Dalibor Matanić jedno je od rijetkih režiserskih imena koje je poznato široj domaćoj publici. Tu je popularnost stekao filmskim hitovima kao što su “Fine mrtve djevojke” i “Kino Lika”, a na ovogodišnjoj smotri filmova u Areni, Pulskom filmskom festivalu, u nacionalnom se programu natjecao s psihološkim trilerom “Ćaća” i osvojio tri nagrade: za najbolju režiju, najbolju fotografiju i najbolju sporednu ulogu. Film će se u kino distribuciji naći nakon premijere 24. studenog, a tim povodom donosimo intervju s redateljem.

EXTRA: Kakve su bile reakcije kritike i publike na ljetos premijerno prikazani film 'Ćaća'?

- Super je prošlo. Bio je to jedan lud posao, sve zajedno je od snimanja do prikazivanja prošlo četiri i pol mjeseca. Kada smo radili “Fine mrtve djevojke” radili smo na sličan intenzivan način, a i one kratke filmove s Leonom Paraminski, tako da mi je to poznato i bilo je zabavno testirati ponovno entuzijazam kod ljudi, jer baš je riječ o entuzijazmu. Kad povedeš nekoliko luđaka u izolaciju i vodiš na što su spremni... Baš sam zbog toga jako sretan što smo dobili toliko nagrada. Vanja Černjul, direktor fotografije, genijalac je s velikim iskustvom, a i Iva Mihalić je nagradu za najbolju sporednu glumicu itekako zaslužila.

EXTRA: Snimali ste u Lici, a u tih desetak dana vrijeme se mijenjalo od sunca do snijega. Jeste li se izgubili u tim šumskim prostranstvima?

- Bilo je gubljenja, ali onih psiholoških. Glumci su jako zanimljivi. Čim ih makneš iz grada, iz njihovih matičnih kazališta i uigranih uloga, ostanu sami sa sobom, mozak im radi puno brže i dođu do prekoračenja u nekom trenutku. Mislim da će svi pamtiti ovo snimanje jer stvarno je bilo super, samo se nadam da se nitko nije vratio puno drugačiji iz šumice.

EXTRA: Jesi li se ti vratio isti iz šumice?

- Ne bih rekao. Svi su me malo čudno gledali.

EXTRA: Je li bilo nekakvih zanimljivih anegdota tokom snimanja u izolaciji?

- Najdivnije anegdote za mene su bile one s lokalnom ekipom. Kako smo bili smješteni u Gospiću, prije našeg snimanja bilo je prikazivano Kino Lika. Mislili smo da će ići otprilike ovako: svi nas časte tokom snimanja Kina Lika, a od prikazivanja na televiziji mi se skrivamo po hotelu, ali nije bilo tako. Bilo je zanimljivo gledati cure iz filma, Juditu Franković i Ivu Mihalić kako komuniciraju s lokalnim stanovništvom u kafićima i klubovima. Kad te cure zaplešu, imaš što za vidjeti, a tek u Gospiću... zanimljivo je vidjeti taj spoj.

EXTRA: Ovaj film se podosta razlikuje od Vaših prijašnjih radova. Otkuda takav zaokret?

- Nakon Mezanina s Leonom Paraminski mislim da smo dotakli dno u smislu takvih tema. Ogolili smo ih do kraja i došli do kraja s tom vrstom filmova. Jednostavno smo se okrenuli nekom drugom žanru i sve se poklopilo. Prošle godine nismo ni mislili da ćemo snimati, ali otvorila se šansa da s manjim budžetom snimimo nešto. Pomakli smo se u nekom novom smjeru i to mi je sad jako drago. Bio sam totalno opušten prije prikazivanja po prvi puta na premijeri. Jednostavno, radili smo čistu fikciju, ništa nije bilo previše povezano s našim osjećajima i iskustvima, a opet priča o stvarima koje opažaš. Prošlo ljeto sam počeo proučavati te neke odnose među članovima obitelji bez razmišljanja o tome kako bi se to moglo zaista realizirati. Sve je išlo postepeno.

EXTRA: Vi ste napisali i scenarij, je li tako?

- Kako je ovo bilo eksperimentalno snimanje, takav je bio i scenarij. Navigirali smo priče i kreirali dijaloge tijekom samog snimanja, a pošto je riječ o snimanju koje je trajalo 10 dana, možete zamisliti kako je to bilo intenzivno.

EXTRA: Niste se baš naspavali?

- Ne. Moj pomoćnik režije samo je molio „Molim te, molim te, nemoj toliko mučiti glumice da budu lijepe u kadru!“, a ja sam vikao „Neka pate, neka rade!“. Bilo je tu snimanja po 15 sati dnevno,pa smo još pet-šest sati pričali o tome, pa par sati spavali i onda ponovno. Nitko nije ostao isti.

EXTRA: Što misliš, hoće li Ćaća dobro proći kod publike u kinima?

- Mislim da bi se neki klik sa publikom mogao dogoditi, tako da.. mislim, ne može se to predvidjeti, ali nadamo se.

EXTRA: Kako je “Majka asfalta”, film koji ste prošle godine premijerno prikazali na Pulskom Filmskom Festivalu, prošao u kinima?

- A prošla je kao i svaki domaći film. Zapravo, kao i svaki američki film koji nije megaspektakl. Danas ljudi u kino idu samo na “Harryja Pottera” i “Mamurluk”. Svi ostali muku muče s distribucijom, ali ja sam jako zadovoljan kako je “Majka asfalta” prošla vani. Još se prikazuje, a i ono što se Mariji Škaričić dogodilo preko “Majke” je fenomenalno. Milijunska kampanja ne pomogne ni stranim filmovima da bolje prođu u kinu. Zainteresirati ljude za film jako je teško, ali to nije samo naš problem. To je problem stranih filmova u našim kinima, ali i stranih filmova u njihovim kinima.

EXTRA: Onda se bacate na “Ćaća 3D”?

- To bi bilo ludo! Malo likova u onakvom okruženju, a i muziku smo radili dosta žestoko. Da, bilo bi zanimljivo.

EXTRA: Kakve filmove ti voliš gledati? Koji je tvoj žanr?

- Sve. Gledam apsolutno sve što se radi po cijelome svijetu, a i Holivud. Užasno me to sve zanima jer u svakoj gluposti možeš naći nešto dobro, ali i naučiti što ne raditi. Dječji filmovi, vrlo čudni filmovi. Imam jednu genijalnu tajnu kako to radim – ako mi je dosadno na filmu, onda spavam. Meni je kino odmor. U biti zato sjedim tako blizu ekrana, da me nitko ne uhvati dok varam.

EXTRA: Jesi li ikada razmišljao o radu na televiziji? Režiranju popularnih sapunica ili slično?

- Sapunice baš i ne. Iako sam navikao na ubrzan tempo snimanja, samo štancanje epizoda bez vremenskih uvjeta da se bolje uže u pozadinu svega, nije mi privlačno. Ali ono što me zanima, a polako se i vraća na TV ekrane su serije. Došlo je vrijeme da se ta televizijska scena zaokrene. E tu već možemo razgovarati. Serije su stvarno nešto na čemu bi mi bio izazov raditi. U Americi je to velik kreativni proces, puno kreativniji od samog Holivuda. Zanimljivo je kako se puno ljudi okrenulo televiziji u Americi, jer to je jako moćan medij. Nadam se da će se uskoro stanje i kod nas promijeniti, da će ljudi shvatiti da nije bitno naštancati 250 epizoda pa da raja gleda, iako tu nitko više ništa ne razumije. Može se snimiti manje epizoda kvalitetnog sadržaja, a kad do toga dođe, ja prvi dižem ruku za tako nešto.

EXTRA: Jesi li ikada pratio domaće serije i sapunice.

- Pa jesam, ali čisto, ono, po epizodu svake da vidim o čemu se radi. O impresijama, bolje da ne pričam. Ne bih htio nikoga uvrijediti. Jako puno pričam s glumcima i na neki način mi je drago da se oni etabliraju kroz tu vrstu izričaja, samo je bitno da oni ne pomisle kako je to nešto vrijedno. I oni nakon nekog vremena puknu... toliko snimanja, toliko učenja tekstova i njima se obije o glavu. Koliko god oni imali medijsku pozornost i kumice ih prepoznavale na placu. Ima, naravno, glumaca koji se ne daju na televiziju, a i oni koji su se tu i isprofilirali polako se okreću od toga. Vrijeme je za promjene, a publika tu neće ostati zakinuta. Američke serije koje smo u mogućnosti pratiti, to je kvalitetan sadržaj.

EXTRA: Na primjer, koje serije ti gledaš?

- Pa na primjer, “Breaking bad”. Kod nas su ga malo puštali, ali evo sad je već u četvrtoj sezoni i odličan je. “Entourage” je jako zabavan.. Humoristične serije su moj ideal. Iako, neka krimi verzija isto bi bila zanimljiva, ne toliko CSI, koliko neke obiteljske krimi serije. Ma da, s druge strane, postoji “True Blood”. Mislim da nitko ne bi odbio raditi u toj ludoj vampirskoj avanturi. Moj direktor fotografije, Vanja Černjul, već dugo radi u Americi i koliko sam od njega saznao, ali i iz drugih izvora, oni puno pažnje posvećuju scenariju, razradi likova... Frka s vremenom je puno manja, a i nekako je isplativije raditi serije koje će ljudi gledati nego nekakav filmski megaspektakl koji se može i ne mora prodati u kinu.