Nenad PolimacMama, tata, nešto vam moram reći o sebi što još ne znate – prozborio je mladić na pragu punoljetnosti svojim roditeljima, koji su se uznemireno meškoljili na kauču. “Ja sam…”, nastavio je on, izrekavši napokon istinu koja ga je dugo opterećivala. Njih su se dvoje ukočili, no majka se prva pribrala. “Kad si prvi put otkrio da si…”, nije mogla ni izgovoriti tu riječ koju je upravo čula od sina. Njegov je odgovor nije ohrabrio, ali je majčinsko srce i to izdržalo: “Mi te, sine, još uvijek volimo. Ništa se među nama nije promijenilo.” Naposljetku, još jedan njezin pokušaj da pronađe slamčicu spasa i pitanje: “Jesi li ikad pokušao ne biti…?”

Queer Zagreb Sudeći po prepunoj dvorani Kinoteke na filmovima 'Prije no što padne noć' i 'Aimee i Jaguar', zanimanje publike za gay i queer teme nije malo: treba se još samo pobrinuti za toleranciju i pristojne uvjete gledanja Scena koju sam upravo prepričao ne odigrava se u nekom od filmova prikazanih prošlog tjedna u sklopu manifestacije Queer Zagreb, u kojem mladi protagonist otkriva obitelji da je homić, nego u hollywoodskom blockbusteru “X-Men 2”. I još jedan ispravak: u spomenutom prizoru momak ne govori o svojoj spolnoj orijentaciji nego o tome da je mutant, osoba nadnaravnih moći, koje se obični ljudi plaše jer je drukčija od njih. Sličnost, međutim, nije slučajna. Redatelj Bryan Singer inscenirao je ispovijed mladog mutanta u maniri homoseksualnog razotkrivanja, budući da je ono postalo prepoznatljiv obrazac za demonstraciju različitosti. Poput većine homića, i mutanti izgledaju poput drugih ljudi. Ipak, kad ih vidite u akciji, shvatite da s njima nemate mnogo zajedničkog: neki mogu kontrolirati tuđe misli, pomicati predmete i izazivati vremenske nepogode, dok su drugi u stanju izazivati požare ili pak pretvarati u led sve što dotaknu.

Već u prvom filmu “X-Men”, ekranizaciji istoimenog stripa Stana Leeja i Jacka Kirbyja (prvi put objavljenog u jesen 1963.), Singer se poigravao sličnostima pozicija mutanata i homića: nimalo slučajno, jednu od glavnih uloga, zločestog Magneta, povjerio je poznatom britanskom glumcu Ianu McKellenu, predanom gay aktivistu. U “X-Men 2” koncept je radikaliziran: ne samo da Magneto privlači mlade muške sljedbenike šarmantnim obrazlaganjem poziva negativca, nego u jednom trenutku i njegov protivnik, zastupnik dobra profesor Xavier, postaje medij svojoj pomoćnici Jean Grey i prenosi njezinu ljubavnu poruku voljenom Cyclopsu, oponašajući joj izgovor i unoseći se njezinom draganu u lice.

Danas 38-godišnji Singer ugurao se u hollywoodsko visoko društvo nakon što je prije tri godine uspio u okviru predviđenih troškova (nešto više od 70 milijuna dolara) režirati prvo izdanje serijala “X-Men”. Od filmaša koji je reputaciju stekao netipičnim trilerom “Privedite osumnjičene” nije se očekivao konvencionalan blockbuster o superjunacima, a “X-Men” to zaista i nije bio. Gay aspekt samo je jedan od provokativnih motiva spektakla, koji je promovirao pravo na različitost. X-Men zapravo su Extra-Men, tj. evoluirani ljudi, koje običan puk nastoji staviti pod kontrolu kako ne bi njima zavladao: priča se odigrava na dva plana – trvenju ljudi i mutanata te podjelama među samim mutantima. Spretno prelamanje fantastike, eskapizma i intrigantnog socijalnog i političkog podteksta otvorilo je filmu “X-Men” mogućnost da začne dramski najzanimljiviji hollywoodski serijal o superjunacima: prvi film iskoristio je djelić tog potencijala, a “X-Men 2” daljni je korak u tom smjeru – iako još nedovoljno siguran.

Prvi “X-Men” trpio je ne samo od stezanja budžeta nego i od nedaća ekspozicije: trebalo je elaborirati neobičnu dramsku premisu i još čudnije likove – i to u samo 104 minute. Stoga se doimao grubo i prezgusnuto – s previše motiva koji su se morali utrpati u premalo filmskog vremena. Drugo je izdanje u tom pogledu bilo u superiornom položaju: budući da je “X-Men” zaradio u svijetu 300 milijuna dolara i etablirao novu franšizu za kompaniju 20th Century Fox, na snimanje dvojke utrošeno je navodno 50 milijuna dolara više, a trajanje nastavka produženo je za 20 minuta. Vrline “X-Men 2” u odnosu na prethodnika uočljive su u tečnijoj naraciji, razrađenijim akcijskim sekvencijama i bogatijim odnosima među likovima. Već uvodna scena u kojoj zagonetni uljez ulijeće u Bijelu kuću i pokušava atentat na američkog predsjednika vizualni je tour de force, a pozicioniranje protagonista koje uslijedi nakon toga izvedeno je preciznošću i lakoćom koja svjedoči o potpunoj Singerovoj kontroli nad skupim spektaklom – barem u prvoj polovici radnje. Dok je ekipa profesora Xaviera (Patrick Stewart) ostala ista (jedino Storm i Jean Gray – odnosno Halle Berry i Famke Janssen – imaju mnogo bolje frizure), Magneto je od svojih pomagača zadržao samo Mistique (Sabretooth i Toad likvidirani su u prethodnom filmu). Zločinka obojena u plavo prometnula se u najzanimljiviju protagonisticu: u jednoj sceni ona zavodi Wolverinea (Hugh Jackman) prerušavajući se zaredom u sve žene koje mutant s čeličnim produžecima otvoreno ili potajno priželjkuje; također, glumica koja ju igra – uvijek prerušena Rebecca Romijn-Stamos – napokon je dobila priliku pokazati svoje lice, i to u prizoru koji je neka vrstu hommagea De Palminu erotskom trileru “Femme fatale”, u kojem je upravo ona u glavnoj ulozi. Magnetovi pomagači ovaj su put manje brojni, jer je film dobio novog suverenog negativca, znanstvenika Williama Strykera (izvrsni Brian Cox, tumač prvog Hannibala Lectera u “Lovcu na ljude” Michaela Manna): on nije mutant, ali je – kao u svakoj zanimljivoj drami – njegova sudbina s njima neraskidivo povezana, pa čak i onda kad im priželjkuje propast. U Singerove vrline treba ubrojiti i iznimno uvjerljivo spajanje fantastičnih i realnih ambijenata, koje je, recimo, u “Spider-Manu”, “Batmanu” i “Supermanu” prilično slabo izvedeno.

A mane? U blockbusterima je neizbježna spektakularna, dugačka završnica u kojoj se sve ruši, a životi protagonista su u pogibelji. U filmu “X-Men 2” taj dio traje dulje od 40 minuta, a po nekim naznakama stječe se dojam da je trebao biti i duži, jer su važne scene kraćene gotovo do nerazumljivosti (recimo, nije jasno kako se mlada Rogue – Anna Paquin – našla za upravljačem jeta koji mutantima treba osigurati uzmak). U tom završnom dijelu vrlo je malo nijansi, za razliku od obilja detalja koje je Singer spretno utkao u uvodni i središnji dio filma: čak i tako talentiranim redateljima hollywoodske su konvencije prepreka za koju je vrlo teško iznaći suvisla dramska rješenja.

Ipak, u cjelini “X-Men 2” radikalna je prinova hollywoodskim blockbusterima: nakon tog filma zadnjih godina prilično sterilan žanr zasigurno neće ostati isti.

Još je zanimljivije hoće li filmska scena u hrvatskoj metropoli ostati ista nakon festivala Queer Zagreb. Naime, u sklopu te manifestacije kojom su dominirali seminari, okrugli stolovi i kazališne predstave o homoseksualnosti, prikazano je i desetak filmova. Na prvoj projekciji u zagrebačkoj Kinoteci (francuski film “Felixove pustolovine”) zgranuo me broj policajaca i zaštitara: osjećao sam se pomalo smiješno, jer nas tako nisu osiguravali dok smo u Importanne galeriji gledali “Sate” s Nicole Kidman, Julianne Moore i Meryl Streep, film koji se podjednako otvoreno bavio lezbijstvom kao i neka ostvarenja iz tog programa. Ipak, nakon što sam doznao da je neki tip porazbijao MM centar zbog toga što je ugostio nekolicinu programa festivala, policijska mi je pratnja malo manje zasmetala. Zagreb još očito nije spreman za Queer Zagreb, ali ga zbog toga ne treba odgađati. Pa čak ako to znači da moramo filmove gledati s murjacima!

Filmski program Queer Zagreba mogao je izgledati i drukčije, jer je proteklog desetljeća snimljeno bar pedesetak relevantnih filmova s tom temom, koji u nas nikad nisu prikazani. Domaći se distributeri za njih nikad nisu osobito trgali, a kad su i bili zainteresirani, strani je partner nerazumno visokom cijenom brzo “ohladio” kupca. Sudeći po prepunoj dvorani na filmu “Prije no što padne noć” poznatog slikara Juliana Schnabela (njegov je prvijenac “Basquiat” svojedobno otkupljen za domaće tržište), biografskoj drami o kubanskom piscu Reynaldu Arenasu (uspio je pobjeći iz Castrove Kube te skončao od AIDS-a 1990. u New Yorku), gay i queer mogu biti itekako “in” među domaćim gledateljima. Za pomamu za ulaznicama pripomogla je i prošlogodišnja nominacija za Oscara sjajnom španjolskom glumcu Javieru Bardemu (“Perdita Durango”): da je prikazan na vrijeme, Schnabelov bi rad bio među popularnijim naslovima u skromnoj ponudi art filmova. Izvjesno je da bi se rado gledala i spretno napravljena melodrama “Aimee i Jaguar”, autentična priča o romanci Njemice i Židovke potkraj II. svjetskog rata u nacističkom Berlinu. Knjiga je u nas prevedena, ali film nije uspio probiti distributersku barijeru: ovaj put vjerojatno zbog bahatosti njemačkog producenta, koji je festivalu ustupio samo kopiju na beta video formatu, pa ste imali dojam da prisustvujete radnoj projekciji.

Neki su me filmovi razočarali (dokumentarac “Članak 175” o progonu homoseksualaca u Trećem Reichu dobio je glavne nagrade na prestižnim svjetskim festivalima, no čini se da su ga žiriji izdvajali više zbog teme negoli izvedbe), a neki ugodno iznenadili, ponajprije “Ljepota” poznatog hongkonškog fotografa Yonfana, zanimljiva melodrama o žigolu koji se zaljubi u mladog policajca, ne sluteći da nedostižni objekt njegove žudnje imao neobičnu pretpovijest u homoseksualnom miljeu.

Volio bih da Queer Zagreb izdrži te da sljedeće godine pokaže još bogatiju i suvisliju filmsku selekciju. Naposljetku, u Hrvatskoj je snimljen jedan od ponajboljih novih filmova s tom temom, Matanićeve “Fine mrtve djevojke”. Ako smo u stanju isporučiti dobar proizvod, moramo napraviti i pristojne uvjete u kojima se takvi filmovi mogu gledati.