Ivan StarčevićMERIDIJAN 16
Srijeda, HRT 1, 22.38
Četiri kaktusa
Konferencija za novinare i novinarke, koju je održao Ljubo Čučić u vještim je muškim rukama nekolicine HRT-ovih urednika prerasla u pravu veliku temu. Na ekranu iza šušljetavog voditelja Ivice Đuzela pisalo je velikim slovima «Zlostavljanje?». Tema je najavljena, kao u najboljim danima HDZ-a, komentiranjem vijesti. Ivici Đuzelu nije bilo dovoljno da je Ljubomir Čučić, legenda, uzor i predvodnik tisuća Hrvata koji dnevno lemaju svoje žene održao press konferenciju na kojoj je učinio što? «Opovrgnuo je optužbe svoje žene», lijepo kaže Đuzel i odmah zloslutno komentira: «No lavina se već pokrenula». Bernardinac Đuzel i njegova spasonosna bačvica ispod vrata svake su hvale vrijedni. Ne samo da je čovjekov najbolji prijatelj usred jezivo vrućeg ovogodišnjeg hrvatskog proljeća na plus 30 pronašao lavinu nego je i izvukao čovjeka, tj. Ljubomira Čučića. Sve u svemu, učinio je što je bilo u njegovoj skromnoj moći: upitnikom iza riječi «zlostavljanje» relativizirao je svjedočenje isprebijane Čučićeve žene, a onda je žrtvin vapaj lijepo proglasio lavinom pod kojom se uzaludno koprca siroti muž i magistar, Mesićev veleposlanik i Europejac, čovjek i drug Čučić.
Kad je to obavio Đuzel je sve ostalo mogao mirno prepustiti objektivnom novinarskom javljanju s Čučićeve konferencije. Iz dužeg monologa ne ćemo izdvojiti Čučićevo zgražanje nad ponašanjem žene kojoj je on, skromni Ljubomir Čučić, «dao najbolje godine njenog života». Pustimo mi te Čučiće i Čačiće, Rvacka televizija je važna. Ona nam je najozbiljnije pustila klasiku svih zlostavljača, tj. one čuvene stube, štenge, stepenice, basamake i skale niz koje žrtva redovito pada. Ona nikad nema modrice i krvave podljeve zato što ju je šakama, laktovima i nogama izudarao dragi muž i uzor otac, ne, ne i ne: poslušajte što na HRT-u izjavljuje, glasom samrtnika ispod Đuzelove lavine, dragi naš i zdravi Ljubo. On kaže da se njegova žena «bjesomučno stuštila» stubama s prvog kata u prizemlje i kad je otvarala vrata poskliznula se na malom sagu i tako zadobila povrede. Sutrašnje novine bile su preciznije i sasvim u duhu nasilničkog sterotipa: Čučić kaže da nije tukao ženu, nego da je ona pala niz stepenice.
Iako je Čučićevo otkriće pada niz stube preuzeto iz bijelog svijeta, tj. nije sasvim originalni hrvatski proizvod, ne treba zanemariti da je zahvaljujući njemu ovo prvi put da se u Hrvatskoj, u krajnje ozbiljnom kontekstu, odaje počast žrtvama pada niz stube. Sve pretučene hrvatske žene našle su u Ljubomiru Čučiću svojeg zaštitnika, muža koji zna kako je to kad žena padne niz stepenice. U Zagrebu brojni zaslužni Hrvati imaju svoje stube. Najveće i najduže, one koje vode na Šalatu, ima Josip Kalasancije Schlosser, liječnik i botaničar. Nema nikakve prepreke da se one preimenuju u Čučićeve stube, ili ako baš hoćete službeno: Stube Ljubomira Čučića. Dovoljno je odgovarajućem odboru Gradske skupštine uputiti prijedlog, što i činimo.

MERIDIJAN 16
Četvrtak, HRT 1, 22.30
Četiri kaktusa
Konferencija za novinarke i novinare, koju je danas održala Magali Boers Čučić, nije imala jučerašnju sreću pres konferencije njenog muža. Ništa što je rekla Magali nije preraslo ni u kakvu temu, čak ni onu s poznatim upitnikom. Umjesto temetine, koja se bi se npr. zvala «Zlostavljanje?», ono što je žena rekla strpano je u rubričicu vijesti. Naravno da je i ovaj put pala suptilna najava: nakon što je u novinama sručila lavinu optužbi na svojeg muža, Magali ih je ponovila (nezasitnica jedna) i na konferenciji za štampu. Iza toga pušteno je nešto malo prepričavanja konferencije i izjava Magali Boers Čučić, dana sa smiješkom koji tragično nedostaje Đuzelu i njegovim pretpostavljenima: «Ja nikad u životu nisam pala niz stepenice».
Tretirajući konferenciju žene kao daleko nevažniji događaj od onog što je razdraganoj hrvatskoj javnosti priuštio Ljubo Čučić Stubištarac, Hrvatska televizija se jasno svrstala iza našeg prijedloga da se zaslužnom Hrvatu Čučiću oda priznanje tako da se jedne stube u metropoli nazovu njegovim imenom. Ne stavljajući ništa od Čučića ni u jedan Dnevnik u 19,30 sati, HRT nam daje do znanja da svoj medijski potencijal. štedi za dan kad će ministar Radimir Čačić svečano pustiti u promet šloserove, tj. bravarove (Titove), tj. bivše Stube Josipa Kalasancija Schlossera i proglasiti ih novoizgrađenim Stubama Ljubomira Čučića. Ipak je Ljubo jedna legenda i čovjek koji radi ono o čemu jedan lijep broj Hrvata samo sanja. On tuče ženu.

META
Četvrtak, Nova TV, 00.16
Četiri vijenca
Umiruća tvrtka propalih desničara zaslužuje i više od četiri današnja pobjednička vijenca, jer je s konferencije Magali Boers Čučić izvijestila duže, objektivnije i zanimljivije od bernardinčeva «Meridijana 16». Rečeno nam je da je dadilja Julija Turk, koja je jučer uz muža svjedočila protiv žene mu, prethodno pretrpjela iznenadno podvostručenje plaće i to kao zaposlenica dragog muža i predsjednika čuvenog Europskog doma, a predočeno nam je i da gđa Turk pratila g. Čučića na jednom njegovu službenom putu.
Inače, što ističemo kao dragocjeno rijedak slučaj, voditeljica i dalje ima velikih problema u prijelazu s hrvatskog za početnike na nešto višu razinu. Muče ju idiomi i metafore: blistavoj niski kapi koje su «doslovno prelile čašu», večeras je dodala da je od tenisača Ančića netko bio bolji od sa 6-4 6-1 po setovima». Kaže se «u setovima», no srećom emisija ide jako kasno, kad djeca već spavaju. Noć kasnije, u petak, novinar Delale, javlja voditeljica Hrga, «raspitao se iz prve ruke». U hrvatskom postoji samo «doznao iz prve ruke», ali nije to ništa. Gošći u studiju, psihologinji koja je došla komentirati divljanje maloumnih maturanata, domaćica je sugerirala kako «s mladima treba više raditi», što je zadnji put rekao drug Tito, a poslije njega svaki partijski sekretarčić ili ambiciozniji diskutant na partijskom sastančiću. Budući da gđica Mirjana Hrga nikad nije bila član ni jedne stranke, njeno «s mladima treba više raditi» je provala stoljeća, jer dokazuje koliko jedno nevino i jednostavno biće bez zaštite, nedirnuto knjigom i bez dana staža u partiji, može biti duhovno poistovjećeno s njenim najblistavijim idejnim dosezima.

NEDJELJOM U DVA
Nedjelja, HRT 1, 14.00
Vijenac
Stankovićev gost Slavko Šajber: «Otišao bih na grob ocu ali nisam mogao jer su ga spalili ustaše u Auschwitzu». Čovjek se malo zabunio, nema veze, pohvalimo voditeljevo sarkastično mahanje ministru Čačiću (pa-paa!) koji nije htio doći u emisiju, jer mu se ne sviđaju novinari koji su trebali s njim gostovati. Umjesto njih pojavio se Božo Sušec koji na poznatoj visokoj intelektualnoj razini sportskih novinara obranio Čačića izjavom da čovjek ima pravo birati društvo i da, na primjer on, Božo Sušec, nikad ne bi nastupio u showu Jerryja Springera. Brkajući cijelu emisiju i samo novinare, jer Čačić nije odbio doći u emisiju, nego samo među određene njemu mrske novinare, mali Božidar, kraće: Božo, osvjetlao je obraz uglednoj profesiji sportskih novinara, kad je o logičnom razmišljanju riječ. U nepregledne komične implikacije Sušeca u Springeru, poznate svakom tko i jednom gledao te debele žene koje se tuku oko muškaraca, ne ćemo se upuštati.

TENIS (Ž): ŠPREM – FARINA
Nedjelja, HRT 3, 14.55
Četiri kaktusa
Poslije svega onoga što je u petak popodne i navečer, prenoseći stolni tenis na prvenstvu svijeta u Parizu, izvaljao Jura Ozmec, naš sportski tjedan dostojno je zaključen nastupom Cirkusa Dušanović. Jura Ozmec je čuo da govori trener brončane Tamare Boroš, a jedino što je iz tog zaključio bilo je, ne da bi i mi gledatelji htjeli čuti što govori brončani g. Neven Cegner, nego nešto sasvim drugo. Ozmecu su Cegnerove upute Boroševoj bile znak da i on počne govoriti bez kraja i konca, bilo što, samo da mi ne čujemo.
A naš se Mićo već u šestoj minuti izravnog prijenosa finala teniskog turnira u Strasbourgu, milostivo spustio na našu bijednu razinu. Kad se na ekranu ukazala osoba u sudačkoj odori potpisana kao sutkinja Diana Kondratievich Pierce, reporter se cinično obrecnuo na hrvatsku gledateljsku marvu: «Ovo je, kao što vidite, sutkinja».
Ozmec misli da je njegov glas nama zanimljiviji od glasa trenera vrhunske sportašice, a Dušanović smatra da je slika ono posljednje što može zanimati gledatelje. Onaj tko ne poznaje našu Karolinu Šprem ni njenu protivnicu Silviju Farinu mogao je samo zijevati u njemu nepoznate ženske osobe i diviti se nehaju uvaženog Dušanovića prema vlastitim profesionalnim obavezama, od kojih je najmanja ona da nam priopći ime osobe koja je na ekranu.