„Ništa se nikada ne mijenja" možda je jedna od najistinitijih stvari ikada izrečenih. Život je zasigurno bio drugačiji kada su naši djedovi i bake bili mladi, u nekim pogledima daleko gori, a u drugima daleko bolji - kako nas nisu propustili obavijestiti svaki put kada bi se pojavio neki novi pomodni izum. Ali unatoč svim predviđanjima društvenih reformatora i utopijskih mislilaca, čini se da je ljudsko ponašanje ostalo manje-više isto kroz cijelu zabilježenu povijest. Četiri tisuće godina stara opomena iz Hamurabijeva zakonika kako snažne treba spriječiti da ugnjetavaju slabe, ili opažanje Thomasa Morea iz šesnaestog stoljeća da je društvo zavjera bogatih kako bi prevarili siromašne, nisu samo savršeno razumljivi i danas, već su usmjereni na isti problem koji je doveo prosvjednike na ulice od Wall Streeta do Oaklanda. Pomislili biste da će preseljenje milijuna poslova, oduzimanje domova ljudima, krađa njihovih mirovina i bogaćenje na račun njihove tragedije podsjetiti Amerikance na njihovu obiteljsku povijest, na činjenicu da su mnogi od nas započeli siromašni ili progonjeni. Ali očito to nije slučaj. Stoga što pamtimo toliko malo i više volimo da nam pričaju bajke o prošlosti naše nacije, za nas se nikada ništa temeljno ne mijenja.

Treba samo provesti neko vrijeme u knjižnici, nasumce otvarati knjige i malo čitati, kako bi se otkrilo na što mislim. Ovo je, primjerice, odlomak iz Čehovljeve priče „Paviljon br. 6", napisane 1892. godine:

„Ljudi koji imaju službeni, profesionalni odnos prema tuđim patnjama, na primjer suci, policajci, liječnici - tijekom vremena, kroz naviku, postaju toliko neosjetljivi da ne mogu, čak i kada bi to htjeli, zauzeti bilo kakav osim službenog stava prema svojim klijentima; u ovom pogledu oni se ne razlikuju od seljaka koji kolje ovce i telad u dvorištu ne primjećujući krv. S takvim službenim, bezdušnim stavom prema ljudskoj osobnosti sucu još treba samo jedna stvar - vrijeme - kako bi nevinog čovjeka lišio svih vlasničkih prava i osudio ga na služenje kazne. Samo vrijeme provedeno u izvršavanju određenih formalnosti za koje sudac dobiva svoju plaću i zatim - sve je gotovo. Tada možete uzalud tražiti pravdu i zaštitu u ovom prljavom, bijednom gradiću 250 kilometara od željezničke stanice! I, uistinu, nije li apsurdno čak i pomisliti na pravdu kada društvo prihvaća svakovrsno nasilje kao razumnu i nepromjenjivu nužnost, a svaki čin milosrđa - na primjer, oslobađajuća presuda - priziva savršeni izljev nezadovoljnih i osvetničkih osjećaja?"

Kako poznato sve ovo zvuči, pomislio sam u sebi. A opet, koja bi dva društva mogla biti udaljenija nego Amerika ranog dvadeset prvog i caristička Rusija kasnog devetnaestog stoljeća? Međutim, u trenutku kada se prisjetimo dva i pol milijuna ljudi u svojim zatvorima, tri milijuna Amerikanaca kojima su zaplijenjeni domovi i bezbrojnih drugih koji su bankrotirali zbog medicinskih troškova, ništa od toga ne čini se toliko udaljenim. Potrebna je ista vrsta gotovo potpune ravnodušnosti prema sudbini i patnji obespravljenih ljudi da naše vlastite vođe i financijske upravitelje učini sličnima bešćutnim carističkim funkcionarima, a naše društvo zemlji koju je opisao Čehov.

Ili bismo u knjižari mogli otvoriti antologiju američkog pjesništva dvadesetog stoljeća i listajući naići na sljedeću pjesmu Robinsona Jeffersa (1887.-1962.) prvi put objavljenu 1926. godine.

Sjaj, umiruća republiko

Dok se ova Amerika sliježe u kalupu svoje vulgarnosti, zgušnjavajući se u carstvo,

A prosvjed, tek mjehurić u otopljenoj masi, puca i izdiše, a masa otvrdnjava,

S tužnim se osmijehom prisjećam da cvijet vene kako bi nastao plod, plod trune kako bi nastala zemlja.

Iz majke; kroz proljetni ushit, zrelost i propadanje; i natrag majci.

Što tjeraš žurbu da požuri s raspadom: nije vrijedno krivnje; život je dobar, bio tvrdoglavo dug ili odjednom

Samrtni sjaj: meteori nisu potrebni manje od planina: sjaj, umiruća republiko.

Ali svoju bih djecu držao podalje od središta koje se zgušnjava; kvarenje

Nikada nije bilo obavezno, kad gradovi leže pod nogama čudovišta, ostaju planine.

I momci, ne budite ni u čemu toliko umjereni kao u ljubavi prema čovjeku, pametnom sluzi, nepodnošljivom gospodaru.

Postoji zamka koja hvata najplemenitije duhove, koja je uhvatila - kažu - Boga, kad je hodao po zemlji.

Zahtijeva li išta u ovoj pjesmi objašnjenje za suvremenog čitatelja? Jako sumnjam u to. Samo netko tko je propustio primijetiti da bi zemljom poput naše trebali upravljati svi njezini ljudi, tko nikada nije čuo ili razmislio o korupciji u našem političkom životu ili osjetio beznađe oko naših rijetkih i često klevetanih društvenih prosvjeda - čak i kada dobivaju onoliku potporu kao naš značajni pokret koji se upravo odigrava u gradovima širom zemlje - i tko nastavlja vjerovati u američku izuzetnost, još uvijek živući mit da smo najveći narod na zemlji čije su vrijednosti, politički sustav i povijest predmeti sveopćeg divljenja, bit će zbunjen pjesnikovim prijekorom. Ostali, poput mene, zatvorit će knjigu s uzdahom i sjetiti se nečega što su običavali govoriti naši djedovi: Sve je to isto staro sranje, samo se muhe mijenjaju.

Napisao: Charles Simic

Preneseno s portala The New York Review of Books

Prevela Diana Robaš