Objavljeno u Nacionalu br. 388, 2003-04-22

Autor: Denis Latin

ELEMENTA LATINA

Šuškova arhiva saborsku Deklaraciju o Domovinskom ratu demaskira kao laž

Elementarna logika i najnepismenijem političkom početniku nalaže zaključak da je podrška Hrvatske stvaranju posebne države Hrvata unutar BiH bila agresija na susjednu državu koja, bez podrške tadašnjeg hrvatskog političkog vodstva, nije bila moguća

Hrvatska politika nije u stanju pred početak predizborne utrke postaviti relevantna unutarnjopolitička pitanja oko kojih bi se lomila stranačka koplja i privlačili glasovi potencijalnih birača. Aktualna vlast nije ni sposobna ni dovoljno hrabra da se dohvati ključnih pitanja unutarnje hrvatske strukture koja je propala na pitanjima pretvorbe državnog u privatno vlasništvo, zataškavanja ratnih zločina, borbe protiv kriminala i korupcije. Račanova politika “dva koraka naprijed, tri koraka natrag” ne može podnijeti radikalnu društvenu reformu zato što je on uvjeren da ona vodi ravno u katastrofu. Obračun s kriminalom 90-ih za kancelara je lijevi radikalizam koji njegovu poziciju može uzdrmati podjednako kao i desni, tvrde njegovi intimusi i glasnogovornici. Oni koji žele uspostavu vladavine prava za njega su isto što i oni koji bi politiku najradije vodili u uličnim borbama. Borba protiv jednih i drugih, to je jedino što osigurava njegovu trajnu poziciju na vlasti. Zato su mu, piše njegov javni šaptač, HNS i HDZ podjednako opasni. Drugi zato što su urušili sve što se urušiti dalo, a prvi zato što prokazuju da se obećanja mogu ostvarivati i istina govoriti a da to jača njihove pozicije. Upravo suprotno njegovoj politici preživljavanja na unutarnjoj baruštini, i ispravnoj vanjskopolitičkoj frazeologiji brzog pristupanja europskim integracijama. Međunarodni šminkeraj i otpor domaćim reformama kako bi se sačuvao mir u kući, upravo na tom prostoru skrila se Račanova egida pod kojom namjerava dugoročno zadržati vlast. Zato su brojni analitičari ovih dana pojačane aktivnosti policijsko-pravosudnog aparata protumačili upravo kako i treba: njima ne počinje definitivni obračun sa zloćudnim tumorima hrvatskog državnog (ne)uređenja nego se samo daje privremeni glanc aktualnim predizbornim potrebama. Račan neće nikoga progoniti, a, zlu ne trebalo, tu je i Budiša. Zatvorske lisice brzo će biti skinute, državni odvjetnici, kako smo već dvaput vidjeli, lako se dogovaraju. Optužni se prijedlozi slažu kako se i traži da bi bili odbačeni. Kancelar ne može dva puta, u dva sistema, dopustiti da ljudi završavaju onkraj brave. Korumpirani predstavnici države dilaju opsezima istražnih zahtjeva i dimenzijama optužnica, tako se radilo već godinama. Praksa je politički zahvalna: odgovornost za nefunkcioniranje državnih organa gonjenja uvijek se lako svali na kakva nesuvislog ili korumpiranog državnog odvjetnika. Godine trećesiječanjske vladavine brzo odmiču, a pravda ostaje nedefinirano i uvijek plutajuće nedostižno hrvatsko pitanje na koje povremeno odgovor daje tek međunarodno nostrificirana Carla Del Ponte.

U nedostatku bilo kakve ideje kojom bi nadjačali snagu HDZ-om predvođenog desnog bloka, Račanovi ceremonijalmajstori s olakšanjem su dočekali haaške zahtjeve za deklasifikacijom i stavljanjem na raspolaganje arhiva pokojnog hrvatskog ministra obrane Gojka Šuška, kojeg se smatra glavnim utemeljiteljem “HR Herceg Bosne” i glavnim logističarom vojnog upada regularnih snaga Republike Hrvatske na teritorij BiH. Jasna upotreba hrvatske upetljanosti u rat u susjednoj državi i prelijevanja državnog novca u privatne džepove na putovima koji su vodili prema Širokom Brijegu, i tako stvorene osnove za novi posao haaških istražitelja, u narasle predizborne svrhe do gađenja je licemjerno i neukusno.

Unutarhrvatsko iskustvo u minulim godinama Račanova mandata poučilo nas je u nekoliko stvari. Haaške prijetnje nikad nisu bile iskorištene kao iskreni poticaj da se dokraja razjasne ratni zločini, otkriju tokovi novca, organizira njegov povrat i tako žrtvama zločina i pljačke pruži materijalna i nematerijalna satisfakcija za stvarnu štetu koja je nastala Tuđmanovim odobrenjem Šušku da vodi politiku odcjepljenja i stvaranja hrvatske države na području BiH.

Štoviše, Račanova je politika u tom smislu bila trasirana Deklaracijom o Domovinskom ratu koja se zaista razilazi s činjenicama koje nedvojbeno pokazuju da je Hrvatska vodila agresivni rat prema BiH. Vesna Pusić koja je doživjela javni linč zbog iznošenja svog mišljenja o tom pitanju ili IDS koji je glasovao protiv toga saborskog dokumenta, predstavljeni su kao remetilački faktor kancelarijatskog naloga po kojem se ima misliti dogmatski jezikom usvojene saborske rezolucije. Strah od osude Hrvatske zbog upada vojnih snaga na teritorij BiH u Banskim se dvorima objašnjava sasvim pogrešno. Bojazan da bi se priznanjem krivnje položaj Hrvatske i Srbije s obzirom na odgovornost za rat izjednačio izraz je posvemašnjeg nerazumijevanja međunarodnog prava i okolnosti u kojima je Hrvatska, po nalazima ovih dana u Hrvatskoj toliko slavljenog Badintera, izborila svoje pravo na odcjepljenje i međunarodno priznanje.

Čisto logičko i matematičko razmatranje i najnepismenijim političkim početnicima nalaže da hrvatsku podršku stvaranju posebne države za Hrvate unutar BiH treba promatrati kao agresiju na susjednu državu koja, bez podrške tadašnjeg hrvatskog političkog vodstva, u ondašnjim okolnostima nije bila moguća.

Hrvatska je, baš kao i BiH, nastala aktima koji su im davali pravo na odcjepljenje i međunarodno utvrđeno pravo na nepromjenljivost granica. Čim je iskoristila to pravo, Hrvatska je bila dužna poštovati regule sustava čiji je dio postala međunarodnim priznanjem. Najveća pogreška tadašnjeg hrvatskog vodstva bio je pristanak na prividno zavodljivu Miloševićevu ideju o komadanju te višenacionalne zajednice. Sudjelujući tako u ovakvom ili onakvom, javnom ili tajnom rušenju temelja susjedne suverene i međunarodno priznate države, hrvatsko je vodstvo ponijelo odgovornost za konzekvencije toga nedopustivog čina, dovodeći u pitanje svoju međunarodnu i civilizacijsku odgovornost, što je hrvatski narod platio višegodišnjom izolacijom i pljačkom nekadašnje društvene imovine koja je upravo na temeljima takve izolacije bila izvedena.

Stranke naviještene koalicije blagog desnog centra, žele li postati relevantnim političkim čimbenicima u novonastalim međunarodnim odnosima, morat će pristati na takve ocjene jer su one neosporne.

Račanov kancelarijat morat će revidirati neke svoje ocjene uvjetovane njegovim standardnim pragmatizmom koji često gubi vezu s realnošću, poboljšati odnose s BiH, prihvatiti optužnice koje se budu odnosile na to pitanje, poduzeti nešto da se vrati novac, i priznati da je Carla Del Ponte jedino pouzdano jamstvo mira i stabilnosti u jugoistočnoj Europi bez kojeg ni njegova vlast, takva kakva jest, dugoročno ne može opstati. Podjednako je žalosno da se bilo koja aktualna politika može formulirati samo u okršajima sa željeznom damom koju javno svi mrze, a u biti se, bili lijevi ili desni, jedino među njenim skutima mogu osjećati dugoročno sigurni na vlasti.

Vezane vijesti

ICTY: Nema istrage protiv Carle del Ponte

ICTY: Nema istrage protiv Carle del Ponte

Raspravno vijeće Haaškoga suda odbilo je u četvrtak kao neutemeljen zahtjev vođe srpskih radikala Vojislava Šešelja za pokretanjem postupka protiv… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika