Objavljeno u Nacionalu br. 836, 2011-11-22

Autor: Igor Tabak

Iranski nuklearni program

Bliski istok u lančanoj reakciji

Teheran uporno nastavlja svoj nuklearni program, izazivajući Izrael. Arapsko proljeće i bunt u Siriji izazvali su preslagivanje snaga na Bliskom istoku

Nakon što je u petak rezolucijom izražena zabrinutost Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) oko navodnih dokaza o vojno-nuklearnom smjeru kojim bi mogla broditi Islamska Republika Iran, započela je nova runda pritisaka na ovu zemlju. No režim u Tehranu se ne predaje. Na zaključke IAEA-e te najave novih švicarskih i američkih sankcija odgovorili su odbijanjem poziva na "Forum o zoni bez nuklearnog oružja (NWFZ) za Bliski istok", početkom ovog tjedna u Beču, kao i parlamentarnim preispitivanjem čitave suradnje Irana s IAEA-om, tijelom koje se za UN bavi temama nuklearne energije i tehnologije, u utorak, 22. studenoga. Inzistiranje Irana na nuklearnom programu, uz sve njegove koristi i mane, treba gledati zajedno s političkim stanjem u zemlji i njenoj regiji, s razvojem stanja oko Sirije, ali i uz odmjeravanje snage velesila u Vijeću sigurnosti UN-a.


Dok na načelnoj razini nije sporno pravo svake države da razvija nuklearni program u civilne svrhe, po tom pitanju zapravo ima mnoštvo spornih detalja. Oni su ponajprije vezani uz činjenicu da je zaokružena nacionalna nuklearna industrija, koja je u potpunosti ovladala ciklusom proizvodnje i zbrinjavanja nuklearnog goriva, zapravo sama po sebi vrlo blizu i svladavanju nekih od kritičnih točaka proizvodnje nuklearnih oružja. Naime, kad se jednom svlada proces obogaćivanja urana, razine čistoće potrebne za vojne svrhe gotovo su nadohvat ruke.

Već neko vrijeme nema sumnje da je Iran itekako napredovao u razvoju domaće nuklearne industrije. Nakon dugih godina izgradnje, ove je jeseni napokon u pogon stavljen reaktor nuklearne centrale u Bushehru (uz rusku pomoć), objavljeno je korištenje domaće uranske sirovine - famozna "žutog kolača", a nema sumnje ni u masovan rad pogona za proizvodnju urana putom ulančanih nizova namjenskih centrifuga. Dok je prilično nedvojbeno da se uspješno proizvodi nuklearno gorivo nižeg stupnja obogaćenja, potrebno za nuklearne elektrocentrale, bilo je spomena i o radioaktivnim materijalima višeg stupnja čistoće, pogodna za medicinske svrhe. Iran već dugo raspolaže i vojnim tehnologijama pogodnima za nošenje nuklearnih bojevih glava, s posebnim naglaskom na balističke projektile srednjeg dometa. Oni zahtijevaju neko vrijeme, a često i specijalizirane istraživačke objekte ili tvorničke pogone, koje se vidi izdaleka ako se zna što tražiti i gledati.

Upravo pojava nekih, navodno, prepoznatljivih naznaka vojne grane iranskog nuklearnog programa bila je službenim uzrokom podnošenja posebnog izvješća o Iranu odboru guvernera IAEA u Beču. Dok su čitav izvještaj Iranci ubrzo proglasili neprofesionalnim i politički motiviranim, ruske su se vlasti zadržale na konstataciji da u njemu nema ništa novoga nego da je riječ samo o novom preslagivanju već poznatih podataka. Ipak, i na temelju takva izvješća bečka je IAEA na svom dvodnevnom sastanku Odbora guvernera postigla svojevrstan kompromis. U petak, 18. studenoga, uz suglasnost i Rusije i Kine, donesena je rezolucija kojom se izražava zabrinutost zbog razvoja iranskoga nuklearnog programa, a da se čitava tema nije prebacila i Vijeću sigurnosti na brzu raspravu i sankcioniranje. Time se javnom odlukom osudilo Iran, a da se Kinu i Rusiju ujedno dovelo u očekivanu situaciju da pred Vijećem sigurnosti UN-a stavljaju veto.

Političko-diplomatski manevri nisu sve što prijeti iranskome nuklearnom programu. Već se duže priča i o mogućem vojnom rješavanju "iranskoga problema" ili oružanim snagama Izraela ili SAD-a. No imajući u vidu udaljenost Irana i Izraela, američku zaokupljenost svojom ekonomijom te kriznim žarištima u susjedstvu Irana, ali i rasutu te vojno utvrđenu prirodu strateških objekata iranskog nuklearnog programa, to rješenje ne izgleda ni jednostavno provedivo ni vrlo vjerojatno. Prilično je izvjesno da se protiv Irana sprema jedan jednako ozbiljan, a bitno manje vidljiv sukob.
Nakon sredine prošle godine, kada je računalni virus Stuxnet, navodno, ciljano napravio oveću štetu i u pogonima iranske nuklearne industrije, slični su napadi registrirani u travnju (virus Stars) te listopadu ove godine (virus Duqu). Iranski je odgovor na ove sofisticirane prijetnje bilo jačanje ukupne nacionalne sigurnosne strukture i osnivanje posebnih vojno-stručnih postrojbi - pristup koji istodobno nije pomogao oko niza atentata na iranske fizičare važne za razvoj atomske tehnologije.

Razvoj iranskoga nuklearnog programa, koji se od 2006. do danas ograničavao kroz četiri kruga UN-ovih sankcija, tek je dio šire političke priče. Naime, činjenica je da Iran američkim povlačenjem iz Iraka i Afganistana postupno izlazi iz svojevrsna strateškog okruženja u kojem je bio posljednjih godina. Pritom se Irak čak pretvorio u prijateljsku te relativno poslušnu šijitsku državu. Kada je uz sve to započelo i Arapsko proljeće, otvorilo se pitanje ravnoteže odnosa u široj regiji kojom, uz Tursku i Saudijsku Arabiju, donekle dominira i Iran - iako je na Mediteranu, doduše, prisutan posredno, preko saveznika. Upravo se zato može krizu u Siriji, ali i u Bahreinu i u Jemenu, osim kroz pojedinu nacionalnu vizuru, promatrati i kao svojevrsnu sporednu scenu odnosa regionalnih sila. Kad se tako postave stvari, Turska i Saudijska Arabija su u naletu, a Arapsko proljeće, osim širenja demokracije, ima i notu jačanja utjecaja političkoga islama te približavanje pojedinih režima Turskoj i Saudijskoj Arabiji, a odmicanje od Irana. Upravo zato nije slučajno da oporba u Siriji ima podršku i iz onih dijelova regije koji su u Bahreinu intervenirali upravo u korist "Starog poretka", kao i da u glasovanjima Arapske lige oko suspenzije Sirije "protiv" glasaju upravo režimi koje nije dopalo ništa od ovogodišnjih navodnih 15 milijardi dolara saudijske stabilizacijske pomoći, dok je suzdržan samo Iranu blizak režim iz Bagdada.

U UN-u već neko vrijeme nema suglasnosti o krizi na Bliskom istoku. Vidjelo se to u rujnu kad nije uspjelo donošenje rezolucije o Siriji, a očigledno je isto stanje i s Iranom te sankcioniranjem njegova nuklearnoga programa.
Takav zastoj ne ograničava ujedno i svaku državu zasebno. Dok Ruska Federacija još od srpnja smatra da je sankcijama prema Iranu dosegnut maksimum onog što se moglo učiniti te da bi buduće ustupke trebalo činiti postupnim ublažavanjem već uvedenih sankcija, dio zapadnih zemalja misli da sankcijama tek treba bolno zagrabiti u slobodu poslovanja iranske središnje banke te nacionalni uvoz i izvoz naftnih prerađevina režima u Tehranu. Upravo na ovom tragu je i najavljeno švicarsko i američko pooštravanje sankcija, dok će odnos Europske unije prema Iranu biti preispitivan na predstojećem sastanku ministara vanjskih poslova 1. prosinca. No da problemi oko Irana nisu sadržani samo u nuklearnim pitanjima vidjelo se vrlo jasno i u petak, 18. studenoga, kada je istodobno s dovršetkom rasprava o Iranu u IAEA-i, i Opća skupština UN-a donijela rezoluciju o Iranu, potpuno neovisno o spomenutim "atomskim pitanjima". U njoj je, a na prijedlog upravo Saudijske Arabije, Iran prešutno stavljen u kontekst navodne uloge u planiranome terorističkom napadu na veleposlanika Saudijske Arabije u Washingtonu - terorističkom činu koji su američke sigurnosne službe javno razotkrile sredinom prošloga mjeseca, izravno za njega prozivajući i razne razine vlasti u Tehranu.

Vezane vijesti

Iranski general: vojni udar bio bi kraj Izraela

Iranski general: vojni udar bio bi kraj Izraela

Visokorangirani iranski general u subotu je izjavio kako bi izraelska vojna akcija usmjerena protiv iranskoga nuklearnog programa doveo bi do… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika