne obavještajne informacije. Obrazlažući zašto ti dokazi nisu bili predstavljeni u glavnom postupku, obrana otkriva da ih je dobila izravno od haaškog tužiteljstva, no tek nakon prvostupanjske presude. Naime, prema propisima Tribunala, tužiteljstvo je dužno predati obrani svu dokumentaciju vezanu za slučaj, čak ako to obrana i ne zatraži. Transkripti sjednica Vijeća obrane označeni su državnom tajnom pa su se tijekom suđenja 2007. pojavili u redigiranom obliku. Velik dio dokumenata bio je zacrnjen. Tek nakon presude Gotovini, Markaču i Čermaku, a za potrebe suđenja srpskom generalu Momčilu Perišiću, sa zapisa je skinuta oznaka tajnosti pa ih je tužiteljstvo proslijedilo braniteljskim timovima. Nakon uvida u sada kompletnu dokumentaciju, obrane su od tužiteljstva zatražile i konkretne obavještajne informacije i izvješća nekih generala za koje se uvidom u transkripte Miloševićevih sjednica ustanovilo da postoje.

U prvom dijelu žalbe, posvećenom pobijanju teze o protjerivanju Srba, jedan za drugim posloženi su, nekoć tajni, materijali koji svjedoče kako se srpsko pučanstvo, zajedno s vojskom, povlačilo pred hrvatskim snagama. Ne zbog straha, nego zato što je tako zapovjedio politički vrh takozvane Krajine, tvrdi obrana. Na 41. sjednici Vrhovnog vijeća obrane, 14. kolovoza 1995., Slobodan Milošević kaže: "Kao što znate, tamo je pala naredba da svi iziđu iz Krajine toga istog dana bez čak stvorenog kontakta s Hrvatskom vojskom na najvećem dijelu fronte." Malo kasnije, na istoj sjednici, govoreći o krajinskom vodstvu, zaključuje da su, prema policijskim i ostalim izvještajima s terena, zapovjedili narodu da bježi čim je završila topnička priprema. Devet dana kasnije, na sljedećoj sjednici, Milošević je iznio i svoj zaključak - takozvana Krajina je napuštena ne bi li se šokom, koji će izazvati izbjeglički val, vojska tadašnje Jugoslavije uvukla u rat. Među novootkrivenim dokazima je i obavještajno izvješće generalštaba Vojske Jugoslavije u kojem stoji da je Hrvatska vojska uspjela zauzeti Knin i odsjeći Gračac, te da je stanovništvo "evakuirano u relativnom redu".

Možda je najzanimljiviji dokaz obrane izvješće stanovitog Milana Perića, zapovjednika 92. artiljerijske brigade, koji, uočljivo bijesan, piše da je pobjegao u Banjaluku i otkrio da je Milan Martić naredio evakuaciju. Priznaje, nadalje, da ga je to dodatno iznerviralo pa piše o Martiću: "Zaključio sam da je sve što nije uspjelo ustašama, ostvario čovjek kojeg smo navodno izabrali. Tvrdim da je to bio čin izdaje i da evakuacije nije trebalo biti. Na žalost, takvu su zapovijed dobile sve općine u Dalmaciji i Lici, što je bio čin veleizdaje predsjednika Martića i njemu lojalnih generala. Iz daljnjih informacija saznao sam da 4. kolovoza do 16 sati nitko u Kninu i ostalim mjestima nije ni pomišljao na bijeg, do trenutka kad je predsjednik Martić potpisao čin izdaje." Perić, nadalje, zahtijeva istragu kojom bi se ispitalo tko je odgovoran za masovni zbjeg Srba, te što je u tome bila uloga Milana Martića i njegovih savjetnika, osobito Ilije Prijića, za kojeg navodi da ga je kao špijuna podmetnuo Franjo Tuđman.
U prvoj grupi dokaza našla se i američka diplomatska korespondencija koju je, u moru ostalih, objavio WikiLeaks. Tadašnji američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith 10. kolovoza piše da se i prije "Oluje" "pretpostavljalo da će većina Srba pobjeći ako Hrvatska pokrene vojnu akciju". Bilježi kako je, prema onome što je vidio i čuo u Petrinji, Kninu i Glini, pronađeno malo dokaza o zločinima hrvatskih snaga i protjerivanju ljudi. Zaključuje naposljetku da je vjerojatnije da su pobjegli prije dolaska Hrvatske vojske ili da im je "krajinska" vlast zapovjedila da bježe. Obrazlažući zašto ova diplomatska zabilješka nije bila dokazom u glavnom postupku, braniteljski tim piše da je za nju saznao tek u kolovozu, nakon što ju je objavio WikiLeaks. Iako su i obrana i tužiteljstvo više puta tražili pomoć od američke vlade, upravo u obliku ovakvih diplomatski bilježaka, te su dva puta nešto i dobili, ovu konkretnu zabilješku nisu zaprimili. Navedenom grupom novih dokaza Gotovinin braniteljski tim namjerava pobiti tezu presude prema kojoj su Srbi izbjegli iz takozvane Krajine zbog granatiranja Hrvatske vojske, te da je nasilno istjerivanje Srba isplanirano na brijunskom sastanku.

Ti dokazi, prema odvjetnicima, dokazuju da su Srbi napustili zaposjednute dijelove Hrvatske jer im je tako naredio politički vrh "Krajine". Kad bi u tome uspjele, obrane bi srušile konstrukciju tužiteljstva o postojanju udruženog zločinačkog pothvata, koju je prvostupanjsko sudsko vijeće, pod ravnanjem Alphonsea Orieja, prihvatilo. Zanemarivši "više ciljeve" i vodeći računa samo o njegovoj slobodi, bitnim umanjivanjem prvostupanjske kazne otvorila bi se mogućnost da general Gotovina nakon žalbenog postupka iziđe iz zatvora. U trenutku kad sud donese drugostupanjsku, pravomoćnu presudu, Gotovina će iza sebe imati već sedam godina zatvora.
Krimen neselektivnog granatiranja tim Luke Mišetića pokušava, pak, pobiti vojnim ekspertizama američkih generala, i to rušenjem takozvanog Pravila 200. To je pravilo u svoju presudu uvrstilo Oriejevo sudsko vijeće, a njime se svaka granata koja je cilj promašila za više od 200 metara definira kao namjerno ispaljena u civilno područje. Dakle, kao sredstvo zastrašivanja i terora.

Zavedena kao dokaz 20, na jedanaest se stranica proteže opsežna ekspertiza umirovljenog američkog generala Roberta Scalesa. Ovaj artiljerijski stručnjak napisao je sedam stručnih knjiga, a za posebne zasluge u famoznoj bitci za Hamburger Hill, tijekom Vijetnamskog rata, uručeno mu je odličje Srebrna zvijezda. Scales ekspertizom negira Pravilo 200, nazivajući ga nerazumnim. Tvrdi da je, s obzirom na naoružanje Hrvatske vojske tada, mnogo realističnije granicu namjernog promašaja postaviti na najmanje 400 metara. Scales je naveo i da je način granatiranja i količina ispaljenih granata posve u skladu s američkom i sovjetskom doktrinom ratovanja. Također, spominje da je otprilike tako u Haagu svjedočio i kanadski general Andrew Leslie, koji je tijekom Oluje bio u Kninu. Sa Scalesovom ekspertizom slažu se i, također umirovljeni, američki generali Wilson Shoffner i Ronald Griffith. Obojica za granicu od 200 metara kažu da je u potpunom neskladu s artiljerijskom i raketnom teorijom i praksom, pa je nazivaju potpuno nerealnom i nevaljanom procjenom.
Pokušavajući ekspertize uvrstiti kao nove dokaze, Gotovinin je braniteljski tim otprilike rekao: "Nismo ih uvrstili u glavni postupak iz jednog jedinog razloga - nismo mogli ni pretpostaviti da će sudsko vijeće odbiti tvrdnju tužiteljstva prema kojoj je granica pogreške postavljena na 400 metara i postaviti vlastitu granicu na 200 metara. Štoviše, mi smo prihvatili tezu tužiteljstva da je granica pogreške 400 metara. Nerazumno je od bilo kojeg optuženika očekivati da u vlastitoj obrani podastire dokaze kojima će osnažiti argumente tužitelja protiv samoga sebe."
Dokaz 24, pretposljednji u braniteljskom podnesku, odnosi se na zaključak suda da je Gotovina kriv jer je Hrvatska vojska granatirala Knin u kojem tada nije bilo vojnih snaga. Za tu je tezu sud uzeo u obzir svjedočenje Koste Novakovića, pomoćnika zapovjednika glavnog stožera vojske takozvane Krajine. U svom je svjedočenju govorio kako u Kninu i neposredno oko grada, u Sjevernoj vojarni i Senjaku, nije bilo značajnijih vojnih snaga, jer su, tvrdio je, bile razmještene po prvim linijama. Konkretno, rekao je da je Druga gardijska brigada 4. kolovoza 1995. bila razmještena "negdje između Golubića i Strmice".

No nakon svjedočenja Novaković je odlučio svoja sjećanja na "Oluju" uobličiti u memoare. U knjizi "Srpska Krajina" na 462. stranici Novaković piše: "U tijeku opće agresije Gardijska brigada nije bila na Dinari, nego se odmarala u Kninu." Na temelju toga obrana je ustvrdila da je Novakovićevo svjedočenje u najmanju ruku nevjerodostojno, ako ne i najobičnija laž i krivokletstvo, te da smještanje čitave brigade u Knin na dan operacije "Oluja" posve opravdava granatiranje grada. U skladu s novim dokazima, braniteljski tim zatražio je od žalbenog vijeća da preispita cjelokupno Novakovićevo svjedočenje koje se, osim Knina, odnosilo i na bijeg civila iz Obrovca, navodno zbog straha od granatiranja.
O žalbi će odlučiti Žalbeno vijeće pod predsjedanjem suca Theodora Merona. Vjerojatno najiskusniji od svih sudaca Haaškog Tribunala, Meron je bio i predsjednikom Suda od 2003. do 2005. Na tu je funkciju ponovno izabran prije otprilike mjesec dana, a staru će dužnost, na još dvije godine, preuzeti preksutra, 17. studenoga. Amerikanac židovskog podrijetla rođen je 1930. u Kaliszu u Poljskoj. Dobitnik je mnogih strukovnih nagrada, a otkako ga je u ožujku 2001. Glavna skupština Ujedinjenih naroda izabrala u Haaški tribunal, odlučuje samo o žalbenim postupcima.