Zoran FerićU Hrvatskoj je definitivno opća pomama za nagradama. Još se nije ni stišao skandal oko književne nagrade Petar Zrinski i Katarina Frankopan, kad evo nam novoga skandala. Opet oko nagrade. Ovoga su puta politički incident izazvali svojom svađom Zlatko Tomčić i Vesna Pusić. Naime, predsjednik Sabora Zlatko Tomčić osporio je prijedlog HNS-a da Zlatni grb dobije predsjednik Republike Stjepan Mesić.
Radi se, dakako, o novoj nagradi koju je ustanovio Hrvatski sabor pod imenom Zlatni grb, a dodjeljivat će se pojedincima i udrugama za doprinose u jačanju demokracije. Ovo je priznanje teško sto tisuća kuna, dakle isto onoliko koliko laureatu donosi i, recimo, književna nagrada VBZ-a za rukopis neobjavljena romana. Pravedno, reklo bi se, da i umjetnost i demokracija dobiju značajnu financijsku injekciju. Tim više što je sto tisuća kuna većini ljudi u ovoj zemlji naprosto nedostižna svota za koju moraju raditi dvije ili tri godine svoga života. A toliko se u Hrvatskoj dobije zatvora i za prosječno ubojstvo. Međutim, čitava ta ideja o pravednosti distribucije tih stotinu tisuća jednostavno pada u vodu čim se stekne uvid u saborska prepucavanja oko ove najnovije nagrade.
Zlatni grb ove se godine dodjeljuje prvi put, a nominirani su predsjednik Republike Stjepan Mesić, Vlatko Pavletić, potpredsjednik Sabora Baltazar Jalšovec i Milan Đukić. Dakako, radi se o političarima sa saborskom ili kojom drugom velikom državnom plaćom ili penzijom i dodjeljivanje tih stotinu tisuća kuna ljudima koji su više nego dobro materijalno zbrinuti može itekako zažuljati hrvatsku javnost. I dok su nagrade umjetnicima, ma kako u posljednje vrijeme bile novčano izdašne, zapravo krpanje nekih temeljnih društvenih nepravdi i nužna financijska injekcija kulturi, novčane nagrade političarima, koje se financiraju iz proračuna, mogu izazvati opravdano sumnju. Ispada da su nagradu ustanovili političari za sebe same, što je prilično vidljivo iz prijedloga za dodjelu prvoga priznanja toga tipa. Ako se mene pita, mislim da bi Hrvatska trebala i deset različitih priznanja i nagrada za promoviranje demokracije jer joj te robe još uvijek fali. Međutim nikako se ne bi smjelo dozvoliti da nagrađivanje demokracije postane još jedna od brojnih političarskih apanaža koja će se svake godine dogovorno distribuirati kao nekakav dodatak na plaću ili penziju, a financirat ćemo ga svi. Naime, nije tajna da već duže vrijeme javnost o politici misli sve najgore. I to postaje gotovo opće mjesto većine razgovora o ovome poslu i ljudima koji ga rade. Taj opći stav bit će svakako zaoštren i novim skandalima koji potresaju hrvatski javni prostor. Na udaru je guverner Narodne banke Željko Rohatinski zbog, navodno, velikih gubitaka izazvanih padom tečaja dolara; u ministarstvu Božidara Pankretića razbukatao se javni skandal oko robnih rezervi, a Ministarstvo vanjskih poslova potresa najnovija priča o Ljubomiru Čučiću koji je, navodno, zvjerski premlaćivao i psihički maltretirao suprugu. Tako je fotorobot hrvatske politike dobio još dva-tri strašna ožiljka na obrazu u koji mnogi ionako prečesto pljuju. Upravo zato u predizborni period ulazimo s krajnje niskim rejtingom politike i s mogućnošću enormne izborne apstinencije. Ne treba, naravno, spominjati koliko opasno to može biti za budućnost zemlje.
Stoga politika, generalno, treba raditi upravo na tome da poboljša svoj imidž u javnosti i oslobodi se nekih pogubnih stereotipa o sebi. A najopasniji među njima jest upravo ono što hrvatska javnost doživljava kao neupitnu istinu: da je glavna motivacija političara vlastiti materijalni prosperitet. Ukratko, da su svi oni demagozi i sebični drpatori. Takvoj javnoj slici politike svakako doprinosi i odluka hrvatskih umjetnika i ljudi s estrade da neće više za račun politike sudjelovati u predizbornim aktivnostima i da se neće odazvati pozivu stranaka da ih reklamiraju u javnosti zabavljajući njihove birače. Razlog je skandalozno niska stopa doprinosa za slobodne umjetnike i penzija koja iznosi 840 kuna. A ova priča o potplaćenosti umjetnosti podsjeća me na jednog zanimljivog konobara. Naime, u prvoj polovici osamdesetih u jednom zagrebačkom restoranu radio je kao konobar penzionirani operni pjevač. Penzija mu je, naravno, bila izuzetno mala i morao je na taj način, konobarenjem, osigurati vlastitu egzistenciju. Kad je bio raspoložen, ponekad bi u restoranu, onako noseći ćevapčiće, čak i zapjevao. Dok sam ga tako gledao, čitavo sam vrijeme razmišljao da mu vjerojatno nije do pjevanja, ali možda ovako, kao konobar ima i neki dodatak. U to sam vrijeme i ja bio umirovljenik. Primao sam mirovinu po pokojnoj majci koja je radila kao činovnica u Narodnoj banci. I ta je moja umanjena, obiteljska mirovina bila dva puta veća od mirovine opernog pjevača koji je dobar dio staža odradio kao slobodni umjetnik. A stvar je u tome što je tada još bilo dobro: stopa izdvajanja bila je 1,2 i mirovina spomenutog pjevača bila je znatno viša od ove današnje, od 840 kuna. U posljednje vrijeme često se u kontekstu kulture razglaba o slobodnom tržištu i potrebi da se u kulturu uvedu tržišni odnosi, a kakvi su ti tržišni odnosi, najbolje govori podatak da slobodni umjetnik od svoje mjesečne mirovine može platiti samo sat i pol zabave s nekom prosječnom zaposlenicom u sektoru oralnih i vaginalnih djelatnosti. To da se kurveraj više isplati od umjetnosti, jasno je svima, ali odnos na tržištu ipak nikada nije bio ovakav.
Zbog svih ovih razloga opasno narušeni imidž politike nije moguće popravljati nagradom koja će osim časti nositi i veliku financijsku dobit. Uvjeren sam da bi jedna takva nagrada upravo za primjer dobre volje političke struke trebala nagrađenom donositi isključivo čast i poboljšanje rejtinga u javnosti, ali bez novaca. Kao što bi, uostalom, bilo pametno razmisliti o ukidanju velikih saborskih plaća i mirovina. Neka svatko tko dobije saborski mandat, nastavi primati onu plaću koju je imao na radnom mjestu s kojega je i došao u Sabor. To bi bio prvi od uvjeta da biračko tijelo prestane svoje političare gledati kao trutove i neprijatelje. U protivnom, bojim se da bi se Zlatni grb mogao jednostavno pretvoriti u Bosanski grb, upućen svim građanima ove zemlje.