OKVIR
Tragičnije od ‘Pijanista’
Polanski je o svom djetinjstvu mogao snimiti još okrutniji film: trudna mu je majka ubijena u plinskoj komori, otac ga je psovkama spasio od smrti u logoru, a katoličke obitelji skrivale su ga iz koristoljublja

'Pijanist' je puno slojevitija drama o holokaustu nego Spielbergova 'Schindlerova lista' Najprije zahvaljujem sebi, a zatim žiriju – tako je otprilike održao svoj prigodni govor finski redatelj Aki Kaurismaki prošle godine u Cannesu, nakon što mu je uručena velika nagrada žirija za “Čovjeka bez prošlosti”. Finac se doimao ironično, a zapravo je trebao biti presretan. Dobio je drugo najvažnije priznanje festivala, što mu je dotad bio najveći uspjeh u karijeri. Cijenjen u uskim krugovima filmskih specijalista – skupa s bratom Mikom – kao prvo uistinu zanimljivo redateljsko ime finske nacionalnosti koje se nije sramilo domicila u toj prostranoj ali ne osobito napučenoj zemlji (npr. Reni Harlin odmaglio je u Hollywood čim mu se za to ukazala prilika), Kaurismaki je stekao kultni status filmovima “Ariel” (1988.), “Lenjingradski kauboji idu Amerika” (1989.), “Djevojka iz tvornice šibica” (1989.), “Unajmio sam plaćenog ubojicu” (1990.) i “Boemski život” (1992.), minimalističkim crnohumornim pričama režiranim u stilu ranog R. W. Fassbindera, začinjenim starim šlagerima i parodičnim rock ‘n’ rollom, koje, međutim, unatoč odličnim kritikama nikad nisu uspjele izboriti najviša festivalska odličja. Puno je očekivao od svog prethodnog canneskog aduta, filma “Daleko plove oblaci” (1996.), ali se morao zadovoljiti time što ga je posebno spomenuo ekumenski žiri, koji je pak svoju glavnu nagradu dao tadašnjem laureatu, “Tajnama i lažima” Mikea Leigha. Stoga, čemu nezadovoljstvo zbog prvog velikog trijumfa?

Problem je u tome što je Finac ovaj put očekivao Zlatnu palmu! Čitav je Cannes brujao kako je “Čovjek bez prošlosti” najbolji film festivala, a u vrline su mu ubrajali ne samo populistički socijalni naboj što je asocirao na klasična ostvarenja Jeana Renoira i Franka Capre iz tridesetih godina, ne samo fini redateljski stil nego i skroman budžet, koji je svjedočio da se s malo novca i puno ideja mogu snimati remek-djela i u najinferiornijim kinematografijama svijeta. Za nevolju, Zlatnu palmu dobio je upravo antipod, “Pijanist” Romana Polanskog, 35 milijuna dolara skupa ekranizacija ratnih stradanja poljskoga glazbenika židovskog podrijetla Wladyslawa Szpilmana, u čijoj su produkciji sudjelovale poljske, francuske, njemačke, britanske, američke i nizozemske kompanije, a varšavski geto spektakularno je dočaran u njemačkom studiju Babelsberg. Prigodna tema holokausta (ionako već obrađena u Oscarima obasutoj “Schindlerovoj listi” Stevena Spielberga) i međunarodni kapital oteli su Zlatnu palmu – po sudu kritičara nesklonih “Pijanistu” – nadahnutom finskom djelcu. Golijat je nezasluženo porazio Davida.

Je li baš bilo tako? Nekoliko mjeseci poslije činilo se da su Kaurismakijevi poklonici u pravu, jer je međunarodno udruženje svjetske filmske kritike FIPRESCI na festivalu u San Sebastianu proglasilo “Čovjeka bez prošlosti” najboljim filmom godine. Europska filmska nagrada, dodijeljena prošlog studenog, nije razriješila dvojbu, budući da su oba canneska suparnika morala ustuknuti pred sjajnom melodramom Pedra Almodovara “Pričaj s njom”, za koju su glasovali filmoljupci diljem Europe. Poslije toga se jezičac na vagi počeo okretati u korist Polanskoga. “Pijanist” je dobio Cesara za najbolji francuski film, zatim britansku nagradu B.A.F.T.A. za najbolji film s engleskog govornog područja, a na dodjeli Oscara ponajveće je iznenađenje izazvala nagrada Polanskom za režiju, unatoč njegovoj svojedobnoj aferi sa silovanjem maloljetnice, koja mu i danas onemogućuje povratak u Hollywood. Glasine o prenapuhanom i suhoparnom holokaust-spektaklu su zamrle, naprotiv, uslijedila je lavina hvalospjeva, a čak se i po odjeku u kinima već sada može utvrditi da će taj skupi film posve sigurno ostvariti i solidan profit.

Ni “Čovjek bez prošlosti” nije se u tom razdoblju mogao potužiti: istina, ni kod Cesara ni Oscara nije uspio potvrditi nominaciju za najbolji strani film, ali ga je zato u Njemačkoj vidjelo više od 300 tisuća posjetitelja, a u Francuskoj čak više od 600 tisuća. Uistinu impresivno za jedan finski film! Ipak, uspjeh “Pijanista” ima puno veću težinu, što upućuje na to da canneski žiri, kojim je predsjedavao David Lynch, ipak nije kompromisno dodjeljivao Zlatnu palmu.

Oba se filma upravo prikazuju u hrvatskim kinima, pa možete i sami odvagnuti za koji biste se opredijelili. Bizaran podatak vezan uz “Čovjeka bez prošlosti” jest činjenica da je to prvo Kaurismakijevo ostvarenje na domaćem kinorepertoaru, no budući da je potencijal art filmova u Hrvatskoj vrlo skroman, to i nije toliko presedan koliko anomalija: ključan posao ionako je obavila Hrvatska televizija kad je prije pet godina emitirala vrlo iscrpan ciklus Kaurismakijevih filmova, a ono što nije bilo u njemu mogli ste vidjeti na festivalu Europske unije (“Daleko plove oblaci”) i u Motovunu (“Juha”). Predznanje u slučaju Kaurismakija nije naodmet, jer redatelj koristi manje-više isti krug glumaca i varira teme iz prethodnih filmova. “Čovjek bez prošlosti” je – za vašu obavijest – drugi dio njegove tzv. finske trilogije, započete filmom “Daleko plove oblaci” (završni dio će uslijediti tko zna kad, jer redatelj zasad nema pojma kakva bi trebala biti priča posljednjeg dijela). Iako se kao vrhunac Kaurismakijeva opusa smatra “Djevojka iz tvornice šibica” (redateljeva omiljena glumica Kati Outinen glumi neuglednu radnicu koja se radikalno osvećuje bešćutnom ljubavniku i mrskoj obitelji), “finska trilogija” značajna je zbog proširenja stilskog i tematskog opusa. Dospjevši u slijepu ulicu satirama “Lenjingradski kauboji susreću Mojsija” i “Pazi na šal, Tatjana” (oba iz 1994.), redatelj je napravio zaokret nakalemivši svoj zafrkantsko opori ton na optimističnu socijalnu melodramu: u filmu “Daleko plove oblaci” sredovječni bračni par, tramvajac i glavna konobarica (u restoranu “Dubrovnik”!), ostaju bez posla i na rubu su bijede, sve dok im njezina bivša šefica ne posudi kapital za otvaranje vlastitog restorana. Iako posao prvog dana sluti na katastrofu, sve završava kao u bajci i restoran se do večeri ispuni do posljednjeg mjesta: priču koja bi se u nekom drugom izdanju doimala kao čista ljiga, Kaurismaki s puno humornih detalja, intrigantne distance i modernističke režije pretvara u uzbudljivu filmsku pustolovinu.

“Čovjek bez prošlosti” još je bogatija varijacija iste premise. Priča nalikuje ingenioznim film noir zapletima: po iskrcavanju iz vlaka glavnog junaka pretuku huligani i on izgubi pamćenje. Nakon što se oporavi među ljudima s društvenog ruba, pokuša se uspeti na višu socijalnu stepenicu, ali mu za radnu dozvolu i bilo kakvo napredovanje treba identitet. On je poput legendarnog Kaspara Hausera, no u puno uljuđenijem izdanju: zna se ponašati i trijezno rasuđivati, ima inicijativu u svim komunikacijama, međutim, hendikepiran je jer ne raspolaže imenom i prezimenom. Početak filma je žestok, s brzim izmjenama tragičnih i humornih akcenata, da bi se radnja u središnjem dijelu pretopila u prepoznatljiv prosede iz “Daleko plove oblaci” (socijalna melodrama plus blagonaklona ironija), s podjednako bajkovitom završnicom. Scene su kratke i podigrane (Kaurismaki najviše mrzi eksplikativnost), a fabuliranje pitko, pa je užitak u kinu zajamčen. Na skromnom finskom tržištu film je zaradio nevjerojatnih milijun dolara, možda i stoga što u ulozi šefice vojske spasa nastupa njihova Tereza Kesovija, veteranka Anniki Tahti, koja je sredinom pedesetih godina izmamljivala uzdahe pjesmom “Sjećaš li se Monreposa”, tužbalicom zbog izgubljene pokrajine Karelije, poslije 2. svjetskog rata pripojene Sovjetskom Savezu.

Za razliku od “Čovjeka bez prošlosti”, u “Pijanistu” nema ni trunčice nostalgije, unatoč tome što se Polanski bavi razdobljem svog djetinjstva. Za to nema ni razloga, jer su mu trudnu majku nacisti odveli u plinsku komoru, otac ga je otjerao psovkama da mu se ne pridruži u povorci za koncentracijski logor, a dječak je preživljavao sklanjajući se od jedne do druge katoličke obitelji, koje ga ionako ne bi ni primile da nije bilo obiteljskog imetka potrošenog na njegovo skrivanje. Film o njegovu djetinjstvu bio bi zasigurno užasan i osobno vrlo neugodan, pa se Polanski radije odlučio snimiti priču o tuđoj sudbini u tom istom razdoblju, no na način koji će ipak odražavati njegov autorski svjetonazor. “Pijanist” je neobično ostvarenje, jer su spektakli o holokaustu rijetko kad osobni (to “Schindlerova lista”, dakako, nije: Spielbergov je film povremeno majstorski režiran, ali i prepatetičan, s nepreglednim epizodama i glavnim likom koji u završnici proživljava neuvjerljivu preobrazbu), a ovaj kao da je napravljen kao logičan produžetak filmografije Polanskoga. Junak filma, zlosretni pijanist Szpilman, igračka je na vjetrometini sudbine, poput većine dosadašnjih redateljevih likova – trudnice iz “Rosemaryne bebe”, privatnog detektiva iz “Kineske četvrti” ili ukletog protagonista iz “Stanara”. Pogled na povijest je crnohumoran: kad god Szpilmanov otac pomisli da Židovima ne može biti gore, iduća sekvenca uvjerava nas koliko je bezgranična starčeva naivnost. Također, Polanski ne pozna sentimentalnost: nacisti su okrutni prema Židovima, ali i Židovi su okrutni jedni prema drugima. Životne pouke koje je izvukao redatelj tijekom proteklih godina iznimno su neugodne i ne dopuštaju iluzije o ljudskoj solidarnosti: uostalom, njegova trudna supruga Sharon Tate zaklana je jedino stoga što se banda Charlesa Mansona zabunila u pogledu toga tko stanuje u njihovoj kući na Bel Airu. Film potresno i hladno evocira likvidacije u getu, ali je jednako dojmljiv i u scenama izvan geta, kad junak tumara praznim stanom u kojem se mora suzdržavati da ne zasvira glasovir i tako ne oda susjedima svoju prisutnost. Jedina uistinu nestvarna scena je prizor kad Szpilmana otkrije njemački časnik i prisili ga da izvedbom Chopina dokaže da je uistinu pijanist. Inače realistična fotografija filma ustupa mjesto naglašenoj stilizaciji, sa snopovima svjetla koji, čini se, stižu s neba, a redatelj kao da poručuje: “Ni ja ne vjerujem da se to tako odigralo, ali što mogu kad me stvarnost demantirala.”

Dvojba s prošlogodišnjeg Cannesa, tko je bolji “Čovjek bez prošlosti” ili “Pijanist”, zapravo i nema rješenja: riječ je o dva iznimno različita, no podjednako odlična filma.