Objavljeno u Nacionalu br. 388, 2003-04-22

Autor: Srećko Jurdana

SUROVA POLITIKA

Kasna demistifikacija moćnih pokojnika

...

U donošenju važnih reformatorskih odluka poslovično brza poput probuđene kornjače, Vlada je nedavno – nakon samo tri i pol godine otezanja – na zatvorenoj sjednici odobrila skidanje oznake službene tajne s arhive Gojka Šuška, kako bi istu mogla proslijediti Haagu. Bravo; počelo je, reći će optimisti. Arhiva Tuđmanova ministra obrane, čovjeka koji je u emigraciji društveno-politički djelovao kao priučeni soboslikar, potom profesionalni pizzaiolo, povremeno birtaško sprdalo s Titom i Jugoslavijom, provokator Udbe i designirana fratarska Hrvatina, da bi u Hrvatskoj – koju je svojedobno napustio kao egzistencijalno ugroženi polutan* – odmah postao autoritet, lažni inženjer i generalni drmator* par excellence, jedan od onih bez čije se dozvole, što bi rekao hrabri Ćiro Blažević, nije mogao kupiti ni toalet-papir, skriva ključne činjenice o tuđmanizmu i epohi HDZ-a.

Tuđman i njegov Mefisto

Uglavnom, Carla Del Ponte je manje-više odustala od Bobetka, koji je – za razliku od Mladena Naletilića – s uspjehom pobjegao u bolest kao nekoć Vladimir Bakarić, a zauzvrat dobiva Ivicu Rajića, obećanje o privođenju Ante Gotovine i Šuškove dokumente. Navedena trampa nije lišena doze licemjerja. Aktualni dužnosnici* tvrde da svih ovih godina nisu imali pojma gdje je spomenuti Rajić, premda je pola Splita znalo da se nakon povlačenja u ilegalu smjestio u MORH-ovu odmaralištu Duilovo. Što se dokumenata tiče, odvjetnik Anto Nobilo još je 2000. godine zatražio da mu se stave na uvid kao dokazni materijal u procesu Tihomiru Blaškiću koji je – čini se, bez izravne krivnje – osuđen na četrdeset pet godina, dvadeset pet više od ljudi koji su stvarno zapovijedali njegovom vojskom. Uzalud. Ivici Račanu i društvu na pamet nije padalo da otvore osinje gnijezdo koje se zove Šuškova ostavština. Strahujući od desničarske buke, odabrali su provjerenu hrvatsku šutnju. Dakako: osjetljiva pitanja otvaraju se tek nakon neodređene “povijesne distance”, pa makar njihovi protagonisti ležali u grobu. Ako je u Kini Mao Ce Tung još uvijek tabu, zašto u Hrvatskoj to ne bi bili Tuđman i njegov Mefisto?

I paradržavno orijentirani mediji čekali su, sa smjelošću zečeva, Vladinu inicijativu da cjelokupni “fenomen Šušak” stave na dnevni red. O Šuškovim malverzacijama, nepotizmu, rodovskome tretiranju države, cinizmu prema odabranim žrtvenim jarcima, nakaradnoj ideologiji koju je zastupao i pljački nacionalnoga bogatstva Nacional, na primjer, godinama objavljuje eseje. Davno je već pisao o ulozi Krešimira Ćosića, Davorina Domazeta “Loše” itd. u operaciji prinudnoga ekspediranja Tihomira Blaškića u Haag, da umjesto njega ne bi otišli neposredni krivci koji su bili u Šuškovoj i Tuđmanovoj milosti. Neki drugi danas te podatke otkrivaju s čuđenjem, kao da je riječ o neviđenoj senzaciji. O. K. Neka pišu, pa makar i na mig. Evidentno se plaća danak nestasaloj demokraciji. Bez obzira na protok vremena i okolnosti, medijski trend opreznoga obračuna sa Šuškovim mitovima u Hrvatskoj još uvijek djeluje kao neka vrsta duhovne katarze. Hercegbosanskim idolopoklonicima usprkos, nedvosmisleno se – preko novina koje su im se do jučer divile kao najzdravijem dijelu nacije – obznanjuje da je djelovanje njihovoga kultnoga šefa bilo pogubno.

Financiranje secesionističkog rata u BiH

Emigrantski opsjenar po kojem je u zagrebačkoj Dubravi nazvana čitava avenija, kao da je nobelovac, organizirao je sustav u kojem će Hrvatska prinudno financirati secesionistički rat u Bosni. Gomile novca iz hrvatskoga proračuna transportirane su – navodno, posredovanjem Privredne banke – u Hercegovačku banku, gdje im se gubio trag. Grabili su svi koji su bili na izvoru. Mnogi oficiri HV-a i HVO-a dizali su dvostruke plaće. Dijelili su se bespovratni krediti, kupovali se džipovi kao oznake specijalnoga domoljubnoga statusa. Masovno su se krali automobili, slobodno se švercala droga. Šuškov prvi štićenik Ljubo Ćesić “Rojs” osnovao je građevinsku firmu kao ustanovu za “legalno” otuđivanje astronomskih svota iz fondova MORH-a. Taj nekadašnji šofer već godinama ubire primanja zastupnika, urla po Saboru kao da je pobjegao s odjela za akutne psihoze, i kočoperi se luksuznim vozilima za koja ne plaća registraciju. Skrasio se u viletini podno Sljemena, u prigradskoj brdskoj oazi koju je prisvojio zajedno s Miroslavom Kutlom i nekim drugim pripadnicima Šuškove kabale. Transportere i rasvjetne uređaje “svoje” građevinske firme Monitor volio je koristiti za osvjetljavanje Kutlinih teniskih terena.

Ministar kao okupator

Na poziciji ministra obrane, Šušak je u Hrvatskoj djelovao de facto kao okupator. Bio je glavni preprodavač oružja, zaštitnik bandita, zemlji koju je navodno obožavao pokušao je oteti zadnju paru i prebaciti je na račune favoriziranih pripadnika svoga plemena. Okruživale su ga novinarske alapače i slavile kao nepatvorenoga genija, a on im je zauzvrat davao intervjue i pretvarao ih u političke podobnice. Pojedini izvršioci ratnih zločina bili su njegovi posebni miljenici. Izazivače rata u Bosni, likvidatore i organizatore masovnih preseljenja tretirao je kao narodne heroje. Tihomiru Oreškoviću osigurao je nakon Gospića komforan azil u tajnoj službi MORH-a. Sve je to, dakako, radio uz Tuđmanovo znanje i suglasnost. Od Šuškovih fratara u Kanadi Tuđman je vjerojatno dignuo lovu, i oni su ga preko Šuška držali u šaci. Samo bi idiot krenuo u rat za Bosnu u situaciji kad mu je trećina Hrvatske pod okupacijom, ali Tuđman nije djelovao kao samostalna osoba. Njegovi politički potezi bili su determinirani njegovom pohlepom, i morao je pristati na monitoring* i suodlučivanje partnera kojeg su nametnuli financijeri, i koji je – osim akumuliranja privatnoga bogatstva – jedini smisao rata uočavao u pripojenju zapadne Hercegovine Hrvatskoj.

Razgovor o Šušku, razgovor je o Tuđmanu. Taj razorni tandem ostavio je uspomene od mjedi trajnije. Šuškova arhiva, koja se dostavlja Haagu, morala bi razotkriti kriminalnu pozadinu Tuđmanove ere i potvrditi da se njegov režim u bosanskome sukobu pozicionirao kao agresor. Naravno, stvar je u kontradikciji sa saborskom Deklaracijom o Domovinskom ratu koju je Račanovo društvo svojedobno akceptiralo kao ustupak desnici, i u kojoj se ponosno tvrdi da Hrvatska ni u kakvoj agresiji sudjelovala nije. Zdravko Tomac zalaže se za eskiviranje nove saborske rasprave o Šuškovim dokumentima i hrvatskoj ulozi u Bosni. Ne bez razloga: njegov filistarski um govori mu da bi tu mogla planuti nezapamćena svađa tuđmanoida-šuškoida i bogobojaznih demistifikatora Tuđmana i Šuška. Deklaracija je kontradiktornost i krivotvorina povijesnih činjenica? To gore za povijesne činjenice.

Poluoficijelno skidanje Gojka Šuška s historijskoga pijedestala oblik je konsolidiranja odnosa Vlade s Carlom Del Ponte, a ujedno i diskretna predizborna sugestija građanima da je Račan sposoban djelovati “energično”. Polako se otvara pitanje Bosne, pokreće se nekakva akcija protiv korupcije, tužitelj Mladen Bajić smjenjuje svoga hadezeovskoga županijskog namjesnika Krunoslava Canjugu… Situacija pomalo asocira na HDZ koji je u trenucima agonije ritualno pohapsio pripadnike “zločinačke organizacije”. Račanu tempo diktira i Srbija, koja je – međutim – svoj obračun s Miloševićevom klikom obavila neusporedivo uvjerljivije.

STUPAC TJEDNA: SEKA I KOMUNISTI

Nevenka Tuđman – optužena za namještanje poslova i uzimanje ogromne provizije – zatražila je putem svoga bizarnoga hadezeovskoga advokata Ante Vukorepe izuzeće sudaca u procesu, s argumentacijom da se radi o “komunistima”. Glavni sudac Pavleković bio je, kako tvrdi, “istaknuti član SKH” i “protivnik Franje Tuđmana i HDZ-a”, te joj zato ne može pošteno suditi. Legendarna “Sutjeska” doista umije prevršiti mjeru. Napada ljude da su bili u partiji, a sama toj partiji duguje zahvalnost za svoj dokoni život.
Stanovala je u viletinama i nikada ništa posebno nije radila, zahvaljujući činjenici da joj je otac bio istaknuti član Titove komunističke oligarhije, general, ideolog jugoslavenstva i samoupravljanja, pisac serije knjiga o NOB-u, predsjednik beogradskoga vojnog sportskog društva Partizan. Kad je svojedobno premješten u Zagreb, dodijeljena mu je tuđa vila na Tuškancu, koju je poslije pretvorio u palaču saddamovskih proporcija i u kojoj Seka, uz ostatak obitelji, neometano provodi svoje lezilebovićke dane. Ta kvazidama danas arogantno napada komuniste; mogla bi pokazati malo obzira prema ruci koja ju je othranila.

Vezane vijesti

Kosor u Vukovaru: 'HDZ će se žestoko oduprijeti micanju Šuškove avenije'

Kosor u Vukovaru: 'HDZ će se žestoko oduprijeti micanju Šuškove avenije'

Predsjednica Vlade Jadranka Kosor položila je vijenac i zapalila svijeće podno spomen obilježja na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata a… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika