Renato BaretićNije teško pretpostaviti da je počelo otprilike ovako:

- Slušaj, Šime, nemoj falit! Ako ubereš dabse golub moga posrat, omar javljaj, jel ti jasno? Znaš isam štabse moglo dest ako nejaviš, jel tako?

- Ma jasno je, Neve, di neće bit jasno? Ol bi ja bija tu di jesan da mi nije jasno?

- Ja samo kažen. Aj bog...

Mjesec-dva kasnije uslijedio je novi dijalog istih aktera:

- Alo, Neve? Šime je.

- E? Šta ti triba?

- Ništa, samo san ti tija javt ono za goluba, da bi se moga...

- Nemoj zezat. Zbilja bi moga?

- Ma ne da bi moga, nega se već cili napuva, pa ti vidi.

- Fala ti, jesi čouk!

Već sljedećeg dana poduzeće Stanouprava u stopostotnom vlasništvu Grada Splita podiglo je svih svojih sedam milijuna kuna s računa u Credo banci. A onda se golub posrao i Credo banka je propala. Stotine fasada, krovova, stubišta, dimnjaka i liftova u gradu tako sad može u miru i dalje iščekivati obnovu, kao i dosad. Zahvaljujući vještoj predsjednici Gradskog vijeća, koja zna kako se vode poslovi.

Fantastičan menadžerski instinkt kojim je Gradu spasila toliki novac kratko je pojasnila izjavom za novine: "Ja sam poslovna žena i dugo sam u biznisu. Ne bih mogla biti tu gdje jesam da ne znam što se događa u poslovnom svijetu, u Hrvatskoj, a i izvan njezinih granica. Imala sam saznanja i naznake da bi se mogao dogoditi ovakav scenarij i još sam u listopadu upozorila ljude iz Stanouprave i dala sam im naputak kako zaštititi novac. To je moj doprinos svemu i nemam više ništa reći".

A i ne treba. Pametnome dosta. Ne znam pamtite li još mirogojski govor Vlatka Pavletića otprije 12 godina, na ispraćaju Franje Tuđmana, onaj u kojem je tadašnji predsjednik Sabora i države opisao pokojnika kao čovjeka kojeg "nitko nije mogao nadlukaviti". Zazvonila je ta neobična, novoizmišljena riječ u svakom iole osjetljivom uhu jače nego da je u tom strašnom času promrzlom muzičaru iz limene glazbe činela ljosnula na mirogojski asfalt. Jer ispalo je, drugim riječima, da je pokojnik uspio "nadlukaviti" svakoga s kim je bilo o čemu pregovarao.

Nije mu, znači, bilo premca u vještini za koju je akademik Pavletić prigodno smislio taj ispraćajni neologizam, valjda zato što ne bi bilo pristojno na sprovodu prvog hrvatskog predsjednika rabiti stare hrvatske glagole poput "izvozati", "nasamariti", "smotati", "zaribati" i njima slične, da ne idemo sad previše u detalje pučke verbalne kreativnosti. Da, nije se bilo teško tada, baš kao ni danas, složiti s tom tvrdnjom. Franjo Tuđman, uostalom, svoju je državničku karijeru i započeo tako što je prvo nadlukavio braću Veselica i s družinom nadrilukavaca utemeljio HDZ na drugoj adresi, a ne tamo gdje ih je većina družine očekivala; u gostionici zonskog nogometnog ligaša, umjesto u kavani hotela.

Kako znakovito! Više od dva desetljeća kasnije taj se čin (hvala Jadranki Kosor što nas je nedavno podsjetila na njega onim svojim lapsusom o baraki na Jarunu!) doima inicijalnom kapislom za eksploziju nadlukavljivanja kao dominante hrvatskog političkog i (gotovo) cjelokupnog društvenog života. Smisao bavljenja "javnom stvari" i "vladavinom naroda" (republika, demokracija, sjećate li se toga iz škole?) postalo je isključivo to nesretno nadlukavljivanje: izigravanje, varanje, potkradanje, laganje, pljačkanje, zataškavanje, prešućivanje, isprazno galamljenje, pronevjerivanje, utajivanje, namještanje, povlađivanje, zastarijevanje, diskriminiranje, ucjenjivanje, komplotiranje...

Država se već skoro četvrt stoljeća bavi samo time kako nasamariti i iskoristiti građane, a građani – kako preveslati i iskoristiti državu. I sve pod zajedničkom oblandom, onom starom jarunskom, kozmički beskrajnog domoljublja i demokratičnosti. Kao da smo sklopili nekakav društveni ugovor o kopanju jame jedni ispod drugih, sve do zajedničkog upadanja, što bude da bude. Svatko se trudi svakoga "nadlukaviti", svi sve o tome znamo i baš nam je to svima nekako normalno, pače super i za pet. Navikli smo se već i na ovu "hapsi-puštaj, hapsi-puštaj" praksu, skoro da više i nisi spomena vrijedan ako u stažu nemaš barem trodnevni puni pansion u Remetincu. Najveće su pak face svjedoci-pokajnici, to su likovi koji su, očito, "nadlukavili" sve živo. Da se danas radi anketa s pitanjem "Što biste najviše voljeli biti u životu?", kladim se da bi najčešći odgovori bili "saborski zastupnik" i "svjedok pokajnik".

Više glasova od njih dobio bi jedino odgovor "oboje". Zato je i vama onaj izmišljeni, karikirani razgovor s početka na neki neobjašnjiv način simpatičan, zar ne? Mislim, jest da se sasvim sigurno prekršilo barem nekoliko pravila bankarskog poslovanja, jest da bi se tu možda dalo govoriti i o kaznenom progonu odgovornih za otkrivanje poslovne tajne, o moralnoj dimenziji cijelog slučaja da i ne pričamo, ali – nije li ipak dobro što je predsjednica splitskoga Gradskog vijeća "nadlukavila" sve živo i spasila gradu, u zadnji čas, tih sedam milijuna kuna? Gradu, ne sebi! Što će njoj tih sedam milijuna? Eto nas, dakle: takvi kakvi smo za pet dana izlazimo na birališta, da bismo još jednom na Markov trg odaslali sebi slične. Nismo valjda blesavi pa da biramo drugačije?