Željko Vukmirica, glumac i docent na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, priprema se, u sklopu programa Advent u Zagrebu, za nastup na Trgu bana Josipa Jelačića, gdje će 6. prosinca sa svojim bandom Militargrenze Orchestra izvesti Krležine "Balade Petrice Kerempuha" u jazz verziji. Monodramu "Povijest moje gluposti", koju je sam napisao i režirao, izvodi već 30 godina, predstava je imala preko tisuću izvedbi i pored "Stilskih vježbi" je najdugovječnija predstava u Hrvatskoj. Željko Vukmirica rodio se u Zagrebu 1953. godine, a diplomirao je na Akademiji za kazalište, film i televiziju 1976. Bio je član Teatra &TD i suosnivač kazališne radionice Pozdravi (Greetings) s Ivicom Boban. Nakon godine provedene u Parizu, gdje se usavršavao kod Marija Gonzallesa na Akademiji scenskih umjetnosti, Vukmirica je sudjelovao u radu nekoliko kazališnih radionica međunarodno priznatih kazališnih umjetnika kao što su P. Brooke, E. Barba, J. Grotowski, J. Lecoque, Théâtre du Soleil i Cecilly Berry. Sudjelovao je u proizvodnji više od 200 TV emisija i cjelovečernjih filmova, među kojima je i "Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi" Toma Stopparda s Richardom Dreyfussom, Garyjem Oldmanom i Timom Rothom. Sa suprugom Melani Vukmiricom, koja je nastupala na RTL televiziji u emisiji "Sudnica Melani Vukmirice", ima kćer Jelenu, također glumicu, i sina Vukmila.

Zašto ste sa svojim bendom odlučili obraditi "Balade Petrice Kerempuha" u jazz verziji?
Petrica Kerempuh je odraz hrvatskog smisla za humor, zajedljiv - ali ne odviše, reklo bi se humor ispod vješala. Kad je bio mlad, Krleža je slušao jazz i kad smo mi odlučili raditi "Krležu na jazz" ostali smo zapanjeni shvativši da je u ritmu "Balada Petrice Kerempuha" utkan jazz. To zapravo i ne bi trebalo čuditi, slično je kada danas neki mladi čovjek piše poeziju, a sluša, primjerice, rap, pa se taj glazbeni žanr reflektira u njegovoj poeziji. Kad obradimo 15 balada, planiramo snimiti nosač zvuka. Ovo radim bez ikakvih očekivanja, iz čiste ljubavi, bez ugovora na crno sa samim sobom.

U svijetu glume, komedija se smatra najtežim žanrom. Zašto ste se vi upravo za nju opredijelili?
Ne vjerujem ni u zabavno ni u ozbiljno kazalište. Kazalište je odraz života, a život je tragikomičan. Čovjek ne može živjeti izoliran od svega što se oko njega događa i ako želi uspostaviti komunikaciju s publikom, najbolji put je humor. Kad netko govori golu istinu ili s visokointelektualne distance gleda na život, većini ljudi se to ne sviđa. Život nije isključiv, zato sam kao mladi glumac tražio prostor u kojem se mogu izraziti kako ja hoću i tada sam počeo i pisati svoje monodrame. "Povijest moje gluposti" napisao sam prije 30 godina i još uvijek je izvodim. U toj predstavi sam se pokušao obračunati sa svojom glupošću, ali još uvijek nisam uspio.

Vaši su nastupi bliski stand upu. U Zagrebu već neko vrijeme postoji stand up scena, što mislite o njihovu radu?
Mi smo krivi, nas par profesionalaca, smo toj ekipi iz Vlaške dali osnovnu jednogodišnju edukaciju. Bazična edukacija za stand up komičara traje tri godine. Mislim da su se oni na neki način prerano zaletjeli što su napravili tu scenu u Vlaškoj, jer stand up je nemilosrdan. U prvih 30 sekundi svatko može dobiti aplauz, ali što sutra navečer? Ponavljaju se i to im se obija o glavu. Za proizvodnju stand upa dobro se mora "ispeći" zanat i svakoga dana biti spreman na nove izazove. To zaletavanje u stand up često zna završiti tako da ljudi kažu "bjež'mo, idu stand up komičari". Za svoje nastupe više ne koristim naziv stand up, nego javni nastup. Ovi komičari lako mogu preći granicu dobrog ukusa i postati vulgarni. Ali taj novi primitivizam se javlja i u Parizu i Londonu, a nastaje tako što sadržaji koje ljudi žele čuti postaju sve laganiji. Na nastupima svaku svoju pjesmu završavam s "Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska", a njima se to sada i počelo događati. U Americi svi znaju za frazu "pick up the gun" (pokupi pištolj), stand up komičara Billa Hixa, koji kaže: "Mi Amerikanci prvo naoružamo čovjeka pa kažemo - ljudi, ovaj je naoružan!! Onda ovaj tek naoružani baci pištolj na pod ne želeći probleme, našto ga Amerikanac koji ga je naoružao natjera pištoljem da podigne pištolj: "Pick-up the gun!!" Kad ovaj krene uzeti pištolj, on ga ubije i kaže: "Evo, svi ste vidjeli, uperio je pištolj u mene!" Nažalost, to je sve češća slika suvremene Amerike, odnosno liberalnog kapitalizma.

U Osijeku ste prošle godine režirali "Operu za tri groša", imate glazbeni sastav. Znači li to da se okrećete glazbenom teatru?
Istina je. Radim malo, ali radim ono što hoću. Sad planiram postaviti operu koju je napisao Frank Zappa "Avanture Gregorija Pecorija". Svi se ukoče kad im kažem da to spremam. Ta opera kritizira američko društvo i kad je Zappa to napisao, bilo je prerano, ali zato je sad sva američka glupost o kojoj je on pisao izašla na vidjelo. Njega većina ljudi doživljava kao rock 'n' roll majstora, a on je studirao kompoziciju i bio ozbiljan autor koji je preživljavao svirajući rock. Ponudio sam ga Komediji, ali to je ipak preozbiljno za njihov repertoar, tako da ću Pecorija najvjerojatnije ponuditi riječkom HNK.

Počeli ste kao član &TD-a, zatim ste bili u Gavelli, ali uglavnom djelujete kao slobodni umjetnik. Zašto niste stalni član ni jednog ansambla?
Skloniji sam autorskom kazalištu. Iako sam radio u mnogim kazalištima, više mi se sviđa okupljanje ljudi oko projekata nego stalni postavi. Glumci su jako potplaćeni; da sam u Americi i da "Povijest moje gluposti" igram tolike godine, imao bih vilu, privatni avion i druge privilegije. Ali na malim tržištima glumac da bi opstao glumi i u kazalištu, i na filmu, i u TV reklami, sapunici, sinkronizira crtiće...

Jeste li ipak imali financijske koristi od "Povijesti moje gluposti"?
Čak 450 predstava odigrao sam kad su u Hrvatskoj bile aktualne radne akcije. Tri smjene po 50 predstava, tri godine za redom. To je bio pokušaj Saveza socijalističke omladine da se ekipi koja dolazi s planina i sela Jugoslavije približi hrvatsko kazalište. Radili smo to Šovagović, Sokolović i ja. Na predstave sam dolazio sa spačekom i insistirao da mi u postavljanju pozornice pomognu oni najrabijatniji, jer kad takvi nešto sagrade, onda to i čuvaju. U tri godine sam na radnim akcijama odigrao toliko predstava da sam kupio stan u kojem i danas živim. Budala, dok su svi dobivali stanove. Ali koliko god da je predstava bila uspješna, na teritoriju Srbije nisam bio dobrodošao jer su oni čuvali tržište za svoje glumce. U Bosni sam nastupao u Sarajevu i Zenici, u Vojvodini u Novom Sadu, a u Beogradu samo imali pristup samo dječjem kazalištu Boško Buha. Jedina republika koja je bila potpuno liberalna u tom pogledu je bila Slovenija.

Koliko je repertoar zagrebačkih kazališta otvoren prema inovacijama?
Repertoar koji se u Zagrebu igrao 70-ih i 80-ih godina u Teatru &TD bio je vrhunski europski, čitaj svjetski. Kriza u kazalištu vezana je uz pojavu novih medija. Danas Zagrebu nedostaje individualnosti. Kad je bio pod tuđom čizmom, imao je inovativniji i raznovrsniji kazališni život. A otkad ima samostalnost, postao je imitator Beča, Praga i Gratza. Ne možeš danas nekog nagovoriti da napravi bilo što domaće. Evo, naprimjer, mjuzikl, stalno se rade kopije. Ne isplati se, kažu. Meni je to jadno. Otići ću u Gratz i pogledati original, a ne lošu kopiju. Svi će platiti kartu za Irce koji lupaju nogama po parketu, i to je u redu, ali što fali našem drmešu?

Kako ste reagirali na odluku svoje kćeri Jelene da postane glumica?
Rekao sam joj da zbog sebe ide studirati tamo gdje je najteže, jer što god učinila, ovdje će je uvijek vezati uz mene. U Zagrebu je studirala novinarstvo i ples, zatim je upisala klasičnu glumu na Central School Of Speech And Drama u Londonu. Ima titulu Master of Art koja joj omogućuje da glumi i predaje Shakespearea. U Londonu se na glumu prijavljuju tisuće ljudi, a primaju ih samo 22, tako da su ona i jedan Indijac te godine bili jedini s neengleskog govornog područja koji su primljeni. Dakle, sama je sebi dokazala svoju vrijednost. Sad je ovdje i treba se izboriti za svoje mjesto i status, što je jednako teško kao i u Londonu.

Jeste li prije par godina podržali odluku svoje supruge da nastupa u TV sudnici?
Ona je pravnica i uvijek je željela biti sutkinja, a kako to nije realizirala, bio joj je izazov da ima svoju virtualnu sudnicu. Bio sam ponosan jer se kroz emisiju moglo vidjeti kako bi trebalo izgledati pravo. Sumnjivo mi je i tužno što su brzo ukinuli tu emisiju jer je gledatelje educirala o pravima. Ali nekome očito više odgovara da ljudi žive u neznanju. Moja supruga je vrlo racionalna, tipičan produkt kršćanske civilizacije, dok sam ja u duši cigo, ali mi smo uvijek jedno drugom davali podršku i već smo 36 godina u braku.