Ono što je Staljin napravio Krimskim Tatarima, Srbi s Kosova planiraju napraviti sami sebi. Naime, 1944. godine Staljin je odlučio preseliti čitav jedan narod i tako je Tatare s Krima poslao u Sibir da naseljavaju slabo naseljena područja središnje Rusije. Ljude su s Crnog mora preselili na rijeku Jenisej i rekli im da od sada moraju živjeti od riječnoga ribarstva. Te zime umrlo ih je više od milijun. Čuvena ruska zima, tradicionalno vojni saveznik ruskih vladara, sada je postala i sudionik u genocidu.

67 godina kasnije 21.727 Srba s Kosova peticijom je zatražilo rusko državljanstvo, a ruski veleposlanik u NATO-u Dimitrij Rogozin rekao je da bi te Srbe trebalo upotrijebiti za rekolonizaciju opustjelih prdjela Urala. Ukoliko, dakle, dobiju državljanstvo, dobit će i novu domovinu: Ural i Sibir. I ne sumnjam, kad bi se to stvarno i dogodilo, da bi sudbina kosovskih Srba bila vrlo slična onoj Krimskih Tatara. Naime, tko normalan želi Sibir za domovinu? Riječ Sibir je u proteklih 80 godina postala toliko zloglasna da je nerijetko razumijemo kao sinonim za gulag. A kolonizacija Sibira još od carske Rusije je zapravo odlaganje nepoćudnog ljudskog materijala. Sibir je u svijesti normalnoga Europljanina zapravo jedan veliki zatvor gdje, ako preživiš prvu zimu, sve ostale godine života zapravo polagano umireš. I sada su se odjednom našli Srbi s Kosova koji žele Sibir za novu domovinu.

Teško je, naravno, povjerovati u ozbiljnost takvoga zahtjeva. Naime, ovo masovno traženje ruskoga pasoša tragikomično je i na putu je da se pretvori u pravu grotesku. Međutim, ovaj manevar, čini se, i ne računa s nekim ozbiljnijim zahtjevom za promjenom domovine i prostora življenja, nego služi prvenstveno kao strategija kosovskih Srba za privlačenja pažnje političkih centara od kojih očekuju pomoć. U prvom redu to je provociranje domaće javnosti i igra na sigurnu kartu srpstva i srpske solidarnosti. Tako što će, eventualno, sami sebi namijeniti sudbinu Krimskih Tatara i svih ostalih nesretnih raseljenih naroda, Srbi s Kosova, koje je Zapad vidio prvenstveno kao element nestabilnosti i prepreku za konačnu pacifizaciju Balkana, sami sebe pretvaraju u žrtve. A budući da je globalna politika negdje uvijek na tragu pomaganja žrtvama, taj se manevar čini isplativim.

Poruka srbijanskoj javnosti je jasna: braćo pomagajte! Poruka pak domaćoj javnosti u okviru Republike koju ne priznaju opet je vrlo jasna: i Sibir je bolji od vas braćo Albanci. Ili, još gore, suživot s vama je nemoguć i jedino što nam preostaje jest humano preseljenje. Zapadu i Europi, dakle, koja je i sudbina Srbije kad u nju uđe, kosovski Srbi poručuju da njene vrijednosti ne valjaju i da nisu praktično primjenjive. Manite vi Švicarsku i Južni Tirol, kao da kažu, čak i to što su Irci i Baski položili oružje, tolerancija i suživot ovdje neće proći. Tolerancija i imperativ suživota, na koje nisu ostali imuni niti Hamas i Izrael, na Balkanu su nemogući. Nacionalistički nastrojeni Srbi na to nikada neće pristati.

Traženje državljanstva pravoslavnog Velikog brata dovoljno je snažan znak da to svima bude jasno. Naravno, ne radi se o prvoj takvoj akciji u kojoj se spominje preseljenje Srba s Kosova. Sociolog Milan Nikolić predložio je, recimo, da se Srbi s Kosova presele u nerazvijene i slabo naseljene dijelove Srbije i da se tako riješi srpsko pitanje na Kosovu. I jedna i druga ideja zapravo su vrlo subverzivne i služe tome da mobiliziraju javnost. Prva zato što nam priziva neslavnu tatarsku epizodu iz bivšeg Sovjetskog saveza, a druga jer evocira povijesno neusporedivo bližu praksu: humano preseljenje. Ideja humanog preseljenja na balkanski način pojavila se u nedavnim ratovima tokom devedesetih i međunarodna zajednica, kao i domaće javnosti pojedinih država, odrekle su je se kao krajnje nehumane i nemoguće. Humano preseljenje postalo je ironična inačica za pokolje i politiku spaljene zemlje.

Pri tome su, naravno, oni koje sele uvijek žrtve. A nema bolje strategije za nacionalnu homogenizaciju od proizvodnje žrtava. Žrtva ima čarobnu moć, a humano preseljenje znači upravo to, proizvodnju tisuća žrtava. Balkanska je praksa, potvrđena i u najfriškijim ratovima, da ljude nisu preseljavali i iz kraja u kraj, iz zemlje u zemlju, nego iz jednog svijeta u drugi: s ovoga na onaj. To nam je, dakle, u svijesti kad čujemo za humano preseljenje. Umjesto da se evocira sudbina Krimskih Tatara i svih humano preseljenih u prošlim ratovima na Balkanu, trebalo bi se pozabaviti konkretnom organizacijom života na Kosovu. Zemlje u kojima su se vodili građanski ratovi, zemlje s krvavim iskustvima, stvorile su niz demokratskih instituta koji mogu pomoći i u kosovskoj praksi.

Od pozitivne diskriminacije, manjinskih institucija, jezika, policije i svega što je potrebno za zajednički život. Kad bi se politika Srbije jednom stvarno pomirila sa stanjem na Kosovu, a prije ili kasnije to će morati učiniti, onda bi i kosovski Srbi manje gledali prema Uralu i mogli bi izgraditi institucije za koliko-toliko miran suživot. Naravno, nije lako sada biti manjima u zemlji u kojoj su srpski vojnici tokom prošloga stoljeća počinili niz loših poteza. Međutim, alternative nema.