Srećko JurdanaNa turbulentnoj međunarodnoj sceni upravo se simultano zbivaju dva strateški vrlo značajna fenomena: prodor Amerikanaca u Bagdad, čime se naslućuje pobjeda koalicije i evidentno primiče kraj Saddamovu teroru, i Mesićev posjet Letoniji. Da nije u jednome dijelu prožet tragedijama, predočeni kontrapunkt mogao bi se, dakako, tretirati kao humoreska. Hrvatska je mogla definirati svoj međunarodni status učlanjenjem u ratnu koaliciju koju predvodi Washington; umjesto toga, optirala je za proeuropsku varijantu neutralnosti, s opipljivim materijalnim posljedicama. Američki Kongres odobrio je nedavno predsjedniku Bushu osamdeset milijardi dolara ratnih subvencija, od kojih će znatan dio dobiti američki saveznici. Samo Turska, na primjer, milijardu dolara neposredne pomoći kao oblik američke zahvalnosti za logističke usluge. Ostatak – možda devetnaest milijardi – slijedi joj kasnije.

Moralna gudura zapadnog Balkana

Na drugoj strani, Stipe Mesić sa svojim letonskim sugovornicima intenzivno pregovara kako da poveća robnu razmjenu između Letonije i Hrvatske, koja u ovome trenutku iznosi četiri milijuna dolara. Njegov je napor impresivan; nacija ga nijemo ohrabruje da izdrži. Figurativno rečeno, dok su veliki zalogaji rezervirani za američke prijatelje, Hrvatska na međunarodnoj sceni i dalje pokušava pokupiti sitniš s poda. Nastupajući s pozicije branitelja rusko-europskoga doživljaja pravde, odrekla se sudjelovanja u velikoj strateškoj operaciji Washingtona koja je od nje zahtijevala vrlo mali doprinos, a nudila joj u perspektivi političko-poslovne aranžmane koji se mjere milijardama.

Što su Amerikanci tražili od Hrvatske? U osnovi, ništa osim deklarativne podrške. Logističke prelete preko teritorija na deset-dvadeset kilometara visine, mogućnost korištenja aerodroma ako se dogodi kakav kvar, bolničke usluge ako se slučajno spusti zrakoplov s ranjenicima, marginalno korištenje luka… Uglavnom, hrvatski ratni doprinos bio bi zanemariv, ali politička nazočnost u koaliciji mogla bi se zato štedro* naplatiti ako ničim drugim, a ono poslovnim sudjelovanjem u poslijeratnoj obnovi Iraka. Nacionalni ponos – što bi rekao proslavljeni romansijer pederastije Paolo Coelho – nema, međutim, cijene, tako da će Hrvatska na sreću svojih pacifista ostati bez američkih koalicijskih bonusa i rekonstrukcijskih profita, ali i zadržati svoj stari ugled moralne gudure zapadnoga Balkana.

Unosna obnova Iraka

Love – dakle – biti neće, ali bit će zato akcije “Bukom protiv rata”. Trubit će se pred američkom ambasadom, lupati loncima i poklopcima, distribuirat će se herojske SMS poruke “Zatrubi i prenesi prijatelju”, junački će se urlati protiv američkoga rogonje koji iz ezoteričnih razloga koristi svoje moćno oružje kako bi svrgnuo Saddama Husseina, vertikalu arapskoga emancipatorskoga pokreta. Kako stvari stoje, Hrvatska će prosvjedovati dok neki drugi budu zarađivali. Može se predvidjeti da će obnova Iraka postati jedan od najunosnijih poslova na početku dvadeset prvoga stoljeća. Američke sofisticirane bombe razorile su – u ciljanoj ili “kolateralnoj” šteti – znatan dio iračke infrastrukture i urbanih zona. Bagdad, Mosul, Basra, Kerbala, cijeli niz ratom zahvaćenih gradova bit će podvrgnut obnovi koju će plaćati iračka nafta.

Gradit će se kuće, ceste, aerodromi, bolnice, škole, vodovodi, plinovodi, dalekovodi, zgrade državnih institucija, zgrade telekomunikacija, mostovi, pruge, rafinerije, naftna crpilišta, i to će obavljati tvrtke iz zemalja koje su izrazile ratno-političko savezništvo s Amerikom. Hrvatske među njima nema; nema ni Francuske, Njemačke, Rusije, ali one su iz Iraka već prije izvukle sve što je bilo moguće. Mnogi promatrači smatraju da je angažman vlastite ekonomije i ekonomija njezinih saveznika na obnovi Iraka bio osnovni motiv ulaska Amerike u rat. Amerika vjerojatno neće dopustiti da nakon pretrpljenih žrtava i uloženih sredstava upravu nad Irakom preuzmu Ujedinjene nacije, i da se – na taj način – u podjelu ratnoga plijena na mala vrata uvuku oni koji su bili protiv nje. Što se Hrvatske tiče, sve je to bespredmetno. Život je ciničan. Opredjeljujući se da ostane “out”, ona se odrekla prilike da nakon jednoga rata s predvidljivim ishodom zaposli tisuće ljudi koji u ovome trenutku egzistencijalno zavise od njezinoga slabašnoga proračuna. Za male, kako vidimo, ne mora uvijek biti dobro da ostanu špekulirati pod stolom dok se veliki tuku.

Geostrateška perfidnost i eliminacija lunatika

Motiv ove kolumne nije soljenje pameti Vladi, ili dijeljenje ekonomsko-političkih lekcija onda kad stvari postaju jasnije. Činjenica je, međutim, da se u kritičnim trenucima – kad je bilo “ili-ili” – ni Mesić, ni Račan, ni bilo tko iz vladajućega društva nije potrudio objasniti naciji hrvatsku alternativu i njezine reperkusije. Rat u Iraku ima prilično perfidne geostrateške motive, ali – pragmatički promatrano – on se ne može bez rezerve opisati kao agresorski i nepravedan. Bez američke odluke da ga eliminira, Saddam bi mogao ostati na vlasti do Sudnjega dana. Mogao bi pljačkati, mučiti i ubijati po želji, nastupati u TV programima gdje mu masovno ljube ruke, za govornicom na javnim mitinzima pucati iz puške, svoje ludilo – poput Hitlera, Staljina i Ceausescua – pretakati u grandomanski arhitektonski kič, mogao bi proizvoditi bojne otrove i neprestano prijetiti njihovom primjenom, a kad ga jednom vrag odnese, naslijedili bi ga po sjevernokorejskome obrascu njegovi jednako ludi sinovi s namjerom da tiraniju manijakalne dinastije nastave unedogled.

Eliminacija takvog lunatika nosi visoku cijenu u životima, ali kod uravnoteženih promatrača ona može proizvesti osjećaj političkoga zadovoljstva, i hrvatsko opredjeljenje protiv akcije u Iraku “koja nije pod okriljem UN-a” nije impresioniralo etičkom jasnoćom, kao ni transparentnošću profita koje će Hrvatska izvući iz stavova svoga rukovodstva. Čekajući na usuglašavanje UN-a da ih se smijeni, razni svjetski luđaci na vlasti u rasponu od Bokasse do Miloševića mogli bi istrijebiti cijele narode. Ali, što je, tu je. Paktirajući s rusko-europskim blokom Vlada pouzdano zna što radi, premda to još nije objasnila građanima. Nastupilo je predizborno vrijeme i Vlada se počela razmetati svojom bezgrešnošću u svim segmentima. Račan i društvo skromno tvrde da apsolutno zaslužuju reizbor jer su iznimno kvalitetno djelovali u ekonomiji, u društvenim reformama, u socijalnoj politici, svuda i svugdje, a u skladu s time – nesumnjivo – i na planu odluke treba li podržati Ameriku ili Europu.

STUPAC TJEDNA: BOBETKOVA OPTUŽNICA; UHIĆENJE RAJIĆA
Starac Bobetko leži u bolnici, navodno je nepokretan i na rubu života, ali još uvijek na neke bizarne načine uspijeva zagorčati život Ivici Račanu. Pojedine ljude sudbina je doista uspjela definirati kao neizlječive gnjavatore. Haag je učinio ustupak Vladi odustajući od zahtjeva za Bobetkovim uhićenjem, pod uvjetom da mu se uruči optužnica. Bez obzira na uviđavnost suda Bobetko ni po koju cijenu ne želi primiti optužnicu; čovjek je – kako tvrde njegovi bližnji – nesposoban podići ruku, primiti kuvertu, pročitati i shvatiti njezin sadržaj. Vladi je, dakle, pukao film i poslala je optužnicu preporučeno Bosiljku Mišetiću, Bobetkovome odvjetniku, bivšem pripadniku Tuđmanove advokatske ergele, koji ju je odbio prihvatiti iako nije paraliziran i može shvatiti njezin sadržaj.

U cijelu se stvar – ničim izazvan – na svoj tipično histeričan način uključio i vođa sudačke udruge Vladimir Gredelj, inače prijatelj i poštovalac Slavka Lozine, koji je na Vladu počeo galamiti zbog “neustavnoga postupanja”, jer optužnicu treba uručiti sud, a sud je zaključio da je Bobetko nesposoban, itd., itd. Da je na Račanovom mjestu kojim čudom autor ove kolumne, vjerojatno bi javno poručio Bobetku i spomenutome društvu, “skinite mi se, drugovi, s onoga na što ste se popeli”, ali pametni i strpljivi Račan to nikada neće učiniti.

• * *
  Kretanje Ivice Rajića, kojeg traži Haag zbog genocida nad Muslimanima, državne službe prate godinama. Od Tuđmana je za “zasluge” dobio skrovište, kuću i apanažu, a i ovi nakon Tuđmana ostavljali su ga na miru sve do zadnjih dana. Zašto je odjednom uhapšen? Stvar možda ima neke veze s Bobetkom. Možda je Haag poručio Vladi: Bobetka ćemo ostaviti da se do daljnjega odmara u bolnici, jer on je za vas politički problem, ali od Rajića odustati nećemo.