Objavljeno u Nacionalu br. 837, 2011-11-29

Autor: Kika Ćurović

Svjetsko kazalište

Pakao pod Berlinom

Jedan od najvećih režisera današnjice, Bob Wilson, trijumfirao je u Parizu s dramom 'Lulu' u izvođenju Brechtova berlinskog ansambla i uz glazbu Loua Reeda

Angela Winkler, zvijezda 'Limenog bubnja', kao LuluAngela Winkler, zvijezda 'Limenog bubnja', kao LuluNajavljeno u sklopu Pariškog jesenjeg fesitvala, Wilsonovo uprizorenje Wedekindove "Lulu" bilo je rasprodano još u pretplati, koncem proljeća - u Parizu je zadnjih godina postavio "Peleasa i Melisandu" i Beckettove "O te lijepe dane", a s Brechtovim berlinskim ansamblom je prije dvije godine gostovao u dva navrata pred punim gledalištem Théatre de la Ville s "Operom za tri groša".

ARHITEKT I SLIKAR po obrazovanju, Bob Wilson se svojom upotrebom svjetla, bauhausovskom pristupu prostoru, dekompozicijom teksta, te posebnim korištenjem pokreta i glazbe, nametnuo kao jedan od najorginalnijih suvremenih redatelja. Njegove predstave, bilo da se radi o grčkim tragedijama, Shakespeareu, operama ili modernim i suvremenim tekstovima, vizualno su jedinstvene i osigurale su mu status «totalnog redatelja», u stalnom istraživanju veza između suvremenosti i klasike. "Einstein na plaži" uz glazbu Phila Glassa bio je senzacija 1976. na festivalu u Avignonom, dok su pak «Black Rider», koji je postavio u suradnji s Tomom Waitsom i Alainom Ginsbergom i «Time Rocker» s Lou Reedom, na velika su vrata uveli rock generaciju na kazališne daske. Wilsonov talent prepoznao je koncem 60-ih Brechtov sin, Stefan, koji je u tada mladom Amerikancu vidio idealnog redatelja za kazalište svog oca, Berliner Ensemble.

Po samom Wilsonovom priznanju, on do tada ništa nije znao o brehtijanskom kazalištu. Deset godina poslije Heiner Müller mu je ponovio kako su mu predstave pod snažnim Brechtovim utjecajem. Ni tada nije puno više znao o Brechtu. U međuvremenu je i sam spoznao bliskost s Brechtovim pristupom pozornici i epskom kazalištu, u kojem su svi elementi jednako važni, čime se od početka redateljskog rada vodio. Kako će reći u interviewu pred pariško gostovanje «Lulu», koju je postavio u Berlinu, politička dimenzija Brechtovog kazališta ga ne zanima, on je baštinik njegove filozofije. «Politika i religija razdvajaju ljude, za njih nema mjesta u teatru», kazao je tom prilikom.

WEDEKINDOVA «LULU» jedan je od najzahtjevnijih ekspresionističkih komada, dopisivanim, preslaganim i zabranjivanim, koji više od stoljeća ne prestaje intrigirati kazališne i filmske redatelje, te glazbenike. «Lulu» je vjerojatno poznatija kao opera Albana Berga nego kao dramski tekst, jer ništa bolje od opere ne može podcrtati tragičnu dimenziju Wedekindove junakinje. Lulu je otac silovao, potom je bila prodana starom pedofilu i prisiljena na prostituciju. Potom je postala femme fatale koja se preko muževa, ljubavnika i mecena uspinje na društvenoj ljestivici - uz pokoje ubojstvo, doduše - da bi i sama završila pod nožem Jacka Trbosjeka u Londonu. Wilson započinje svoju kabaretsku veziju «Lulu» od njezina kraja – smrti. Umjesto da slijedi radnju, redatelj ju je izrezao u više epizoda, naslovljenih "Luluina smrt A", "B", "C", "D", naglašujući tako što ga zanima u Wedekindovoj drami. To nije erotizam ili senzualnost, već egoizam i nasilje.

Od prve scene vidljiv je utjecaj estetike ekspresionističkog filma, poglavito Pabstove "Lulu", Bob Wilson postavio je 'Lulu' kao cabaretBob Wilson postavio je 'Lulu' kao cabaretodnosno "Pandorine kutije", na koju se poziva i sam Wilson. Scena je grafički minimalistička, u crno-bijelim tonovima, poput kvadrata stripa. Wilson je ispraznio kuće, namještaj i predmete volumena i pretvorio u njihove obrise, linije. Isto je postupio i s likovima. Lica objenog u bijelo, krvavo crvenih usana, pokreta preuzetih od pajaca ili istočnjačkog kazalista, ispraznio ih je od svakog osjećaja i pretvorio u groteskne izvođače vlastitih sudbina. Upravo taj dezindentifikacijski (brechtijanski) moment svodi «Lulu» na čistu tragediju. Wilsonova scenografija u prvom dijelu predstave još ima nekakvu linijsku strukturu svijeta koji se drži, dok u drugom taj svijet uranja u sve veće crnilo, u kojem tek nekoliko boja (otrovno zelena, krvavo crvena) daju naslutiti kamo sve ide.

Ako se uopće može istaknuti jedna scena, po vizualnoj ljepoti to je ona kad Lulu ide putem bez povratka, obrubljenim čempresima, nad kojima vise kristalni lusteri. Prigušeni tonovi zelene, crnoljubičasta Lululina haljina i zagasiti narančasti sumrak pretvaraju scenu u De Chiricovo ili Magrittovo platno. Wilson je za Lulu odabrao Angelu Winkler, legendu njemačkog filma i kazališta, koja je svojim ulogama obilježila zlatno doba njemačkog filma 70-ih i 80-ih godina («Izgubljena čast Katharine Blum» i «Limeni bubanj»), ali je isto tako bez problema iznijela Zadekovog «Hamleta» na kazališnim daskama. Kod Wilsona je bila Jenny u «Operi za tri groša». Šezdesetogodišnja glumica genijalno iznosi ulogu mlade femme fatal, manipulirane i manipulatorke. Njezin baršunasti, gotovo dječji glas, kojim govori ili pjevuši, iskupljuje je, ona je žena-dijete, fantazam, san, biće koji ne pripada ovom svijetu. Lulu je zapravo posvećena Angelu Winkler, u kojoj Wilson vidi novu Saru Bernhardt. Što se glazbe tiče, Wilson je preuzeo stare Reedove songove iz perioda Velvet Undergrounda ("I remember", "A gift", "City Lights", "Vicious circle" i "Sunday morning") uz jednu novu numeru ("Brandemburška vrata"), specijalno napisanu za "Lulu".

Glumci ih izvode na engleskom, s namjerno jakim njemačkim naglaskom, uz odličnu pratnju kazališnog banda u kojoj ne nedostaje riff bravura. Reed potpisuje i zvučne (ne baš uvijek ugodne) efekte. Njegovi songovi funkcioniraju nejednako u "Lulu", balade se uklapaju u nju, rock brojevi prekidaju radnju i odvode u drugom smjeru. U najtragičnijim trenucima "Lulu", cupkate nogom kao da ste na Reedovom koncertu, i zaboravite na trenutak da gledate Wedekindovu dramu. Ali sam duh Reedove glazbe ima nečeg berlinskog. Nije slučajno da u jednom od najboljih albuma odaje počast Berlinu. Ne može se reći da je ovo najuspješnija suradnja Wilsona i Reeda, ali to ne kvari užitak, o čemu svjedoče petnaestminutne ovacije kojima su pozdravljenu glumci i glazbenici. Takav cross over viđa se samo nekoliko puta u životu.

Vezane vijesti

Ne sviđa mi se što u kazalištima ima previše slobode, vratio bih cenzuru

Ne sviđa mi se što u kazalištima ima previše slobode, vratio bih cenzuru

U Zagrebačkom kazalištu mladih u punom su jeku pripreme za veliku ansambl predstavu "Idiot", koju po istoimenom ruskom klasiku Fjodora Mihajloviča… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika