Srećko JurdanaAko se već u HDZ ne može vratiti kao samostalan aktivist kojeg će stara stranka s toplinom prihvatiti u okrilje i dati mu nakon izbora funkciju, Mate Granić – ministar vanjskih poslova u nadi – svoje vrlo neizvjesno priključenje Sanaderovoj desnici s ljudskim licem odlučio je poduprijeti Zdravkom Tomcem i Franjom Gregurićem, provjerenim ljudima za sva vremena, sve partije, sve ideologije, sve vođe i sve sustave. Ako smatrate da sam za vas preslab, kolega Sanader, pogledajte tko mi dolazi u stranku – poručuje Granić. Uza to sve što već jesu, spomenuta su dvojica i pripadnici nekakvoga “foruma hrvatske sloge”, i u tom svojstvu obznanili su (ponešto letargičnoj) hrvatskoj publici da će se na sljedećim izborima pojaviti na listi Granićeva Demokratskog centra. Zastupati će taj DC kao “nezavisni kandidati”, ali i kao reprezentanti navedenoga “foruma”, s tim da bi Tomac – koji se ne izjašnjava o svome aktualnome doživljaju SDP-a – Graniću mogao pristupiti zadržavajući status prominentnoga pripadnika Račanove stranke. U Hrvatskoj je moguće i ono što je nemoguće: da se član politbiroa SDP-a kandidira ispred DC-a, ali kao “nezavisan kandidat”, to jest kao eksponent misterioznoga “FHS-a”. Da je živ, Miodrag Petrović Čkalja, nekadašnje beogradsko televizijsko spadalo, u Tomcu bi vjerojatno pronašao vrelo nadahnuća, a i Tomčev nerazdvojni kombatant Gregurić dobio bi možda mjesto na repertoaru.

Budiša, inkarnacija hrvatskoga političkog apsurda

Uz Granića i njegov pokret za priključenje HDZ-u, na lokalnoj sceni standardno je komediografski zanimljiv Dražen Budiša, koji također pomalo panično lobira za formiranje predizborne koalicije “desnoga centra” (HDZ, HSP, HSLS, DC). Budišini napori zaslužuju punu potporu javnosti: da se taj aktivist pridruži HDZ-u kao partner, hrvatski politički apsurd dostojno bi zatvorio krug. Na prethodnim izborima Budiša je s SDP-om rušio HDZ (dajući Račanu svoj autohtoni granitni “hrvatski kredibilitet”); na slijedećim će s HDZ-om rušiti SDP (dajući Sanaderu, valjda, isti onaj “demokratski kredibilitet” koji je u međuvremenu preuzeo od Račana). Račan je Budišu teatralno forsirao za predsjednika države (“Dovršimo posao koji smo započeli”); sada bi ga mogao forsirati Sanader, možda s nadrealističkim sloganom “Započnimo posao koji nismo dovršili”. Samo naprijed. Show must go on*.

U Sanaderovu šesnaestercu zavladala je – kako vidimo – prilična gužva: HDZ-u se žele priključiti manje-više svi utjecajni i vrijedni državotvorni elementi koji sami ne mogu prijeći izborni prag. Spomenutome kvartetu HDZ-HSP-HSLS-DC, koji se nedavno “sastao u tajnosti”, pa nakon toga otvorio javni cirkus, nedostaje još jedno veliko ime da postane prava atomska navala kakvu su u Dinamu nekoć predvodili Jerković i Zambata. U postavu bi se možda zgodno uklopio “doktor” Anto Kovačević iz HKDU-a, posebno ako se na predizbornim skupovima počne pojavljivati u istim onim maratonkama u kojima se voli samoinicijativno uslikavati za novine. Napokon, čovjek je državotvoran gotovo koliko i njegov saborski susjed Ljubo Ćesić “Rojs”, i njegova đilkoška ekscentričnost doista ne bi trebala biti razlog za prekid jedne blistave političke karijere.

Anto Kovačević nudi se Iviću Pašaliću

Sa Sanaderom u družbi i “doktor” Kovačević možda bi prešao izborni prag, ali on zna da su mu šanse za upad u prvu hadezeovsku petorku nikakve i zato se nagurava jednome stvarnome doktoru, predvodniku hrvatske urličuće desnice koji se odaziva na dva prezimena. Ivić Pašalić, šef Hrvatskoga bloka (koji, dakle, misli da se strančica ima pravo nazivati “blokom”), raspolaže s mnogo razloga za samouvjerenost jer je – na savjet svoje nove genijalne reklamne agencije – usvojio dosad još neviđenu metodu političkoga autopropagiranja.

Stvar je započeo mamutskim fotoplakatima, u prednjem planu s vlastitom malenkošću kojoj društvo pravi nekakva stokilašica odjevena u jarkocrvenu tuniku veličine šatora kakva ženu čini vitkom, a u stražnjem s nizom partijskih drugova i suboraca, vizualno atraktivnih kao da su uhvaćeni na bućkalicu. Procjenjujući, svakako s razlogom, da mu se ti kolaži Hrvatina na okupu pretjerano ne isplaćuju, promijenio je savjetnike, odbacio plakate i krenuo od stana do stana, od kuće do kuće, da se sa svojim narodom nađe oči u oči. Dobar dan, dobri ljudi, ne, ne, ne zatvarajte vrata, ja nisam TV inkasator ni utjerivač poreza, iako tako izgledam, ja sam doktor Ivić Pašalić ben Gojko Šušak ibn Franjo Tuđman, borac protiv komunista, profesionalni ortak, čovjek koji se u Hrvatskoj obogatio poštenim političkim radom, i želim vas besplatno instruirati za koga da glasujete na izborima: za mene. U mojem društvu takvi se savjeti inače naplaćuju.

Sanader je, kako vidimo, iz HDZ-a eliminirao Pašalića a zauzvrat bi mogao dobiti Đapića, Budišu, Granića, preko potonjeg dobiva još i Tomca i Gregurića, pa ombudsmana* Antu Klarića i lovaša Mirka Barišića koji su – poput prethodnika – u fazi penzionerske potrage za smislom i također ulaze u DC-HDZ. Na sceni se ubrzano stvara moćna gomilica kojoj vrijednost cjeline opada proporcionalno s povećanjem broja članova. Dok reprezentira HDZ, Sanader kao takav na političkome tržištu nešto valjda vrijedi, njegovi ljudi osvajaju provincijska naselja, čak se on i Šeks spremaju za vlast u državi kao takvoj. Započne li uz HDZ reprezentirati i trabante s jedan do dva posto naklonosti biračkoga tijela, mogao bi se pretvoriti u zajednički nazivnik za aktiviste s desnocentrističke margine.

Bezalkoholno pivo na političkom tržištu

Sanaderova politička sudbina autora ove kolumne intimno, doduše, zanima koliko i cijena bezalkoholnog piva, ali pisac je svjestan dokazane činjenice da je Hrvatska područje na kojem vrlo asocijalni i bizarni tipovi mogu doći na vlast, i promatrano iz navedenoga ugla, Sanader pouzdano nije najgori izbor. Pod Tuđmanom je potvrdio krajnju prilagodljivost; znao je kakva je šef osoba, i pazio je – na svojim monotonim kabinetskim funkcijama – s instinktom lisice da ne izusti nešto što bi ovoga bacilo u delirij. Bio je aparatčik i klimoglavac, ali poslije je – u sukobu s Pašalićem – dokazao da posjeduje i atribute koji bi se, u prilično slobodnoj interpretaciji, mogli nazvati “mudima”. Prijetvoran, obrazovan, častohlepan, željan moći i potkožen lovom koju je akumulirao u doba Tuđmanovoga HDZ-a, on se danas nastoji predstaviti kao živa opasnost i za kvaziljevicu i za rigidnu desnicu, a ulaguju mu se svi koji se u zadnje vrijeme na sceni ne osjećaju stabilno i koji bi se nakon budućih izbora voljeli preko njega omrsiti, jer smatraju da im u Hrvatskoj politički položaji pripadaju po ezoteričnome prirodnome pravu.
Otvoreno govoreći, kad čovjek pogleda tko se sve nakon sljedećih izbora sprema preuzeti državu, može jedino zapjevati “Bože, čuvaj Hrvatsku”. Tipovi koji su dosadili bogu i vragu naguravaju se uz Sanadera i predstavljaju kao noviteti – nosioci promjena – u usporedbi s Račanovom kastom hiberniranih birokrata. Desna i lijeva monotonija izmjenjuju se u ciklusima, i svaka pokušava prodati isti iluzionizam pod različitim etiketama.

STUPAC TJEDNA: GRANIĆ; ČAČIĆ

Goran Granić zadnjih je dana nešto predbacio ambasadorima Amerike, Engleske i Španjolske, nekakvo “zatezanje konopca” prema Hrvatskoj, tvrdeći naknadno kako je konfrontacija proizvod njegovoga “osobnog mišljenja”, a ne “stav Vlade”. Ivica Račan je, međutim, poslije javno zaprijetio da bi se i on mogao uključiti u svađu, ako se Granićeva interpretacija ne uvaži. Americi, Engleskoj i Španjolskoj – državama-članicama ratne koalicije za rušenje Saddama, kojoj Hrvatska, kao što je poznato, nije pristupila – nesumnjivo se tresu gaće od Granićeve i Račanove oštrine.

• * *
  Radimir Čačić, ministar obnove, u medijima je optužen za namještanje poslova svojoj građevinskoj firmi, i za kolaboraciju s građevinskom firmom Zlatka Tomčića. Tko bi to rekao za tu dvojicu boraca za principe? Autor ove kolumne siguran je da će medijske optužbe uglednici ekspresno i uvjerljivo demantirati.