Srećko JurdanaPodatak da su – u povodu proslave višestranačja, tj. obljetnice dolaska Franje Tuđmana u Sabor – po stotinu tisuća kuna nekakve nagrade za dugo i unosno bavljenje politikom dobili Baltazar Jalšovec i Vlatko Pavletić, dostojno simbolizira primarnu funkciju hrvatskoga parlamenta: materijalno zbrinjavanje bezveznjaka. Spomenuti Jalšovec od nagrade će navodno kupiti kuplung za traktor, a Pavletić – koji je u jednoj povijesnoj mikrosekundi sprdnjom sudbine čak bio predsjednik države – moći će svotu spremiti u škrabicu, za stare dane koji nikako da stignu. Promatračima uzbudljive domaće scene ponuđen je, međutim, izniman povod za retrospektivnu analizu doprinosa Sabora razvoju mlade hrvatske demokracije. O tom fenomenu mogao bi ponešto reći ne samo profesionalni politički analitičar, nego i profesionalni psihoanalitičar.
Dan kad je Šime Đodan u svojstvu Tuđmanovoga adlatusa zaurlao “Iznad hrvatskoga Sabora samo je Bog”, trijumfalno je označio početak galopa u institucionalno višestranačje, koje je na kraju naciju dovelo do aktualnoga blagostanja. Samome Tuđmanu, hrvatskome “ocu demokracije”, organski su na jetra išli i ta demokracija i parlament kao njezin formalni izraz. U Sabor je ugurao hadezeovce s margine, stranačke ridikule i Vladimira Šeksa da ih drži na uzdi, a za sebe je na Pantovčaku formirao VONS kao skupinu specijalno odabranih klimoglavaca koji će davati prividan demokratski legitimitet njegovim osobnim diktatorskim odlukama. Svoje višestranačko djelovanje Sabor je započeo u formi loše komedije. Militantnoga krajinskoga četnika Radoslava Tanjgu pozvali su da nastupi kao predstavnik hrvatskih Srba, a njegov govor je kod euforičnoga tuđmanovca Ivana Bobetka proizveo histerični afekt i naveo ga na bacanje akten-tašne na govornicu (smioni čin domoljublja koji mu je kasnije donio ratni nadimak “torbabolos”).

Povlastice za politokratsku kastu

I spomenuti Bobetko danas uživa pravo na zastupničku mirovinu od osam tisuća kuna, jednako kao i plejada drugih nosilaca hrvatske demokratske baklje koji su imali njuha i sreće da se na valu nacionalnoga preporoda uvale u parlamentarne fotelje, pa makar samo na pet minuta. Tuđman je shvatio da će svojim partijskim epizodistima dugove iz faze “ilegale” najlakše otplatiti ako ih doživotno situira na parlamentarnome budžetu, a ekipa koja je došla nakon Tuđmana po automatizmu je usvojila sve povlastice koje je poglavar uveo za politokratsku kastu. One su gotovo nečuvene. U siromašnoj državi poput Hrvatske, koja je dužna petnaest milijardi dolara, narodni zastupnik mjesečno prima dvije tisuće eura, a uz to dobiva dnevnice, putarine, hranarine, trošarine, plaćeni smještaj, imunitet, novac za benzin i onda kad nema vozačke dozvole. Itd.
Za sve to on nije obavezan ponuditi praktično ništa. Sabor je postao velika škola zabušavanja i markiranja. Sjednice se održavaju bez kvoruma, a zastupnici kradu Bogu dane uz šank ili u restoranu s jeftinom hranom. Pretvaranje parlamenta u instituciju za socijalne parazite inicirao je Tuđman, prije svega zato što nije htio da mu se taj parlament na bilo koji realan način miješa u vođenje države. Pažljivo osluškujući Tuđmanov puls, glumac Zlatko Vitez – jedan od njegovih skutonoša – u javnosti je svojedobno nastupio s “revolucionarnom” izjavom da je Sabor zapravo kokošinjac. Ta izjava je bila Tuđmanov kasni odgovor na Đodanov uvodni optimistični urlik o Saboru i Bogu. “Iznad Sabora ne stoji samo Bog, nego i ja”, poručio je poglavar preko Viteza i u arenu pripustio Merčepa, Krpinu, Rojsa itd. da instituciju parlamenta sustavno izvrgnu ruglu. Neki od njih u Saboru sjede i danas, i raskošno koriste njegovu tribinu za distribuciju svojih deliričnih poruka, kao što legendarni zagrebački ulični deklamator i oriđinal* s nadimkom Mao koristi Cvjetni trg.

Demokracija u formi vica

Pojedini profili koji se pojavljuju u Saboru mogli bi se metaforički nazvati šamarom javnome ukusu. Ljubo Ćesić čeka zastupničku mirovinu držeći agresivno besmislene tirade o lijevoj i desnoj uroti protiv njegove bizarne malenkosti, i na kraju odlazi u svoj pred ulazom parkirani Humvee u bojama američke zastave, koji izgleda kao da su ga dekorirali u slikarskoj sekciji klinike za liječenje halucinacija. Doktor ničega Anto Kovačević, Ćesićev nemirni saborski susjed, mikrofon nametljivo koristi kao hranu za svoj pomaknuti kvazimačistički ego. Ne može im nitko ništa, a i ne želi; oni su dio hrvatskoga folklora i nastupaju s pozicije demokratske sile. Ušli smo u Sabor, nije važno kako, i sad, braćo, ima da nas slušate.
Vrhunski paradoks parlamentarne demokracije u hrvatskoj varijanti sadržan je u prinudnome niveliranju pameti, tuposti, prosječnosti i ludosti. Po dominirajućem doživljaju parlamentarizma, zastupnici ne predstavljaju sebe nego imaginarnu skupinu birača koji su za njih glasali. Oni su personifikacije nekakvoga političkoga korpusa, i ako se slučajno ponašaju kao idioti, to je valjda zato što i idioti moraju imati svoje političke predstavnike, koje – kao takve – treba uvažavati. Smatra se da neartikulirana komunikacija čovjeka može u društvu diskreditirati; ako je, međutim, riječ o hrvatskom saborskom zastupniku, ona će ga promovirati u uvaženoga oficijelnoga glasnogovornika njegove neartikulirane biračke grupe. Demokracija se, kako vidimo, u pojedinim slučajevima voli izražavati u formi vica.

Herostratski impulsi

Na drugoj strani, i kod nekih osoba koje na prvi pogled djeluju normalno, ulazak u Sabor može provocirati skrivene instinkte i pretvoriti ih u narodne zabavljače koji su izgubili osjećaj za realnost. Uzmi zrno moći, i vidjet ćemo kakav si. Dok je bio televizijski novinar, Ivo Lončar neustrašivo je štitio seljačke interese i udarao po poljoprivrednoj nepravdi. Publika je to znala cijeniti. Kad je ušao u Sabor, transformirao se u nervoznoga i smušenoga desničara koji se jedan dan bori protiv Tita, drugi protiv Tuđmana, treći protiv Račana, četvrti protiv samoga sebe. Položaj narodnoga zastupnika koji u Saboru može uzimati plaću, govoriti što mu padne na pamet i pritom vjerovati da građani njegovim logoreičnim ispadima posvećuju vrhunsku pažnju, vrlo je kvalitetna stimulacija za prikrivene herostratske impulse.
Promatran kao kolektivno tijelo, Sabor je u nekim situacijama doista ostavljao mizeran dojam. Rasprava o antifašističkome zakonu, na primjer, otkrila je da neki zastupnici patriotizam agresivno identificiraju s ustaštvom, i da se mnogi zastupnici s njima diskretno solidariziraju. Kao teatarska pozornica za velike nacionalne geste, Sabor je izglasao nekakav zakon o domovinskom ratu s namjerom da se time pacificiraju ultranacionalisti, a djelovao je unatoč tome kao manje-više suvišna institucija čija je primarna svrha zadovoljavanje demokratskoga protokola. Naravno, i situiranje nekih koji bi vrlo teško drugdje pronašli posao.

STUPAC TJEDNA: JEZERINČEVA PALAČA; CIRKUS DINAMO

Vojnome vikaru Jurju Jezerincu država je darovala palaču sličnu Saddamovim, vrijednu teške milijune eura i lociranu u najskupljem dijelu Zagreba, u kojoj će čovjek moći neopterećeno obavljati svoju odgovornu dužnost. Premda eksponent domoljubne kabale, zaslijepljeni nacionalist, desničar i tuđmanovac, dotični se ne ustručava useliti u dvorac čiju je izgradnju dovršio režim koji on prezire. Jezerinac je, međutim, nebitan. U fenomenu njegove palače bitno je da je ulagivanje države kleru prevršilo svaku mjeru.

• * *
  Osvajanje prvenstva u provincijalnoj ligi poput hrvatske – koja obiluje podmićenim sucima i korumpiranim upravama – Dinamo je proslavio vatrometom i kolektivnom terevenkom kao da je osvojio kup europskih prvaka. Njegov predsjednik Mirko Barišić, čovjek koji – ne znajući možda što bi sa sobom – Dinamo požrtvovno pokušava pretvoriti u Siemens, upustio se u tom povodu i u političko popovanje: “Dinamo ponovno mora biti integracijski čimbenik u Hrvatskoj, kao što je nekada bio Građanski. Preko naših svekolikih navijača doći ćemo i do tog cilja.” I neka sad netko kaže da je Franjo Tuđman u grobu.