Zoran FerićKad je početkom 20. stoljeća talijanski pjesnik F. T. Marinetti objavio svoj manifest futurizma, rekao je da se u suvremenim uvjetima ljudski život obogatio jednom novom vrijednošću koju valja opjevati u pjesmama i opisati u romanima: to je brzina. Uvaženi pjesnik očito nije znao kako će na kraju spomenutog stoljeća izgledati crne kronike. S brzinom se, naime, dogodilo ono što se, uostalom, događa i sa svim velikim i važnim stvarima koje je čovječanstvo smatralo vrijednima: vrlo je brzo izrazila svoje negativne efekte. Danas je situacija takva da su prometne nesreće jedan od najvažnijih uzroka smrti mlađih ljudi posvuda u svijetu i ta se tendencija rasta smrtnosti nastavlja bez obzira na to što automobilske kompanije polažu sve više pažnje na sigurnost vozila i bez obzira na vrlo agresivne javne kampanje protiv brzine. Smrt u automobilu nama je danas realna i očekivana kao što je to, valjda, srednjovjekovnom čovjeku bila smrt od kuge. Prometne gužve i općenito ponašanje u prometu je, dakle, stvar s kojom se moramo ozbiljno suočiti, pogotovo u ovim ljetnim mjesecima kad nam stiže turistička sezona. Nije stoga čudno što je jedan od najvažnijih hrvatskih projekata u posljednje vrijeme upravo cesta.

Prošlog tjedna dogodile su se, kad je o prometu riječ, dvije oprečne stvari. Naime, u petak su Turistička zajednica grada Zagreba i Odjel sigurnosti cestovnog prometa Policijske uprave zagrebačke pokrenuli akciju Dan ljubaznosti u prometu, čime su htjeli potaknuti vozače da poštuju prednost pješaka na pješačkim prijelazima. I stvarno, ono što većini sudionika u prometu trajno nedostaje upravo je ljubaznost, pa čak i elementarna pristojnost. Umjesto toga puno češće izražavaju se agresija i antipatični egoizam. Tako je uoči Dana ljubaznosti u prometu jedan Zagrepčanin, lud od bijesa što ne može automobilom ući u krug bolnice Rebro, pokušao pregaziti portira tog bolničkog centra. Takvi incidenti pokazuju nam da su ljudi u prometu prilično sluđeni i spremni na svašta i da su naoružani. Jer, ne treba se zavaravati, automobil je opasno oružje. To dobro vidimo u američkim filmovima kad mafija gazi svjedoke, a vidjeli smo i u stvarnosti, kad je u Srbiji pokušan atentat kamionom na premijera Zorana Đinđića. To je možda i najrasprostranjenije i najopasnije oružje, čak i u zemlji kao što je Hrvatska, gdje su građani još uvijek temeljito naoružani vatrenim sredstvima zaostalima iz rata. I to se potvrđuje gotovo svakodnevno. Recimo, moj prijatelj svakog jutra ide na posao biciklom i na Aleji Bologna nedavno ga je jedan čovjek namjerno pokušao udariti automobilom. Prijatelj mi kaže da je to bila upravo tipična figura hrvatskog prometnog agresivca: Jaguar, vrlo kratka kosa, tamne naočale. Kad ga je sustigao na semaforu, tip je svoj agresivni postupak bez imalo grižnje savjesti objasnio činjenicom da ga nerviraju biciklisti koji se voze tamo gdje nema biciklističke staze. Sama činjenica što netko nema auto, ili se trenutno ne vozi u njemu, ovom tipu je argument da se smatra i jačim i boljim. A samim tim je, valjda, u pravu jer u Hrvatskoj u prometu, a bome i u mnogim drugim segmentima, naprosto vrijedi pravo jačeg, koje, zapravo, i nije pravo nego arogantna uzurpacija prava. Arogancija u međuljudskim odnosima je neugodna, međutim u prometu ona može biti smrtonosna i stoga bi je trebalo stostruko sankcionirati.

Međutim ono što je zanimljivo u čitavoj toj gužvi oko prometa, brzine i arogancije je činjenica što su ulice hrvatskih gradova vrlo precizna slika društvenih odnosa i, zapravo, čitavoga društva. To je segment u kojemu dolaze do izražaja sve naše nepravde, poniženja i strogo kastinski odnosi. U rijetkim slučajevima pak altruizam i spremnost da se pomogne drugome. Postoje, naime, ti tipovi obrijanih glava, bez vrata, rotvajlerskog lica, koji prolaze pokraj nas u crnim Audijima i BMW-ima. Voze obično vrlo agresivno, bezobrazno se guraju, na semaforu su u stanju preteći cijelu kolonu i bezobrazno se postaviti prije drugih koji strpljivo čekaju svoje zeleno. Oni vjerojatno kradu tuđe zeleno i u životu: reketiraju, ucjenjuju, truju i ubijaju. Ljude koriste kao sredstvo za zaradu ili zadovoljenje nekih drugih potreba. Postoje zatim oni mladi u Ferrarijima, Porscheima, Lamborghinijima ili nekim drugim enormno skupim sportskim mašinama. To su vjerojatno nogometaši. Voze robusno i ponekad arogantno, ali im se tolerira jer su ljubimci. Mafijaše se gleda s gorčinom, mržnjom i strahom, a nogometaše sa simpatijama, tek katkad i s prijekorima. Stravična nesreća u Varaždinu samo je tužna epizoda takvih odnosa i arogancije spram vlastita, ali i tuđih života. Čak bi se i stara poslovica: “Tko visoko leti, nisko pada”, mogla za naše prometne prilike preformulirati u onu: “Tko brzo vozi, izlazi iz auta u dijelovima.” U prometu nalazimo još i mlade poslovne žene u malim Peugeotima, Alfama ili Toyoti Yaris, onda mlade poslovne muškarce koji obično voze Volvo, velike Mercedese, Volkswagene ili Renaulte. Tu su zatim oni koji su kupili auto iz nužde i na kredit, zatim tipovi u poluraspadnutim starim golfovima i stojadinima koji ih slažu od dijelova s autootpada, postarije dame u rijetkim Peglicama, onda otkvačeni ljubitelji oldtimera, zatim taksisti, profesori u Škodama, Citroenima ili malim Renaultima, imućnije studentice, divlji srednjoškolci, poneki čudak iz provincije sa starom Alfom punom naljepnica i zastavica po autu i s fudbalerkom na glavi, penzioneri sa šeširima ili kačketima, atraktivne djevojke u sportskim kabrioletima i još niz tipova iz naše šarolike društvene piramide. U prometu nas ima svakakvih i različitih tipova, ali zajedničko nam je jedno: većina kopa nos na semaforima. Kad sam prije skoro trideset godina gledao Tatijev film “Prometna gužva” i vidio tu scenu s kopanjem nosa, učinila mi se smiješnom, ali i karikaturalnom i pretjeranom. Sada znam da je to surova stvarnost. Štoviše i ja sam jedan od tih spontanih istraživača nosne sluznice ispred crvenoga svjetla. A u tome čovjek može svašta osvijestiti. Recimo, kopanje nosa je vještina koju ljudsko biće usavršava i ne kopa nos na isti način kao odrastao, s iskustvom ili kao dijete kad se tek upućuje u te vještine. Sve se to vidi na semaforima. Recimo djeca na stražnjim sicevima, koja jagodicom kažiprsta tragaju za “mišićima”, onda mame i tate koji to čine jednostavnije i brže: uglave zelenu kuglicu ispod nokta i diskretno izvuku. Tu su i oni koji češkaju one duge dlake koje im vire iz dišnoga organa, kao i oni najgori: koji guraju u nos cijeli palac.

Promet nas zapravo uvlači u svoja pisana i nepisana pravila, usisava i podvrgava vlastitim stereotipima kao što to čine, recimo, vojska ili škola. Postajemo odjednom i agresivni poput drugih, spremni na psovanje, tučnjavu i pucnjavu kad nas netko prekine u kopanju nosa, a kao vrhunac svega, počinjemo i sličiti na vlastiti automobil kao što pas sliči gospodaru. O tome bi valjalo razmisliti kad se budemo vozili velikom cestom prema Jugu.