I dok Hrvatska zabrinuto promatra kako joj opada broj stanovnika, u Velikoj Britaniji su s jednako mračnim mislima prije koji tjedan primili procjenu da će do 2027. na otocima Ujedinjenoga Kraljevstva živjeti 70 milijuna ljudi. Do 2043. broj stanovnika će se popeti na najmanje 74 milijuna, čime će Britanija, kako to čitaju u Londonu, postati "europskom Kinom". Broj od 70 milijuna ljudi za ovdašnje je statističare i futurologe već duže vrijeme ona magična populacijska brojka koja će državi donijeti ozbiljne organizacijsko-strateške probleme. Svake godine do 2020., kaže neumoljiva statistika, Britanija će rasti za 0,8 posto, odnosno za grad veličine Leedsa koji ima pola milijuna stanovnika i koji je 30. prema broju stanovnika u Europskoj uniji.

Bit će to najveći konstantan rast broja stanovnika od baby-booma 60-ih godina prošlog stoljeća. Činjenica da Državni zavod za statistiku kaže da će za dvije trećine tog bubrenja broja stanovnika (oko pet milijuna) biti odgovorna migracija priči je odmah dala važan politički prizvuk. A premijeru Davidu Cameronu dodatan razlog za uvijek aktualnu i lako zapaljivu imigracijsku glavobolju. Zavod je objavio da će 47 posto predviđena povećanja broja stanovnika doći kroz imigraciju, a dodatnih 21 posto od djece budućih imigranata, tj. ljudi koji još nisu u Britaniji, ali se očekuje da će u bližoj budućnosti svakako doći.

Buduća prenapučenost Velike Britanije, kombinirana sa simboličnim rođenjem Zemljina sedammilijarditoga stanovnika na Dan vještica, nagnala je antiimigracijski institut Migration Watch UK da pokrene internetsku peticiju "NE za 70 milijuna", koju su odmah podržali najčitaniji tabloidi The Sun and The Daily Mail. Njome se od vlade zahtijeva poduzimanje "svih potrebnih koraka da se imigracija smanji na razinu koja će stabilizirati broj stanovnika na što bliži broj trenutačnom, a svakako ispod 70 milijuna". Peticija upozorava i na to da je masovna imigracija u Britaniji posljednjih 10 godina bila svakodnevna činjenica unatoč vladinim obećanjima da radi na "uravnoteženoj imigraciji". Peticija Migration Watcha upozorava i na "golem utjecaj koji imigracija ima na kvalitetu života i javnih službi", a u svega nekoliko dana potpisalo ju je više od 110 tisuća ljudi. Broj je to koji nikako ne želi, ne smije i neće ignorirati ni jedan britanski političar. Naročito zato što je sto tisuća potpisa potrebno da se o nekom problemu raspravlja u parlamentu. Odbor Donjeg doma parlamenta mjerodavan za inicijative građana, Backbench Business Committee, peticiju je primio, ali je objavio da će parlamentarna debata na tu temu, i to možda, biti održana tek sljedećih mjeseci, a ne odmah kako su to zahtijevali neki britanski zastupnici. S koje god strane političkog spektra dolazio, svaki britanski zastupnik svjestan je da je imigracijska rasprava tema koja lako podiže tenzije u javnosti i u medijima i stoga bježi od nje kad god je moguće.

Zbog čega je imigracija postala jedna od tema britanskog javnog života o kojoj nema ravnomjerne, smirene i tolerantne rasprave temeljene na podacima i racionalnu razmišljanju? Protivnici imigracije prigovaraju da su državne institucije prenapregnute zbog nekontrolirana priljeva ljudi - od zdravstva preko prometa do školstva. Oni desnih političkih uvjerenja bijesni su na imigrante koji kradu poslove Britancima. Oni pak koji na imigraciju gledaju pozitivno upozoravaju na dobrobit koju donose radnici voljni raditi poslove koje Britanci odbijaju i poreze koje potom plaćaju, dok oni sasvim lijevo orijentirani ne žele ozbiljno raspravljati o mogućim negativnim posljedicama prebrza priljeva ljudi u ionako prenapregnut državni sustav. Jasna i jednostavna odgovora na pitanje je li imigracija za Britaniju pozitivna ili negativna - nema. Najviše zato što to pitanje nikako nije jednostavno. A ljudi hladne glave u toj raspravi nikako da dođu do riječi. Kao, primjerice, oni koji ukazuju na to da ni s 90 milijuna ljudi Velika Britanija, prema gustoći stanovništva, ne bi prestigla Japan ili Južnu Koreju pa ni bliske susjede Nizozemsku i Belgiju. Manjak racionalna razmišljanja je zauzvrat doveo do toga da Britanija danas nema jasne ciljeve imigracijske politike, kao ni odgovore na ključnja pitanja: koji je idealan broj stanovnika u Britaniji, kako ga dostići i održati te kako ta pitanja i odgovore uklopiti u globalne trendove porasta stanovništva, gustoće naseljenosti i urbanizacije planete, manjka izvora te trovanja prirode. Manjak konkretnih rješenja i odluka doveo je do toga da se danas više od 90 posto Britanaca, prema BBC-jevoj anketi, slaže s tvrdnjom da je "Britanija puna".

Londončani su u besplatnim novinama nedavno pročitali podatak koji ih je zgrozio: londonske škole uskoro će morati početi raditi u dvije smjene kako bi osigurale da svako dijete u gradu ima mjesto u osnovnoj školi. Britanske škole rad u dva turnusa ne poznaju i smatraju ga vrlo lošim rješenjem i za djecu i za njihovo obrazovanje. Podatak iz novina otkrio je i to da više od 11 tisuća malih Londončana osnovnu školu već pohađa u prostorijama koje samo služe kao privremene učionice jer im to nije bila osnovna namjena. Najkasnije do 2014. - s odrastanjem današnjih osnovnoškolaca - problem manjka mjesta zadesit će i srednje škole. Londonske općine nemaju dovoljno novca da izgrade i opreme nove školske zgrade, a prema zakonu, moraju primiti svu djecu na svom području bez obzira na njihov imigrantski status, odnosno bio on legalan ili ilegalan. Ni ostatak Britanije nije u puno boljem stanju. Povećan broj imigranata i recesija nikako nisu dobitna kombinacija pa u Britaniji sve teže funkcioniraju i ostale državne službe. Danas je, primjerice, gotovo nemoguće pronaći zubara koji prima nove pacijente na teret državnoga zdravstvenog sustava NHS-a, domovi zdravlja su preopterećeni i često dijele odbijenice potencijalnim pacijentima, bilježi se ozbiljan manjak stanova i životnog prostora, a i prometni sustav je dodatno opterećen.

Dolaskom konzervativno-liberalnodemokratske koalicije na vlast u svibnju 2011., Britanija je nakon nekoliko mjeseci uvela strogi australski sustav bodovanja za izdavanje radnih dozvola, podijelila potencijalne radnike u nekoliko skupina i zatvorila "imigracijsku slavinu" što je više mogla. Istodobno su recesijske mjere, prema broju zaposlenih, pogodile i imigracijsku službu koja je pritom s carinom ujedinjena u jedinstvenu organizaciju. Smanjenje broja ljudi pokušalo se ublažiti uvođenjem probnih digitalnih čitača za sve koji imaju nove europske putovnice s čip-karticama i koji su upućivani da granicu prijeđu samostalno, provlačeći putovnicu kroz čitač oboružan sustavom podataka koji je trebao reagirati u slučaju da je ime na putovnici na kakvoj crnoj listi. Zbog tog rascjepa između želje da se uvede novi sustav i smanji broj ljudi koji ga kontroliraju, tijekom ljeta je u Britaniju ušlo nekoliko ljudi koji su na listama terorističkih osumnjičenika ili financijera, a najnoviji izvještaj neovisna analitičara vladinih antiterorističkih mjera na britanskim aerodromima otkriva da problem do danas nije riješen. Ministrica unutarnjih poslova Theresa May priznala je da nikad nećemo doznati koliko je ljudi s tih crnih lista ušlo u državu. Najpoznatiji slučaj je radikalni Palestinac Raed Saleh koji je u lipnju kroz aerodrom Heathrow ušao u Britaniju unatoč činjenici da mu je ulazak u zemlju već duže zabranjen. Najveći je problem ukidanje nekih biometričkih provjera za ljude s putovnicama EU-a, a ministrica May otkrila je da su neke olakšavajuće mjere za ulazak u državu provedene bez njena odobrenja. Mjere je proveo prvi čovjek britanske imigracijske službe Brodie Clark koji je u međuvremenu dao ostavku, a druga dvojica djelatnika su na neograničenoj suspenziji.

Histeriju oko imigranata, bili oni potencijalno opasni za sigurnost Britanije ili ne, sadašnja vlada pokušava riješiti najavljenim promjenama imigracijskih zakona koji će postrožiti izdavanje broja zelenih karti, tj. trajnih radnih dozvola. Pobornici vrlo stroge imigracijske kontrole zalažu se za smanjenje broja studentskih viza. Oni upozoravaju na to da je u proteklih nekoliko godina u državu pušteno oko pola milijuna studenata izvan zemalja EU, a da nisu propisno intervjuirani. Sve donedavno je, naime, bilo dovoljno nabaviti potvrdu pohađanja bilo koje škole za engleski jezik da bi se dobilo britansku studentsku vizu. Koalicijska vlada nedavno je obećala da će broj imigranata s prosječnih prošlogodišnjih 250 tisuća smanjiti na svega nekoliko desetaka tisuća, ali protivnici "olake imigracije" tvrde da je i taj broj prevelik. Maksimalan broj da bi se izbjegao ubrzan rast stanovništva na 70 miljuna jest, tvrde oni, 40 tisuća ljudi godišnje.

U imigracijsko-populacijskim pitanjima brojke su vrlo klizne, relativne i varljive. Matt Cavanagh, jedan od izvršnih direktora Instituta IPPR, upozoravajući na to da je Britaniji potrebna ozbiljna, a ne apokaliptična debata temeljena na suhim statističkim predviđanjima koja su se nerijetko pokazala pogrešnima, iznosi podatak da bi cijela svjetska populacija stala u državu veličine Texasa kad bi gustoća naseljenosti bila jednaka onoj u New Yorku.