The White Stripes – ‘Elephant’ (XL / Dallas)

U rječniku pop kulture 90-ih Detroit je bio sinonim za minimalistički techno zvuk iz produkcije Carla Craiga, Jeffa Millsa ili Derricka Maya. Oznaka je prihvaćena gotovo u istoj mjeri u kojoj je Bristol poistovjećivan s trip hopom, a Seattle s grungeom.

Prvacima detroitskog techna najviše su bili impresionirani europski raveri, ali Tim Burges iz Charlatansa ni drugima nije trebao objašnjavati na što je mislio kad je rekao da je Detroit za njegov band isto što i Memphis za Stonese. Jedino u rockerskom podzemlju nikad nisu prihvatili identifikaciju Detroita s technom. U njihovu otporu bilo je dosta nostalgije za starim vremenima u kojima je Motor City bio najjače uporište protopunkerske rebelije, ali još više nepokolebljiva uvjerenja da će se nakon techno partyja ipak pojaviti nasljednici Stoogesa i MC5. Za sve koji su strpljivo čekali taj trenutak The White Stripes je nešto poput banda iz snova, iako je odmah jasno da se Jack i Meg White radije naslanjaju na blues-punk fuzije iz 80-ih (Replacements, Gun Club) nego na staru školu detroitskog punk-rocka.

Nekoliko tjedana prije početka službene promocije njihov četvrti LP “Elephant” uvršten je na listu “najboljih albuma svih vremena” prema izboru NME-a. Premda popis “all time” favorita koji počinje sa Stone Roses ne može izgledati uvjerljivo, preuranjeno forsiranje novog albuma White Stripesa podsjetilo je na činjenicu da britanski kritičari odavno nisu potrošili toliko komplimenata na jedan mladi američki sastav. Brat i sestra White zasad moraju dijeliti publiku, a katkad i pozornicu, s drugim eksponiranim predstavnicima novog rockerskog vala, međutim “Elephant” ima više karakteristika po kojima se nepogrešivo razlikuje od Strokesa ili Black Rebel Motorcycle Cluba. Dok su njihovi newyorški i kalifornijski saveznici uglavnom zadovoljni pojednostavljenim MTV-jevskim tumačenjem r’n’r tradicije, detroitski duo već je usavršio vlastitu tehniku restauracije spomenika supkulture. Uz pomoć engleskog studijskog majstora Liama Watsona cijeli album snimljen je na prastarom 8-kanalnom magnetofonu, no producent i snimatelj pokazali su zapanjujuću vještinu u baratanju antiknom opremom i izvukli moćan sound kakav su samo rijetki inovatori uspjeli dobiti u roku od dva tjedna, a vrlo je vjerojatno da to nitko nije postigao sa skromnim budžetom od nekoliko tisuća dolara.

The White Stripes još uvijek sviraju bez basa, no svaki riff koji izlazi iz Jackove gitare i svaki udarac Meginih bubnjeva u finalnom miksu sjedaju na pravo mjesto, pa se zanovijetanje o oskudnom instrumentariju mora prekinuti već nakon izvrsne uvodne pjesme “Seven Nation Army”. Prethodni album “White Blood Cells” možda će dulje pamtiti kao klasik garažnog rocka, ali “Elephant” pokriva šire područje na kojem do izražaja dolaze Jackov autorski potencijal i sposobnost upijanja vrlo različitih utjecaja. Ispod nekih pjesama naziru se tragovi Stonesa s “Exile On The Main Street” ili pak MC5 s albuma “Back In USA”, a potraga za uzorima najčešće završava na ranim radovima Led Zepellina. Za ilustraciju se može uzeti “There’s No Home For You Here”, “Little Acorns” ili pak sedmominutni hard-blues “Ball And Biscuit”, ali Jackov vokal malo teže podnosi izravnu usporedbu s Robertom Plantom, pa najbolje radove White Stripesa ipak treba tražiti na drugoj strani. Nakon “Seven Nation Army” na red bi mogla doći blago psihodelična “Hypnotize”, a netko će se sigurno zakvačiti i za odjavnu pjesmu “Well It’s True That We Love One Another” u kojoj Meg, Jack i njihova gošća Holly Golightly neodoljivo podsjećaju na Mamas And Papas iz “Creque Alley”. Kao da su za tri i pol minute uspjeli izbrisati vremensku razliku od tri i pol desetljeća!

The Clash – ‘The Essential Clash’ (Columbia / DOTC)

Dvostruki kompilacijski CD koji je bio zamišljen kao prethodnica istoimenog DVD-a prije nego što se pretvorio u epitaf za Joea Strummera ne otkriva nijedan nepoznati detalj iz karijere najvažnijeg rock banda na svijetu, ali vrlo precizno objašnjava zbog čega su poklonici Clasha zamalo poludjeli kad su čuli i vidjeli kako Springsteen razvlači “London Calling” na dodjeli Grammyja. Od “White Riot” do “I Fought The Law” (CD 1) i od “London Calling” do “This Is England” (CD 2) ovo je portret apsolutno nadmoćnog kvarteta koji je već 1977. potpisao za CBS, no nikad nije prešao crtu razdvajanja prema rockerskom mainstreamu. Bruce Springsteen je bio i ostao na drugoj strani.

Linkin Park – ‘Meteora’ (Warner Bros. / Dancing Bear)

Umjereno bučna rap-metal mješavina redizajnirana kao soundtrack za školski turnir u play stationu dovela je Linkin Park do fascinantne naklade od 14 milijuna primjeraka debitantskog albuma “Hybrid Theory”. Iako je “Meteora” pripremana s neskrivenim ambicijama da se ponovi takav rezultat, hollywoodska momčad nije nijednog trenutka precijenila svoje autorske kapacitete i zaustavila se nakon samo 37 minuta. Unutra je ostalo 12 pjesama, koje će trajati dok njihova adolescentska publika ne odraste ili barem dok ne otkrije neku igračku atraktivnijeg dizajna.

Richard Thompson – ‘The Old Kit Bag’ (Cooking Vinyl / Dancing Bear)

Sretna je zemlja koja ima ovakvog Thompsona! Krajem 60-ih Richard je bio frontman grupe Fairport Convention i jedan od utemeljitelja engleske folk-rock scene. Njegova samostalna karijera prepuna je dobrih albuma koje su pažljivo proučavali brojni poznati i nepoznati sljedbenici u rasponu od R.E.M-a do Davida Graya. “The Old Kit Bag” vjerojatno neće nikoga odvojiti od kultnih starih ploča poput “Shoot Out The Lights” iz 1982, ali ako tražite odgovor na pitanje je li 54-godišnji kantautor još u formi, bit će dovoljno da poslušate “Outside The Inside” i prisjetite se koliko ste takvih pjesama čuli u zadnje vrijeme.

Zvjezdice:
The White Stripes – 4
The Clash – 5
Linkin Park – 2
Richard Thompson – 3