Zanimljiv i originalan kakvim ga je Bog dao, Zdravko Tomac – Račanov kronični šum na kanalu – nedavno je naredio naciji da na slijedećim izborima za šefa Vlade izabere Matu Granića, bivšega Tuđmanovoga Tarika Aziza ili uljuđeniju sliku neuljuđenoga poretka. Shvaćajući Tomčevu direktivu kao perspektivu, Granić se odmah potrudio da uljepša djelić vlastite prošlosti kako mu ne bi zasmetao u izgradnji budućnosti. U povodu uhićenja Ivice Rajića, optuženog za ratne zločine u Stupnom Dolu, diskretno ekskulpirajući sebe pokušao je – u napisu u Nacionalu – potpuno amnestirati i svoga bivšega šefa. “Predlagao sam Tuđmanu da od vodstva Herceg Bosne zatraži temeljitu istragu i oštro kažnjavanje najodgovornijih za taj zločin… Dobro se sjećam bijesa i zgražanja Franje Tuđmana kad je čuo za taj zločin, te posebno oštrog tona razgovora s Matom Bobanom o tome tko je i zašto počinio taj zločin te tko je uopće poslao Ivicu Rajića u Stupni Do.”

Opsjene i falsifikati

S dozom žaljenja – jer riječ je o serioznom aktivistu – mora se konstatirati da Mate Granić ovdje nastupa u stilu falschspielera* i opsjenara. Tuđman se možda svojim “oštrim tonom” nešto prenavljao na njihovim internim sastancima, ali dobro je poznato da je upravo on – preko Šuškovih i Pašalićevih tajnih službi – zaštitio Ivicu Rajića od bilo kakvoga progona, da mu je osigurao udobno skrovište u Hrvatskoj, apanažu i promjenu identiteta. Tuđman je mrtav, ali Mate Granić je zato i dalje na sceni, i njegova politička lukavost govori mu da će se od fenomenologije hrvatskih zločina u Bosni – koja mu je, kao ministru vanjskih poslova, vjerojatno bio solidno upoznata – najbolje distancirati ako i Tuđmana predstavi kao “neobaviještenog” i “zgranutog”. Sličnu taktiku abolicije svoga pokojnoga šefa prije Granića je razvio Josip Manolić, koji je Tuđmana – kad se počelo govoriti o zločinima u Gospiću – prikazao gotovo kao pasioniranoga borca za ljudska prava, čije su pozitivne namjere osujetili lokalni vođe koji su danas na sudu. Ah, kako je poglavar zapravo bio nemoćan, koliko je on malo imao vlasti…

Od spomenutih falsifikata osjetljivijem promatraču može pozliti, no oni su u Hrvatskoj sastavni dio permanentne borbe za vlast. I Manolić i Granić su ljudi zadatka; kad služe poglavaru, provodit će “državnu politiku” pa makar ih ona iritirala, i nakon toga izvrtati činjenice koje im u promijenjenim okolnostima ne odgovaraju. Premda u debeloj mirovini, Manolić – po navici – na straži ostaje do kraja. Granić je, međutim, još uvijek mladalački ambiciozan i nastoji se na razne načine pozicionirati kao ozbiljan kandidat za Račanovo mjesto. Da mu administrativna povezanost sa slučajem Rajić ne bi ugrozila šanse, koje su doduše slabe, ali i dalje provokativne, on nastoji od njega na brzinu oprati ruke i u tom kontekstu tvrdi čak da su objavljeni Tuđmanovi stenogrami krivotvoreni, jer u njima nije spomenuta njegova – Granićeva – reakcija na masakr u Stupnom Dolu, njegovo “traženje istrage” i “kažnjavanja odgovornih” (iako “nije imao mnogo iluzija da je Mate Boban bio spreman i sposoban to učiniti”).

Filistarska borba za bolju prošlost

Sve je to oblik cirkusa. Pred njim je možda vrlo svijetla budućnost, ali Mate Granić bio je aktivni sudionik jednog neslavnog vremena (istina, uvijek s malom figom u džepu, u maniri uviđavnoga doktora koji uznemirenome pacijentu – Tuđmanovoj publici – karcinom prezentira kao kurabilan “vrijed”). Da danas kaže istinu o Tuđmanu i Rajiću, ostavio bi dojam; ali ne, to nije u njegovoj akademskoj prirodi. Pripadnost “demokratskom centru”, još jednoj građanski transformiranoj podvarijanti HDZ-a, od njega zahtijeva da o Tuđmanu širi mitove, i u tome je potpuno komplementaran sa svojim novim – uglednim koliko i stabilnim – partnerom Zdravkom Tomcem.

Na hrvatskoj političkoj sceni Mate Granić gotovo je jednako zanimljiv koliko i njegova prva suradnica Vesna Škare-Ožbolt, i da se taj tandem smrti na neki nepredvidljiv način dočepa vlasti, intenzitet uzbuđenja koje bi izazvali kod promatrača bio bi vrlo blizu onome koji danas izazivaju Ivica Račan i Željka Antunović. Jasno je da je pažnju ove kolumne marljivi skupljač poena Granić zavrijedio znatno više kao hadezeovski disidentski artefakt koji se u svojim tekstovima filistarski bori za bolju političku prošlost – što je trajan lokalni fenomen po sebi – negoli kao neodoljiva politička inspiracija za modernu publiku. Jednako tako, jasno je da Račan u dotičnoj kolumni gostuje isključivo zato jer je premijer, dakle: osoba čije poteze građani osjećaju na vlastitoj koži, a ne zato što je medijski šarmer i specijalna politička atrakcija. Prema njemu danas vode svi putovi, pa tako i ovaj koji počinje od Granića. Hoće li taj specijalno neatraktivan premijer nekako preživjeti izbore?

Ako ga netko ugrozi, to neće biti u prvome redu Mate Granić sa svojom energičnom stranačkom drugaricom, ili neki drugi nositelji iznimno kvalitetnih programa, nego njegova sada već vrlo iritantna nesposobnost da proizvede minimalne društvene i kadrovske pomake. Nije u stanju, na primjer, smijeniti pomalo eteričnu ministricu pravosuđa Ingrid Antičević-Marinović čiji se televizijski nastupi već dulje vrijeme mogu tretirati kao parodijski show s glupim Augustom na temu ismijavanja birokratiziranoga uma. Pojedini sugovornici na njoj lagodno i bez napora zarađuju polemičku slavu, jer dama o kojoj je riječ živi izvan prostora i vremena. Evidentno je nesposobna da shvati društvene okolnosti u kojima djeluje i katastrofalnu situaciju u kojoj se nalazi hrvatsko pravosuđe, ali unatoč tome ona je Račanova konstanta, njegov kadrovski aksiom jednako postojan kao i Slavko Linić, legenda socijaldemokratskoga ekonomskoga apsurda.

Guliveri riječi i Liliputanci djela

Neprevedljive ekonomske frazetine Slavka Linića, a i njegovoga i Račanovoga koalicijskoga prijatelja Zlatka Tomčića, neuspješno prikrivaju spoznaju da se u ovoj državi živi vrlo loše, da su plaće krajnje disproporcionalne s astronomskim cijenama, da nema posla, da su najunosnija zanimanja u pravilu povezana s lihvarskim bankarstvom, da mnogi građani padaju u apatiju, da se pretvorba provodi tendenciozno i uz perfidnu arbitražu birokratskih struktura, da tzv. slobodno tržište funkcionira jednako kao i pod Tuđmanom, da su ugledni inozemni investitori (poput graditelja čamaca Tullija Abbatea i drugih) cinično marginalizirani u odnosu na domaće interesne skupine povezane s partijskim centrima moći, da se prodaja nekih uspješnih firmi (poput Večernjeg lista) za krajnje neadekvatan novac – izvedena pod Linićevim nadzorom – može okarakterizirati više kao bezobrazluk negoli kao glupost.
Kako se približavaju izbori, uz razvoj opisanih trendova Račana i njegovo društvo kod publike će sve više definirati tuđmanovski sindrom poraza: neka dođe bilo tko, samo da ove ne gledamo. Ti Guliveri riječi i Liliputanci djela počeli su već dosađivati bogu i vragu. Lažni socijaldemokrati koji su u stvarnosti politički servis Tuđmanovih bogataša, mogli bi napustiti scenu na prilično neslavan način, i potpisnik ovih redaka – koji je vjerovao u njihove dobre namjere – danas se počeo bojati za njihovu političku budućnost. Za ovakvoga Račana čak će i Mate Granić biti opasnost.

STUPAC TJEDNA: MARIO VČELIK

Na položaju ravnatelja Kaznionice u Požegi Mario Včelik pokazao se nekompetentnim diletantom vrlo sumnjive psihološke motivacije: čak je dvadeset jedan put odobrio dopust patološkome ubojici Srđanu Mlađanu, koji je posljednju priliku iskoristio da ubije policajca. Včelik je s Mlađanom evidentno bio u nekoj vrsti kolaboracije, nevažno je da li iz kukavičluka ili lažnoga altruizma. U svakom slučaju, takva osoba nema što tražiti u državnom pravosudnom sustavu.
Đavola! Poput Baš-Čelika koji ima sedam života, i Mario Včelik je dokazao neuništivost. Smijenili su ga s položaja upravitelja zatvora, ali i imenovali sucem Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu. Slučajno ili previdom? Nipošto. Včelik je stari hadezeovac i njegovi ortaci iz Državnog sudbenog vijeća – jedne od netaknutih tuđmanoidnih institucija – honorirali su mu partijske zasluge. Na Včelikovu primjeru pokazalo se još jednom da se DSV postojano sprda s pravosudnom etikom i s državom kao takvom, ali i više od toga: činjenica da takva urotnička skupina djeluje slobodno i bez ograničenja, dokazuje cjelokupnu trulost račanizma.