Joseph S. NyeDok se Europa trsi da spasi euro, sve su glasniji prigovori na slabost vodstva najjačih svjetskih gospodarstava. Mnogi su pritom posebno istaknuli da njemačka kancelarka Angela Merkel nije uspjela promicati viziju Europe poput svojeg prethodnika i mentora Helmuta Kohla. Jesu li u pravu ti kritičari? Dio onoga što uspješni vođe čine jest da predstave viziju koja daje smisao politici i nadahnjuje druge da podrže i tu politiku i one koji je predlažu. Na taj način vođe sudjeluju u stvaranju zajedničkih ciljeva i usmjeruju zajedničke napore. Obično takve vizije omogućuju promjene nužne da se spremno dočeka budućnost, ali mogu se zalagati i za status quo te se suprotstavljati željama za promjenom. U svakom slučaju, bez vizije je teško ikoga povesti ikamo. Frederick Smith, čelnik američke poštanske službe, rekao je da je "glavna zadaća vođe predstaviti viziju i vrijednosti društva koje vodi."

Ali treba biti oprezan s vizijama. Katkada vođe misle da vizija može riješiti sve njihove probleme, ali pogrešna vizija - ili previše ambiciozna - može napraviti više štete nego koristi. Georgeu Bushu su prigovarali baš taj nedostatak vizije. Kad bi suradnici radili pritisak na njega da se izražava šire i hrabrije, on bi odgovorio da to nije njegov stil. Nakon šokantnog terorističkog napada u rujnu 2001. njegov sin George W. Bush razvio je ambiciozniju viziju. Kao što je to rekao jedan od njegovih savjetnika, Bush je bio "neodoljivo posvećen velikim idejama poput one da će donijeti demokraciju na Bliski istok, velikim idejama koje su bile sušta suprotnost suzdržanosti njegova oca". Pa ipak, stariji Bush vodio je bolju vanjsku politiku.

Neki ambiciozni vođe misle da moraju ponuditi viziju veću od svojih prethodnika. U praksi, međutim, uspješna vizija nastaje na temelju zajedničke potrebe, a poslije je uobliči i artikulira vođa. Primjerice, vizija Martina Luthera Kinga, izrečena u njegovim slavnim riječima - "Imam san...", bila je duboko ukorijenjena u američkim proklamiranim idejama o jednakosti i zajedništvu, kao i u iskustvu tlačenja i isključivanja Afroamerikanaca. Istodobno, pritisak da uobliči viziju može dovesti vođu u poteškoće. Kao što je to rekao dekan jednog sveučilišta: "Svi me pitaju: 'Koja je tvoja vizija?' No ako odgovorite prebrzo, možete ljude uvrijediti, a sebi navući neprilike za vrat. Mudrije je u početku odgovoriti protupitanjem - 'A što ti misliš?' i onda saslušati sugovornika prije nego što izreknete vlastitu viziju."

Uspješna vizija mora biti privlačna različitim krugovima sljedbenika i pristaša. Ono što se jednima sviđa ne mora i drugima. A da bi bila održiva, uspješna vizija mora dobro opisivati situaciju s kojom se grupa suočava. Vođa mora točno formulirati pitanje prije nego ponudi odgovor. A kako bi izabrao ciljeve i izrazio ih u viziji, ne treba samo saslušati sljedbenike, nego i prepoznati kontekst u kojem se sve zbiva - vođe moraju dobro razumjeti stvarnost. Hrabrost vizije ovisi o tipu vođe. Vođe društvenih pokreta mogu pozivati na šire vizije od javnih službenika. Vođa pokreta može nametnuti viziju koja je daleko ispred njegovih sljedbenika, dok premijer s mnogim zadaćama i odgovornostima mora kontinuirano održavati dijalog s javnošću, a to mu ne dopušta da se previše udalji od građana. Nakon što je 2000. bivši američki potpredsjednik Al Gore izgubio trku za predsjedničku nominaciju, postao je vođa društvenog pokreta koji se bori protiv globalnih klimatskih promjena, a stil mu se od pragmatičnog pretvorio u nadahnjujući i proročki.

Analitičari prosuđuju viziju predsjednika vlade ovisno o tome uravnotežuje li realizam i riskiranje, ciljeve i mogućnosti. Svatko može sastaviti popis želja, ali uspješna vizija spaja nadahnuće s mogućnošću. Kritičari bivšeg britanskog premijera Tonyja Blaira, primjerice, priznaju da mu je oblikovanje vizija bilo jača strana, ali zamjeraju mu to što nije obraćao pažnju na detalje. I dva američka predsjednika, Woodrow Wilson i George W. Bush, uspješno su formulirali ambiciozne vanjskopolitičke vizije, ali nisu ih znali preoblikovati kada se pokazalo da su teško primjenjive.

Obojica su promicala demokraciju, ali izazvali su kontraefekt. Naravno, razboritost nije dovoljna. Katkada vođe moraju pomaknuti granice mogućeg da nadahnu sljedbenike i potaknu ih na dodatne napore, kao što je to Winston Churchill učinio u Britaniji 1940. No bez određene doze opreza, utemeljenog na razumijevanju konteksta, vizije pod teretom grandioznosti mogu poništiti vrijednosti koje žele promicati. Poput Franklina Roosevelta, koji je vrlo oprezno postupao kako bi naveo Amerikance da 30-ih odustanu od izolacionizma, Angela Merkel oprezno radi na spašavanju eura. U Njemačkoj se suočila s javnošću koja je skeptično reagirala na mogućnost da se njemačkim sredstvima sanira grčki dug. Njezina je koalicija bila podijeljena oko tog pitanja, a njena je stranka gubila pokrajinske izbore. Da je djelovala odlučnije, mogla je izgubiti svu potporu, a njene mjere možda ipak ne bi pridonijele stabiliziranju tržišta. Na kraju je ipak uobličila europsku viziju koja je uvjerila Bundestag da prihvati paket mjera za stabiliziranje eura. Je li čekala predugo - i je li njezina vizija ispravna - pokazat će se već za koji mjesec.

Autor je je harvardski profesor i bivši pomoćnik američkog ministra obrane (Copyright: Project Syndicate, 2011.)