Objavljeno u Nacionalu br. 836, 2011-11-22

Autor: Jasna Babić

Pasionirani snimatelj

Bubnjar na usluzi policiji i DORH-u

Mario Čerhak, vlasnik snobovskog restorana Marcellino, ponudio je snimku Sanadera i Hernadija koja ništa ne dokazuje i sad mu gosti bježe jer se boje kamera

Čerhak je na novinskoj konferenciji na rubu plača dokrajčio sam sebe Čerhak je na novinskoj konferenciji na rubu plača dokrajčio sam sebe Mario Čerhak, aktualni vlasnik mondenoga zagrebačkog restorana Marcellina, u svojoj mladosti jednom-dvaput nastupio je kao gostujući bubnjar Bijeloga dugmeta. Tada je živio u Sarajevu, a u ratu 1992. otišao je u Njemačku, gdje je, navodno, otkrio svoj nevjerojatni gastrotalent. No kako je njegov berlinski restoran neslavno propao, sa suprugom Koraljkom vratio se u Hrvatsku, gdje je postao poznat po vlastoručnim doradama francuske kuhinje, vrtoglavo skupim vinskim buteljama i klijenteli skorojevića što je izronila iz osam godina HDZ-ove ekonomske politike.


Glazbena numera Bijeloga dugmeta kojom se znao pohvaliti zove se "Milicija trenira strogoću". Riječ je o cupkajućoj odi u čast "nadležne institucije sistema" koja je 1983. imala kultivirajuću i pedagošku funkciju: "Milicija trenira strogoću, da ne bude sve kako ja hoću, ako volim da ponavljam greške..."

Premda danas znatno stariji, okružen tavama i loncima, nekoć neprimjetni bubnjar zadržao je kontinuitet vjere u strogu dobrohotnost represivnih instanci, pa se ovih dana uortačio s DORH-om, "nadležnom institucijom sistema" u deklarativno "pravnijim" okolnostima samostalne države Hrvatske. Tako je iz svoga videofundusa iskopao komadić snimke jednoga ručka Ive Sanadera i MOL-ova direktora Zsolta Hernadija iz listopada 2009. godine. Nastala je pred nadzornom kamerom u podrumskoj VIP prostoriji njegova restorana Marcellino u koji nikada nisu zalazili ni osrednje imućni, a kamoli prosječno siromašni. Zato račun od 5000 kuna za spomenuti obrok nije bog zna što, osobito ako je doista podmiren iz džepa Roberta Ježića, tada još vlasnika Diokija i Novoga lista te junaka hrvatske kapitalističke avangarde.

Dakle, u sudskom postupku protiv bivšega premijera snimka bi trebala potkrijepiti tvrdnju istoga Roberta Ježića, danas DORH-ova pokajnika, o osobnom korupcijskom aranžmanu bivšega premijera i MOL-ova direktora. U procvatu "sofisticirane" korupcije koja se odigravala prema uvezenim euroreceptima, odabran je primjer kojim se nastoji preskočiti činjenica da je HDZ-ov vrh blagoslovio odluku da MOL preuzme većinska upravljačka prava u INA-i. Utoliko je savršeno jasna krajnja intencija slučaja: udariti kazneno-pravnu podlogu za povrat hrvatske državno-političke vlasti nad domaćom naftnom kompanijom koja nikada nije imala samo ekonomsku upotrebnu vrijednost. Od socijalizma izgrađena je za uhljebljenja onih koji su domaćoj vlasti najmiliji. Nejasno je tek zadovoljstvo kojim hrvatska javnost prima tako lošu vijest o novom koraku u suspenziji prava na privatnost, ovoga puta, sve do probavnoga trakta.

Usporedbe radi, kada su se u sudskom spisu našle SMS-poruke Nine Pavića, vlasnika EPH, cijeli je državno-politički aparat bio na nogama zbog povrede njegove intimne tajkunske komunikacije putem mobitela. A tada je bila riječ o likvidaciji čovjeka, a danas o mrtvim milijunima koji su ionako zarađeni (ako su zarađeni) bez ikakve štete za domaće porezne obveznike.

Time je zanimljivija veoma aktivna uloga EPH u modeliranju dokaza kojima treba zakrpati iskaz nesretnoga Roberta Ježića. Prije nego što je dobila sudski status optužujućeg materijala, informacija o videozapisu osvanula je na stranicama Jutarnjega lista 31. listopada ove godine. U osvajanju naknadnoga istražnog legaliteta DORH će tvrditi da je građu iskopao samostalnim snagama, slijedeći trag Ježićevih računa, dok se EPH-ov dnevni list 31. listopada još hvalio da su videozapis pribavili njegovi novinari. Koliko je Nacionalu poznato, novinari su napisali istinu. Jedan od vodećih urednika Pavićeva dnevnika od 2005. Marcellino učestalo proglašava ponajboljim restoranom u Hrvatskoj, svakako dostojnim njegova vrtoglava cjenika, prilagođena korumpiranima, onima koji korumpiraju i svima koji vape za korupcijom. Onda je, eto, došlo vrijeme da ugostitelj uzvrati uslugu svome oduševljenom gastropromotoru. Doznavši za restoransku snimku od samoga Čerhaka, Jutarnji list uputio je službeni upit u DORH, čiji su istražitelji tek tada doznali za postojanje Sanaderova i Hernadijeva kompromitirajućeg videomaterijala. DORH je snimku ubrzo zatražio od vlasnika Marcellina. Predsjedavajući sudskog vijeća Ivan Turudić prihvatio je stvar kao neosporno važnu, čime je tekst u Jutarnjem listu dobio jednako fatalnu važnost. Iako je Pavić svojedobno sa Sanaderom i Ježićem ugovarao imovinsko-pravne odnose medijskoga prostora, nitko više neće moći poricati EPH-ove zasluge u antikorupcijskom pokretu.

Istodobno, sama po sebi snimka ništa ne govori. Nijemi filmić od dvije-tri minute, otkinut iz dvosatnoga ručka, pokazuje dvojac zavaljen za trpezom. Nešto se razgovara i švrlja po papirićima. Robert Ježić koji je, kako se tvrdi, platio ručak vlastitim novcem, nije registriran u spomenutu kadru. Ipak, kada dođe u ruke sucu poznatu po pravorijeku na osnovi "kruga indicija", onda građa automatski dobiva na vrijednosti. U tom kazneno-pravnom slijedu, naime, valja se sjetiti dijamanata Vladimira Zagorca. Proglašavajući Zagorca krivim, isti Turudić ekplicite se pozivao na "krug indicija", iz čega je nastala jedna tautološka situacija: činjenica da dijamante nitko nije vidio svjedoči da su oni ukradeni.

Tada je Turudić bio Sanaderov prijatelj, a danas se trudi dokazati da to nije bio.
Za sada su neke ekonomske posljedice stigle samo Marija Čerhaka: posljednjih dana Marcellino zjapi prazan, ne zato što je u recesiji izgubio poklonike snobovsko skupih zalogaja, nego zbog zazora pred njegovim kontrolnim kamerama. Slava njegova optužnoga doprinosa doživljava tihi bojkot, uz najavu tužbe Sanaderova odvjetničkog tima zbog ilegalna snimanja privatnih trenutaka. U takvoj situaciji, velika je konfuzija zahvatila bivšega bubnjara. Na rubu plača sazvao je novinsku konferenciju kojom je samoga sebe dokrajčio.

"Sanaderovo osiguranje znalo je za snimanje... Posvuda su istaknute obavijesti o videonadzoru", rekao je novinarima, otkrivši u svom bunilu još neke tajne Marcellinova fundusa: da raspolaže snimkama svih Sanaderovih ručkova i večera, uključujući videomaterijale o nizu ostalih gostiju.

Bilo kako bilo, kada je Mario Čerhak, tvrde njegovi znanci, arhivirao snimku Ive Sanadera i njegova mađarskog uzvanika, nipošto nije imao na pameti da bi kadar mogao poslužiti kao alat za kazneni progon bivšega premijera. Naprotiv, čuvana je kao ponosna uspomena na jednog od najmoćnijih, najbogatijih i najslavnijih osoba koje su od 2001. prodefilirale njegovim Marcellinom. Navodno demonstrirajući svoj elitni položaj, gosti su strpljivo podnosili čak nametljivo gostoprimstvo nekadašnjeg bubnjara koji napokon uživa svoju dozu pažnje i uvažavanja. "Ne samo da gost nije mogao birati hranu, nego bi gazda zasjeo za stol usred poslovnoga dogovora, pa naširoko i nadugačko elaborirao govedinu koja se kuha nekoliko sati. Ili svoje cipele. Ili bi značajno šaptao o slavnom gostu kojega je upravo ispratio", kaže jedan od Marcellinovih gostiju kojem više ne pada na pamet da žvače pod videonadzorom.

Tako se naveliko oglašavani ugostitelj našao na najboljem putu da doživi sudbinu Ive Sanadera kojega je donedavno tetošio i mazio: uništiše mu posao isti oni koji su od njega stvorili skupu veličinu. Za utjehu Mariju Čerhaku ostaje da je svojoj "miliciji koja trenira strogoću" i Bijelom dugmetu pridodao svoj prilog DORH-u i Jutarnjem listu.

Vezane vijesti

Razgovori s Hernadijem i brušenje strategije za povratak

Razgovori s Hernadijem i brušenje strategije za povratak

Mario Čerhak, vlasnik zagrebačkog restorana Marcellino, u kojem je snimljen sastanak bivšeg premijera Ive Sanadera i šefa MOL-a Zolta Hernadija,… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika