Zoran FerićKad smo prije tridesetak godina slavili Dan mladosti, kad je štafeta obilazila cijelu ondašnju domovinu, a radni ljudi i građani, pripadnici svih naših naroda i narodnosti, radnici, seljaci, osnovci, činovnici i domaćice natjecali se u iskazivanju odanosti Drugu Titu, pisali mu pisma i slali poklone, intenzivno sam razmišljao gdje mu sve to stane. Sva ta pisma i pokloni. Jest da Tito ima veliku kuću, ali i poklona je puno. Svaki drugi čovjek od dvadesetak milijuna stanovnika odlučio mu je nešto pokloniti, a matematika, neumoljiva kakva jest, govori da mu ni pet života ne bi bilo dovoljno niti da ih sve pregleda. A kamoli pročita ono što ima nekakva slova. Stvar upućuje na tužnu činjenicu da veći dio spomenutih pisama nikada nije pročitao upravo onaj kome su upućena. To se, valjda, zove entropija i normalan je proces. Kako u prirodi tako i u semiotici ili politici. No je li to, zapravo, istina? Jesu li sva ona pisma uopće bila stvarno upućena tom velikom Drugu, najvećem sinu naših naroda, ili je njegovo ime u njihovu zaglavlju stajalo samo nominalno? Kao što je, uostalom, bila i vrijednost dinara. Prije će biti da su sva ona otvorena pisma po medijima, učenički i vojnički sastavci koji su skupljali prašinu po zidnim novinama bili upućeni vlastitoj okolini, neposrednom društvenom kontekstu. A njihovo pravo značenje nije bilo: “Tito volim te”, nego “Pogledajte, ja sam na liniji, dajte mi bolji posao, stan, veću plaću.”

Čitam u novinama pisma čitatelja Papi i strašno me podsjećaju upravo na ona pisma Titu. Puna su iskazivanja ljubavi, lojalnosti i što je još važnije, sva su potpisana imenom i prezimenom. Da se vidi i stavi na znanje tko piše, koliko je vjeran i kakva sreća sve te ljude prožima zbog dolaska poglavara Katoličke crkve u Hrvatsku. Naravno, ne sumnjam da je većina njih uvjerena da doista voli Papu i svoju katoličku zajedicu, ali ta potpisana pisma, to javno iskazivanje vlastite pobožnosti nalikuju, recimo, na milostinju kojom se netko hvali, na besramno javno pomaganje, a čitava je stvar zapravo prilično egoistična i prilično nekršćanska. Namjera kao da viče s papira: “Pogledaj me kako sam pobožan, vidi kako sam dobar!” Ne želim ovdje uvrijediti ljude koji su na ovaj način javno iskazali svoju vjernost vjeri, nego uputiti upravo na kontekst kojega su postali žrtve, uputiti na to kako se njihove riječi tako medijski izložene mogu shvatiti i kako mogu zadobiti upravo suprotna značenja. U tome i jest kvaka. U općoj javnoj histeriji u koju se pretvorilo očekivanje Pape, u čitavom tom javnom kupusu, na koji je, uostalom, upozorio i nadbiskup Bozanić, ne možemo više biti sigurni ni u smisao vlastitih riječi, a time ni u namjere. Naime, javno iskazivanje pobožnosti pretvorilo se u oblik karijerizma. To je, dakako, u Hrvatskoj stara stvar kojoj je početkom devedesetih, mnogo više nego Crkva, kumovala politička elita koja se trebala što jasnije distancirati od svoje nepopularne komunističke prošlosti. Oni su u hrvatskome društvu započeli proces koji na različitim razinama traje do danas a mogli bismo ga nazvati javnom vjerom. Vjera je, naime, sedamedesetih i osamdesetih, kada se već rigidni komunizam povukao, uistinu postala privatna stvar svakog pojedinca, a tragikomično proganjanje crkve i vjernika uistinu je popustilo. U crkvu su mogli ići svi oni koji su to htjeli. Početkom devedesetih postajemo svjedoci da se vjera iz privatne sfere, gdje smo je doživljavali uistinu kao nešto čisto, sveto i najosobnije preselila u sferu javnosti, političkog poltronstva i mode. Već sam nekoliko puta pisao da upravo simbolički put krunice od ruku pobožne stare žene do mafijaškoga retrovizora govori o tom posvemašnjem povanjštenju vjere i, paralelno s tim, urušavanju vrijednosti u hrvatskome društvu. A vrijednosti su se urušile među ostalim i zato što se jedna od temeljnih na ovim prostorima, kršćanski osjećaj moralnosti, pretvorila u politički manipuliranog zombija. Blagoslovi traktora i kamena temeljaca za javne zahode bili su samo groteskna manifestacija te javne vjere, ali svoj vrhunac ona je svakako doživjela prilikom Papinih posjeta Hrvatskoj. Istina, Ivan Pavao II. je i šef države i kao takav valja biti i dočekan po nekakvom državnom protokolu, ali njegovi posjeti, naravno, nisu bili u prvom redu politički nego pastoralni. Treći posjet Pape također je u znaku nepojmljivog kiča i neukusa u koji se pretvara tako javno manifestirana vjera. Konačno i u našem jeziku ono “javna” često ima negativno značenje, a primjeri su javna kuća i javna žena. Crkva je dakako javna institucija i zgrada otvorena javnosti, ali je nipošto ne zovemo javnom kućom. A što da radimo s javnom vjerom?

Svi odjednom spremaju darove Papi; od tapiserija do kipova ili svetih slika kalendarske vrijednosti. Televizija se sprema za 12 sati izravnoga prijenosa sa 109 kamera, gradovi se lickaju, ceste popravljaju, umiva se i pere sve što bi mogao dotaknuti sveti Papin pogled, a čitava se Hrvatska i fizički i duhovno pretvara u jedno veliko Potemkinovo selo. Sve to, naravno, i previše sliči na poznate nam socijalističke uzuse da bi moglo biti slučajno. Radi se, dakako, o istom mentalitetu i istoj potrebi. Da stvar bude gora, upravo čitam izuzetno duhovit roman Ante Tomića “Ništa nas ne smije iznenaditi” koji govori o dogodovštinama mladića u Jugoslavenskoj armiji. U tom je romanu, među ostalim, riječ i o štafeti. Odjednom, javlja se u glavi čudan paralelizam, fikcija i stvarnost kao da se prožimaju na čudan način, pa se čini da se upravo ono što smatramo stvarnošću ponavlja u varijacijama, a tupost i slabost ljudi koji je kreiraju pretvaraju čitavu stvar u jedan groteskni deja vu. U toj tragičnoj metamorfozi pobožnosti u podobnost, Hrvatima je uspjelo ono što valjda nikome nije: pretvorili smo Papin lik u socijalistički kult ličnosti. A za sve to Ivan Pavao II. je, naravno, najmanje kriv. I zato mi ga je žao.