Već kao student treće godine Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu Dimitrije Popović počeo je surađivati s pariškom galerijom koja je uglavnom izlagala nadrealiste pa je praznike provodio u Parizu. Od tada je imao 70-ak samostalnih izložbi u cijelom svijetu, a 15. studenoga u galeriji Lavignes-Bastille pored pariške Opere otvorena mu je izložba "Saloma" na kojoj je izložena i fotografija oslikana akrilikom. Za suvremeno utjelovljenje biblijske zavodnice pozirala mu je Severina Vučković.

Rođen je u Cetinju 1951., studirao je u Zagrebu i za sebe kaže da je hrvatski i crnogorski slikar. Dobio je mnoge domaće i međunarodne nagrade. Član je Crnogorskog PEN-a i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, zalagao se za neovisnu Crnu Goru. O njemu je objavljeno trinaest monografija i snimljeno osam dokumentarnih filmova. U vrijeme Domovinskog rata u nizu intervjua osudio je napade Crne Gore na Hrvatsku, jer je smatrao da ne može šutjeti kad dijeli sudbinu s ljudima s kojima živi u Hrvatskoj. "Ja sam Crnogorac, moja supruga Jagoda je Hrvatica. Uvijek su postojale veze Crne Gore i Hrvatske. Njegoš je bio prijatelj s banom Jelačićem, Tin Ujević je bio stipendist kralja Nikole, a Vlaho Bukovac je bio dvorski slikar u Crnoj Gori."
No Popović je i pisac nekoliko tematskih knjiga, a posljednja, "Smrt Danila Kiša", nedavno je promovirana.

Ideja da pišete o Kišu pojavila se kad ste se i sami razboljeli.
- Kada sam 2007. prije operacije tumora na glasnicama ležao u bolnici u Parizu, gledao sam kroz prozor panoramu grada i Eiffelov toranj. S jedne strane čekao me operacijski stol, s druge je bio život. Ali ni jednog trenutka nisam osjećao nelagodu ni strah od smrti. Tema smrti kod mene postoji od početka mog likovnog izražavanja i bila je metafizička nit svih mojih ciklusa, od "Raspeća" do "Merylin Monroe", "Judite", "Salome" itd. Kad se suočiš s mogućnošću da ta smrt, koja te cijeli život zaokuplja s estetsko-filozofskog stajališta, dođe na fizičkom, stvarnom planu, naravno, malo drukčije razmišljaš o životu. I tada su me misli odvele pokojnom Danilu Kišu. Prisjećao sam se naših razgovora, njegovih zapisa o Parizu, njegova doživljaja Pariza gdje je za njega sve bilo literatura. Posebno je volio što se "kavane i knjižare dodiruju ramenom". U tom je gradu i umro.
Jednoga jutra, nakon operacije, sunce je ušlo u sobu, jedna sunčana zraka probijala se kroz bocu za infuziju i to je izgledalo mistično, kao u crkvi kad se kroz vitraj pojavi zraka svjetlosti. Taj sterilni, hladni bolnički ambijent dobio je nešto metafizičko, gotovo svečano. U toj ljepoti strašnoga sjetim se Danilove priče "Dug" o piscu koji leži na samrti i gledajući kapi kako ulaze u njegovo tijelo razmišlja koliko kome duguje novca.
Nakon četrnaest dana, kada sam napuštao bolnicu Fosch, u plavi kartonski fascikl stavio sam listove na kojima sam ispisao početak priče "Smrt Danila Kiša".

Kiš je veoma siromašno živio u Parizu.
- Ne bih rekao da je živio siromašno, nego skromno. Prostor u kojem je stanovao bio je oskudno namješten, krevet, stol i hladnjak. U atmosferi tog prostora bilo je nečega od njegove ličnosti - jednostavnost koja privlači. Bio je dosljedan u svojm stavovima. Uza sav bujni temperament i erudiciju posjedovao je i izvjesnu strogost, preciznost u izrazu. Pisao je iz unutarnjeg opravdanja, nije se komercijalizirao.
Njegova intelektualna britkost i poetska osjetljivost vide se u knjizi "Čas anatomije", u kojoj se obračunao s krugom beogradskih pisaca i intelektualaca koji su ga napadali, poput profesora estetike Dragana Jeremića, književnika Brane Šćepanovića, a najviše se na njega okomio Miodrag Bulatović. Oni su mu predbacivali afirmaciju židovstva u posljednjim knjigama, posebice u "Grobnici za Borisa Davidoviča" i spočitavali mu da nije originalni pisac, nego literarni plagijator, da, među ostalim, oponaša Borgesov način pisanja.

Sa svojim je oponentima i žestoko javno polemizirao.
- Ta je polemika rezultirala briljantnom Danilovom knjigom "Čas anatomije", u kojoj im je pokazao da su provincijski ograničeni umovi koji ne mogu shvatiti postmodernu strukturu romana. Jeremić mu je potom odgovorio knjigom "Narcis bez lica".
Danilo je bio kozmopolitski tip intelektualca i nije podnosio da se književnost stavi u bilo koji politički program, odnosno da služi nekom sistemu, i, citirajući Nabokova, rekao da to onda "postaje obični ideološki bofl". Kada su ga pitali zašto se ne druži s političarima, odgovorio je da je to zbog mentalne higijene.
Mnogi su ga i branili, posebno Predrag Matvejević i Mirko Kovač, koji je smatrao da mu je odlazak iz beogradske sredine dobro došao da se makne iz nezdrave situacije. Ti su sukobi u Beogradu nedvojbeno ostavili traga na njegovu zdravlju, jer on je bio veoma senzibilan. Pozvali su ga da predaje na slavističkim katedrama u Strasbourgu, Lilleu i Bordeauxu, a potom se preselio u Pariz, gdje je do kraja živio od pisanja. Izdavač mu je bio Gallimard, a surađivao je s mnogim francuskim časopisima i bio u krugu vrhunskih intelektualaca. Izvrsno je pjevao i svirao gitaru, dobro crtao i otkrio mi je da je želio studirati slikarstvo.

U njegovu stavu prema židovskom pitanju očituje se i dio njegove vlastite povijesti?
- Njegova je majka Cetinjanka, a otac mađarski Židov i on je prošao teško i dramatično djetinjstvo, jer mu je otac stradao u logoru. U njegovim ranim knjigama "Rani jadi" i "Bašta, pepeo" udio biografskog jako je naznačen, vidi se da je sudbina njegova oca, kao metafora sudbine židovskog naroda, jako djelovala na njega. Kad je dobio Ninovu nagradu, u govoru je rekao da savjest pisca i intelektualca danas nalaže da se nikakvom povijesnom nužnošću ni bilo kakvim izlikama ne smiju opravdavati masakri u povijesti. Kada su Francuska i ostala Europa otkrile da je i Rusija imala logore i teror i kad je počeo o tome pisati, njegovi su oponenti smatrali da pretjeruje i da je suviše na židovskoj liniji.

Kako to da ste se družili, jer ipak ste bili mnogo mlađi od njega?
- Nisam se družio s njim kao Predrag Matvejević, Mirko Kovač i svi oni koji su živjeli i studirali s njim, ali ipak sam svjedok jednog dijela njegova vremena. Bili smo iz istog cetinjskog ambijenta, u kojemu se i on formirao kao osoba i kao umjetnik. No umjetnost i literatura bile su nam zajednička tema. I Pariz, gdje smo se susretali, i interes za neke ljude iz Pariza. Bolje poznajem te relacije nego netko tko je s njim pio svaki dan. Volio je figurativno slikarstvo i ono što nosi u sebi nešto dramatično, što prikazuje život ne onakvim uljepšanim, kakav bi trebao biti, nego kakav jest. Znao je govoriti da ne voli izmišljati i oslanjajući se na misao Dostojevskoga, smatrao je da je stvarnost fantastičnija od fantastike i da često život izgleda strašnije od najstrašnijih scenarija.

Malo se zna o ženama koje je volio i o njegovu odnosu prema ljubavi.
- Bio je vrlo duhovit i lucidan čovjek. Imao je cetinjsku crtu, meni veoma poznatu, a to je smisao za crni humor. U raspravama je pokazivao fantastičnu erudiciju, a u polemikama superiornost. Njegov izgled, gestikulacija, ta njevjerojatna kosa, svijetle oči, goleme ruke, markantno lice, sve je njegovoj pojavi davalo posebnost.
Njegovu prvu suprugu Mirjanu Miočinović nisam upoznao, ali znam da se savjesno brine za Kiševu ostavštinu. Prema riječima njihova kuma i našeg zajedničkog prijatelja, bila je to duboka veza i on je bio cijeli život jako vezan uz nju. Kad je otišao u Francusku, upoznao je Pascale, ugodnu, šarmantnu i zanimljivu, koja mu je pomagala u pariškim danima i na francuski prevodila njegove knjige, jer je bila slavistica. Živio je s njom do kraja života i ona se danas također brine za njegovo djelo.

Kad se razbolio, je li pričao o svojoj bolesti i kako je prihvaćao približavanje smrti?
- Neko sam vrijeme već znao da je bolestan, ali izbjegavao sam razgovor o njegovoj bolesti. U Crnoj Gori se kaže da se u kući obješenoga ne govori o konopu. No on je sam rekao da ima karcinom pluća i da mu američki liječnici predviđaju još pet godina života. Umro je za tri. Kad ga je bolest uhvatila, bio je tjelesno i duhovno slomljen, nije više imao ni snage ni motivacije za pisanje. Kad me u Parizu pitao što sam radio tih dana, rekao sam mu da sam cijelo popodne proveo kod Émila Ciorana, velikog pisca i najmračnijeg filozofa 20. stoljeća, koji je zagovarao samoubojstvo. Danilo ga je jako cijenio, ali tada mi je rekao da ga ne zanimaju ljudi koji preziru život: "Želim čitati nekoga tko uživa u životu."

Kako pamtite vaš posljednji susret?
- U proljeće te godine sreli smo se u Parizu, a dva mjeseca prije smrti posjetio nas je sa svojom suprugom Pascale u našoj kući na Cetinju. Bio je savijen od bolova i izgubio je snagu glasa, mislio je da se prehladio. Međutim, bolest je uzela maha. Molio je moju suprugu da upali televizor jer je bila repriza neke stare emisije u kojoj je on sudjelovao. Rekao je da bi želio vidjeti i čuti sebe kako je izgledao dok je bio u punoj snazi. Gledao sam ga kako sjedi u fotelji onako iscrpljen i propao od bolesti, dok mu je duga, razbarušena i valovita kosa, kao jedini znak vitalnosti na tom bolesnom tijelu, bila čvrsta i živa. Gledao je sebe na ekranu, tom virtualnom sarkofagu, gdje je bio muževan, zdrav, jak i, kako je sam rekao, na vrhuncu slave, hvaljen i osporavan. Taj glas s ekrana ispunio je cijelu sobu. U jednom je trenutku dugim koščatim prstom svoje mršave ruke ugasio televizor. Kad smo Pascale i Danila otpratili do vrtnih vrata, pozdravili smo se posljednji put. Otišli su u Dubrovnik, pa u Pariz, gdje je uskoro umro.

Poetika smrti česta je tema u vašem slikarstvu i literaturi. Zbog čega vas privlači morbidno?
- Uvijek me zanimalo što je s onu stranu života. Ono što je sasvim sigurno odredilo moj senzibilitet za teme smrti, umiranja, nestanka bio je jedan anatomski atlas, koji sam otkrio u najranijem djetinjstvu i koji i danas čuvam u svom ateljeu. Iza nježne, lijepe fizionomije i skladnog tijela i glatke kože nalaze se mišići, živci, organi. I tako listate sve do kostura, slike smrti, koja se, kad gledate lubanju, smije, kesi. Spoznajete da je to u svima nama. Odlike i oblici ljudskog tijela i metafizika smrti kao likovna artikulacija mojih kompozicija glavni su nosilac mog likovnog izražaja, bilo da se radi o raspeću, aktovima ili portretima.
Druga slika koja je otvorila novu dimenziju teme smrti je slika Matthiasa Grünewalda "Raspeće" koje sam našao u jednom leksikonu u kući. Stravično, krvavo, umiruće i od boli izobličeno Isusovo tijelo stigmatiziralo je moj mladenački duh.

Jeste li vi pisac koji slika ili slikar koji piše? Koliko ste u svoju umjetnost ugradili svoju biografiju?
- U likovnu teško, jer se radi o drugom mediju, no u literaturi sam više toga uzimao iz svog života. Mnogo se toga što sam pisao temelji na stvarnom događanju. U likovnost nikad nisam unosio privatnost. Snove sam često inkorporirao u tekstove, ali san nikada nisam imao potrebu naslikati. San je živa slika unutar ljudskog bića. Kad bih sliku sna prebacio u slikarstvo, izgubila bi na živosti.
Je li na početku bila riječ ili je bila slika? U mom slučaju, rekao bih, bilo je oboje, jer slika izaziva riječ u istoj mjeri u kojoj riječ izaziva sliku. U mom slučaju, znak je jednakosti između jednog i drugog izražaja. Napravio sam Danteov pakao i poetske pjesnikove slike vizualizirao. Ali ne kao ilustraciju, koju nikad nisam volio, nego kao impresiju koju je to djelo ostavilo na mene.

Kod vas je slikanje, očito, misaoni proces?
- To je ključno pitanje u fenomenologiji stvaranja. Ne spadam u umjetnike koji dođu pred prazno platno pa krenu ni od čega i slijede put kreativne avanture. Kod mene prethodno postoji proces mentalnog formiranja slike.

Često u svojim djelima uništavate lijepu formu stavljajući ožiljke, rezove. Otkud poriv za "estetikom ružnoće"?
- Na Leonardovim me crtežima privlačio sladunjavi anđeoski tip ljepote, koji nosi zanosnu mističnost, dok, s druge strane, iz te ljepote vreba demon. Ta dvojnost vrlo je provokativna. Služeći se Leonardom, htio sam pokazati kompleksnost njegove ličnosti. On je bio ujedno fasciniran i lijepim i ružnim. S jedne strane, slikao je anđeoska lica, a s druge, secirao leševe. Svjedočio je katastrofama, poplavama, bolesti i smrti. Secirao je onoliko leševa koliko je naslikao ulja na platnu. Trideset i tri.

Kako je reagirala Crkva na vaš ciklus "Corpus mysticum", gdje na potpuno drukčiji ikonografski način prikazujete Kristov lik i biblijske motive?
- Vatikan je imao dosta razumijevanja, dapače, pozvali su me da povodom proslave 2000 godina kršćanstva izlažem u Rimu, i to na tri mjesta - u Berninijevoj crkvi Sant Andrea al Quirinale, u Santa Maria del popolo i u Panteonu. Kad je Wojtyla vidio moju sliku, koja mu je jednom prilikom darovana, rekao je svom tajniku da je impresioniran i da ju stavi na stranu, jer ju želi posebno promotriti. Bio sam pozvan među 17 svjetskih umjetnika i filozofa da odgovorim na "Pismo pape Ivana Pavla II. umjetnicima".

Neko vrijeme promotor vaše umjetnosti bio je Zoran Škugor, koji je i menadžer estradnih pjavača. Razmišljali ste, naravno, i o promociji onoga što radite u samoći svog ateljea.Marketinški je potez povodom vašega ciklusa "Saloma" bila i vaša suradnja sa Severinom.
- Ima izvrsnih slikara koji ne pobuđuju interes javnosti. Bio bih licemjer kad bih rekao da sam imao krizu publike. Moje su izložbe uvijek privlačile brojne ljude i imale odjeka u javnosti. Kad sam 1987. imao prvu retrospektivu crteža u Umjetničkom paviljonu, Škugor je uz suglasnost ravnateljice Paviljona, pokojne Lee Ukrajinčik, napravio koncept marketiškog dijela, na dotad, za likovne umjetnike, nov način, reklame na televiziji itd. To je moderno razmišljanje. Tako mi je sad za ovu parišku izložbu moja galerija u najprestižnijem časopisu za umjetnost Art Actuel mjesec dana unaprijed stavila reklamu s najavom izložbe, a među svim slikama izabrali su upravo onu na kojoj je Severina u ulozi Salome. Sa "živim" modelima radio sam još opuse "Marija Magdalena" s glumicom Dorom Lipovčan i "Juditu" s Petrom Vrkljan.

Što je vaša zajednička javna "igrarija" oko Salome donijela Severini, a što vama?
- Njoj je to donijelo ulazak u novi medij. Ona je mnogo slikana u druge svrhe, ali ovim likovno-umjetničkim programom ona je obogatila svoju radnu biografiju. Meni je pak donijela drukčije iskustvo u pristupu umjetnosti koji je prije bio u klasičnijem mediju. Kroz tijelo žive, moderne žene dao sam drugo viđenje i aktualizaciju te stare biblijske priče, a ono pogađa i vrijeme, poetiku i filozofiju postmodernizma, gdje se isprepliću žanrovi. Severina je, naravno, kao zvijezda izazvala posebnu pažnju. Iz Mimare su mi rekli da im je to bila najposjećenija izložba.

Kako je zapravo uspostavljena vaša suradnja?
- Kad sam, povodom premijere "Traviate" imao izložbu kazališnih plakata u mariborskom kazalištu, ona ju je došla pogledati i poručila mi da bi željela biti lik Marije Magdalene u mojim djelima. No ja sam rekao da imam nešto zanimljivije za nju - Salomu. Malo tko bi mogao bolje od Severine utjeloviti ono što Saloma predstavlja. Ona treba posjedovati senzualnost, zavodljivost, atraktivnost. Treba tu biti kićenosti i do sladunjavosti zasićenosti u određenim detaljima poput nakita, haljine, da se pojača kontrast s odrubljenom krvavom glavom Ivana Krstitelja. To je otrovni spoj ljepote i smrti, jer Saloma sve očarava zavodljivim plesom. Zamislio sam da prije otvaranja izložbe napravimo mali preformans s plesom i krvi. Severina je pristala, a potom odustala. Smatrala je to suviše drastičnim, jer tražio sam da bude puna zdjela crvene boje u funkciji krvi i da ona uroni ruke i ugazi u tu krv bosim stopalima i tako pleše, ostavljajući krvave tragove na bijeloj stazi. Prema Oscaru Wildeu, dramatičan je trenutak kad ona ljubi mrtve Ivanove usne. Nije moj stil nagovarati ljude i kad smo se vozili da damo izjavu za Dnevnik, ja sam joj rekao - "Razmisli dobro da ti nakon tri godine ne bude žao." Ona je rekla - "Pristajem."

Prije nekoliko godina bilo je velike gužve oko plakata koji ste radili za Gavrilovićevu salamu.
- Pokojni nam je profesor Diša Radić, koji nam je na Akademiji predavao dizajn, rekao da smo, ako po narudžbi napravimo plakat koji nitko ne primijeti, napravili lošu stvar, a naručilac je potrošio pare bez veze. Nazvao me Ivica Vidovića iz McCann Ericksona i rekao da je kod njih bio Đuro Gavrilović, da je vidio u Americi neke reklame za hranu i da bi želio reklamu za svoju zimsku salamu. Zvali su pokojnog Miroslava Šuteja, Mirka Ilića i mene da napravi svatko svoj koncept jumbo-plakata. Prema želji naručitelja, plakat je morao imati u sebi nešto erotsko. Bio mi je to fantastičan izazov. Moj plakat izazvao je takvu medijsku hajku i buru u Hrvatskoj da sam dao trideset intervjua, a posljednji je bio za radio Slobodnu Evropu. Čak je završio u američkom udžbeniku iz sociologije.

Kako biste obrazložili svoju koncepciju plakata?
- Tema je bila hrana i ja sam pošao od elemenata koji su bili logični i efikasni. Naslikao sam ženske gole grudi na kojima su bile postavljene dvije salame u obliku križa. Industrijski je proizvod ovdje povezan s izvorom hrane, sa ženskim grudima. O toj tzv. sekundarnoj zoni erotizma napisano je bezbroj studija. Kao simbol erotizma one su fenomen na koji će svatko reagirati. Kad vidite velike ženske gole grudi na plakatu uz prljav pločnik, pa na autocesti, taj veliki detalj od sedam metara privuče pažnju. Neki intelektualci, od kojih sam to najmanje očekivao, prigovarali su mi bizarnost i time pokazali svoje neznanje. Ja nisam ništa izmislio, samo sam primijenio iskustva iz povijesti. Još na rimskim Trimalhionovim gozbama, na bakanalijama se na tijelima lijepih djevojaka i mladića servirala hrana. Nadrealisti su također radili happeninge s hranom na ženskom tijelu. Neki su me i branili, a zvali su me i u TV-dvoboj. Pitali su se je li moguće da ženske sise i par salama toliko mogu uzburkati javnost. Gavrilović je bio jako zadovoljan.

Koliko je vaša supruga Jagoda, također slikarica, morala biti samozatajna u vašem odnosu? Ona vas vozi, javlja se na telefon jer vi ne želite imati mobitel. Ima li kod vas malo razmaženosti i crnogorske patrijarhalnosti?
- U pravu ste. Veoma sam joj zahvalan, jer ja sam potpuno nesposoban za praktičan život. Njezina podrška mi mnogo znači, ali tu postoji i splet okolnosti. Radila je kao odlična restauratorica, dobila je alergiju na neke sastojke s kojima je radila i morala je napustiti posao. Onda je naš sin Petar došao na svijet i ona se posvetila njemu. I meni, svom drugom djetetu koje nikad neće odrasti. Sada se Jagoda opet pomalo vraća slikanju. Važno je da se ljudi nađu. Ja sam izraziti individualac. Često sam u medijima. Možete me vidjeti na nekoj izložbi ili premijeri, ali rijetko na špici na kavama. Živim život programirane samoće. Imam vrijeme kad radim i kad noću brzo šećem po 4 km po Šalati gdje stanujem.

Zašto glumcu Pierceu Brosnanu niste htjeli prodati svoju sliku?
- Brosnan je prije mnogo godina kupio jednu moju monografiju i kad je došao u Zagreb, posjetio me u ateljeu. Pričao je da ju u Malibuu za doručkom često lista i da mu to daje snagu, jer mu je umrla žena za koju je bio jako vezan. Zanimljivo je da je izabrao sliku koja nekome izgleda mračno, iz ciklusa o erotizmu i smrti "Corpus mysticum". Zapeo mu je za oko triptih na kojemu je bila velika ruka Krista, ali ja mu ga nisam mogao prodati jer sam ga prethodno poklonio Jagodi. Navečer, u hotelu, nacrtao je svoju ruku i napisao tekst zahvale, a Jagodi je poslao veliki buket cvijeća.