Srećko JurdanaS intrigantnim historijskim zakašnjenjem, svega dvadeset godina nakon pada Vukovara, hrvatska državna televizija (HTV) usudila se u dnevno-političkim emisijama postaviti problematizirajuća pitanja o odnosu Tuđmanovog poretka prema Vukovaru i njegovim braniteljima. Po uvjetnome refleksu slijedile su je i neke druge televizije, i slučaj Vukovar iznenada je postao aktualna politička tema, koja značenjski bitno nadmašuje obljetničko-memorijalni kontekst lišen spominjanja bilo kakvih političkih proturječja, u kakav ga je režim postojano gurao. U novim, neusporedivo sadržajnijim televizijskim osvrtima na političke okolnosti koje su pratile vukovarsku tragediju, središnje mjesto dobila je tzv. Manolićeva komisija – osnovana odmah nakon pada Vukovara - koja je istraživala “antidržavne aktivnosti” pojedinih osoba istaknutih u obrani Vukovara, procjenjivala njihov tadašnji potencijal opasnosti za Tuđmanov i HDZ-ov poredak, i smišljala za njih oblike difamacije i kaznene procedure.

Sumanute Tuđmanove odluke

Najistaknutiji likovi podvrgnuti udaru te inkvizicijske institucije bili su zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković-Jastreb, njegov nasljednik Branko Borković-Mladi jastreb, Jastrebov pomoćnik Nikola Toth-Feniks, Feniksova supruga Ljiljana, pa i sam legendarni Siniša Glavašević, nakon pada Vukovara ubijen na Ovčari. Osim Josipa Manolića, u sastavu spomenute, može se reći i sramne komisije, bili su Milan Ramljak, Gojko Šušak, Ivan Vekić, Željko Olujić, Josip Perković, Zdravko Mustać, Stjepan Herceg. Imena treba registrirati zbog činjenične utemeljenosti povijesne kronologije, lišene višegodišnje kontaminacije naknadnom režimskom mitologijom. Po Tuđmanovom nalogu dužnosnici su morali - prijetnjama i represijom nad vođama i kultnim vukovarskim likovima - u začetku spriječiti mogućnost izbijanja pobune među preživjelim vukovarskim braniteljima, koji su s razlogom smatrali da je njihov grad pao u prvome redu zbog političke odluke – ili izdaje – hrvatskoga državnoga vodstva. Mnoge od tih branitelja koji su osjećali da su podvrgnuti nekakvoj opakoj manipulaciji, potpuno razočaranih, frustriranih i zahvaćenih neurotičnim ratnim sindromom, Tuđman je odmah poslao na kupreško bojište; deseci su tamo vrlo brzo poginuli u srpskoj tenkovskoj zasjedi, i time prestali emanirati bilo kakvu opasnost za režim. Doktor Tuđman imao je razloga za strahovanje od nacionalne pobune zbog Vukovara: znao je da je osobno aranžirao njegov pad, i da je tijekom njegove opsade povlačio nečuvene poteze. Krajem kolovoza 1991. godine naredio je da se vukovarska djeca – koja su tijekom ljeta bila evakuirana u odmarališta na moru – masovno autobusima vrate u Vukovar, “na početak školske godine”, kao da grad već nije pod svakodnevnom topničkom paljbom već u njemu caruje mirnodopska idila. Ta djeca su praktično iz autobusa pobjegla u podrumska skloništa iz kojih gotovo da više nisu ni izlazila, iako su po svakoj logici trebala ostati na moru, u sigurnosti od ratnog terora. Koliko ih je poginulo od granata i bombi tijekom opsade, zbog Tuđmanove sumanute odluke o njihovom povratku?

Neobjašnjivo odustajanje od proboja

Da je Vukovar s hrvatske strane mogao biti oslobođen, o tome nema nikakve dvojbe. Na jednoj strani, maksimalno motivirani branitelji postojano su pružali junački otpor agresoru, na drugoj, obruč primjetno demoraliziranih srpskih snaga (jedinica JNA) mogao se u jednom trenutku bez većih problema razbiti izvanjskom vojnom intervencijom. Ne radi se ovdje ni o kakvim fanatiziranim ili amaterskim pokušajima proboja, u začetku osuđenim na neuspjeh, kakvih je bilo. Regularne snage hrvatske vojske krajem listopada osvojile su selo Marince, gotovo predgrađe Vukovara (na cesti Vukovar-Vinkovci). S gubitkom Marinaca srpska strana shvatila je da je za njih operacija Vukovar stigla do točke poraza; između hrvatske vojske sa zapadne strane i vukovarskih branitelja u gradu stajala su još samo dva ukopana tenka JNA, ne prevelik zalogaj za organiziranu silu u naletu. Preko međunarodnih posrednika koji su joj bili skloni – lorda Petera Carringtona u prvome redu – Srbija je tada počela inzistirati na pregovorima, koje je Tuđman spremno prihvatio, i koji su završili brzim dogovorom o prekidu hrvatske vojne operacije i ulasku humanitarnoga konvoja za evakuaciju ranjenika iz bolnice. JNA je povlačenje hrvatske vojske i međufazu s humanitarnim konvojem predvidljivo iskoristila za dovlačenje pojačanja i obnovu obruča na mjestu gdje je već de facto bio probijen. U svjetlu Tuđmanovog bolećivog kompromiserstva, hrvatska vojska nije više mogla uspostaviti status quo ante. Dva tjedna nakon toga Vukovar je pao, i započela su masovna pogubljenja njegovih branitelja. Postavljaju se na ovome mjestu dva ključna psihološka pitanja: zašto je Tuđman odustao od završnoga proboja u Vukovar i vojne pobjede koju je imao u šaci, i zašto se – kad je već prihvatio gubitak grada – bez velike buke pomirio i s genocidom na Ovčari?

Pomoć Miloševiću

Njegovi vodeći vojni zapovjednici bili su apsolutno protiv odluke o prekidu proboja kod Marinaca. General Anton Tus odbio je provesti Tuđmanovu apsurdnu naredbu – o zamjeni pobjedonosne vojne operacije humanitarnim konvojem kojim neprijatelj kupuje vrijeme - i dao je ostavku na položaj zapovjednika Glavnoga stožera (o čemu je svojedobno iscrpno govorio u intervjuu autoru ove kolumne). Tuđman je, međutim, bio fanatično dosljedan u svojoj “vizionarskoj” iracionalnosti. Zaobišao je Tusa, pronašao drugi hijerarhijski način kako da zaustavi hrvatski vojni proboj, Vukovar i njegove ljude prepustio neprijatelju, osnovao inkviziciju za vođe vukovarske obrane, i posredno u Srbiji sačuvao na vlasti Miloševića s kojim je već tajno dogovorio podjelu Bosne. Ostalo je povijest, koju će – s nastavkom izumiranja tuđmanizma na hrvatskoj sceni – i državni mediji sve više evocirati.