Srećko JurdanaCrkva živi na simbolima i metaforama, pa u tom smislu i Papin aktualni dolazak u Hrvatsku – njegovo jubilarno stoto putovanje izvan Italije – predstavlja specijalnu poruku gradu i svijetu da Hrvatska u Vatikanu uživa status kršćanskoga mrjestilišta. Ona je identificirana kao bunar vjere i promatrači su, dakako, zbog toga presretni. Nacija je iznova u transu. Mase se sele sa zapada na istok zemlje, i obrnuto. Lete avioni, jure vlakovi, utrkuju se automobili, gine se na cestama, gomilaju se autobusi, okupljaju barke u lukama. Udarac Duha Svetoga u glavu ponekad zna biti doslovno omamljujući – tako da neki sudionici kršćanskih duhovni vježbi mogu pod njegovim utjecajem satima ležati u nesvijesti – ali jaganjca Božjeg on uvijek baca u posebno psihološko stanje ugode, u kojem se tegobe ovoga svijeta na trenutak zaboravljaju u procesu zajedničkoga stapanja u transcendentalnoj ideji Dobra.

Papin treći “pohod Hrvatskoj” – kako su to odabrani umjetnici ponešto pjesnički formulirali na prigodnim plakatima – zamišljen je kao eshatološki: “Budite narod nade”, poručio je dobri Wojtyla u propovijedima. Prema nekim istraživanjima, doduše, pola nacije živi na rubu siromaštva, ali bilo kakvo povezivanje konkretne egzistencijalne situacije s duhovnim stanjem, svjetonazorom i suptilnim božanskim intervencijama u ovozemaljski svijet doista je profaniranje vjere. Funkcija Boga svakako nije u neposrednome zadovoljavanju čovjekovih praktičnih potreba, prema kriteriju: ako nam je dobro – vjerujemo u Njega, ako nam je loše – sumnjamo. Ni zadatak ove kolumne, međutim, pouzdano nije u praktičnome objašnjavanju funkcije Boga. Za to na lokalnoj sceni postoje superiorna medijska imena: kaptolski kroničari, ljudi tamjana i oltara, školovani popovi i raspopi koje je na javni prostor izbacila demokracija. Nacionalna inspiracija kategorijama koje prelaze granice iskustva – kakvu proizvodi Papina turneja – također je fenomen koji nadrasta interesne okvire tekstova kakvi se na ovome mjestu objavljuju. Ali lik Karola Wojtyle modernu civilizaciju prožima nesvakidašnjom energijom i njegova demonstrativna bliskost hrvatskome podneblju daje vrlo kvalitetan povod za malu psihopolitičku raščlambu hrvatskoga doživljaja vođe.

Kolektivna težnja za autoritetom

Sa stajališta kolektivne težnje za autoritetom, Papa je u Hrvatskoj danas ono što je šezdesetih bio Josip Broz, tj. ono što je devedesetih razmjerno neuspješno pokušao postati Franjo Tuđman. Masovna euforija, praćena skandiranjem “Ivane Pavle!”, možda je i odraz nacionalne potrebe za liderom sposobnim da ljude motivira za više ciljeve. U tom kontekstu, Mesić i Račan ostavljaju prilično blijed dojam. Nitko danas ne viče: “Mesić – Papa!” ili “Račan – Papa!”, kao što su nekoć vikali “Tito – Nehru!”, “Tito – Ben Bela!”, “Tito – Abud!”. Ali kliče se zato, po poznatome povijesnome obrascu, “Mi smo Papini, Papa je naš!” Broz i nasljednik Svetoga Petra – dva teška politička i svjetonazorna protivnika – u hrvatskoj historijskoj perspektivi počela su se doticati na prilično impresivan način: preko identičnosti parola koje ih glorificiraju.

U toj historijskoj usporedbi autoriteta koju je provocirao Papin dolazak u Hrvatsku, aktualni šef države ispao je razmjerno marginalan. Sa svojim univerzalističkim porukama Wojtyla se ljudima očito mnogo dublje uvlači pod kožu negoli Mesić sa svojom standardnom litanijom o “približavanju Hrvatske Europskoj uniji”. Mogućnost da Papin posjet predstavi nekakvu “podršku ulasku Hrvatske s karizmatskoga gledišta savršeno je zanemariva u odnosu prema njegovoj cjelokupnoj spiritualnoj auri za koju se ljudi psihološki vežu. Mesić se ipak grčevito hvatao te usputne političke konotacije, interpretirajući je kao nadahnjujuću ideologiju.

Osporavanje hrvatskog kičeraja

Ne pada mu na pamet da je nacija danas ideološki zaokupljena njegovom apstraktnom europskom frazeololgijom po prilici jednako kao što je pod Titom bila zaokupljena solidarnošću s nesvrstanima. Papa je izgovarao esencijalne misli: “Čovjekova vrijednost sastoji se u onome što on jest, a ne u onome što on radi ili posjeduje”, koje – među ostalim – drastično dovode u pitanje materijalističke kultove i kičeraj na kojem se izgrađuje moderno hrvatsko društvo. Mesić i Račan pokušavali su u njegovome dolasku pronaći upravo smjernice za novo idealiziranje pragmatično-perfidne liberalističke ideje koja na jednoj strani svoj uzor traži u pravilima Europske unije, a na drugoj – za kućne potrebe – zagovara obustavu progona pretvorbenoga kriminala.

Tuđman je svojedobno nastojao Wojtylu maksimalno eksploatirati kao subjekt svoje osobne propagande. Slikao se s njim gdje god je stigao, privodio mu familiju na poklonjenje, i čak inzistirao da ga Papa crkveno vjenča s njegovom suprugom koju je po partijskome obredu oženio nedugo nakon Drugog svjetskog rata. Profesionalni ikonolozi analizirali su njegove fotografije s Papom i vizualnu agresiju Tuđmanova crnoga odijela u odnosu prema Papinome bijelome ornatu interpretirali kao poglavarovu namjernu težnju za likovnom dominacijom, koja će ga kod promatrača psihološki dovesti u nadređeni položaj.

Zadaća za predsjednikova unuka

Kad je o dijalektičkome odnosu crne i bijele boje riječ, ni Mesić nije zaostajao za Tuđmanom: i on se s papom slikao u tamnome odijelu, premda bi ovdje – kao i kod Tuđmana – doista bilo pretjerano zaključivati da se radi o nekakvoj njegovoj specijalnoj propagandno-pikturalnoj operaciji. Osim toga, međutim, kod Pape se skupilo i Mesićeve djece, unuka, žena, zetova, cijela jedna stereotipna, pomalo sladunjava obiteljska galerija kakva bi trebala korespondirati s crkvenim modelom ljudske sreće. Na drugoj strani, Mesić i Račan u druženju s Papom ipak nisu pretjerivali, tj. nisu na Tuđmanov arogantan način davali javnosti do znanja koliko im politički znači njegova prisutnost. U nekim situacijama spomenuta javnost mogla je dobiti više informacija i unutarnjega ugođaja. Mesić je u dnevnim novinama objavio tekst o razgovoru s Wojtylom, koji čitatelja nije impresionirao i koji je zapravo potvrdio oskudnost predsjednikova literarnog stila. U spomenutom članku nije bilo ni jednog detalja koji bi iza kurtoazno-diplomatske fasade otkrio osobe. Da se od političkoga stilista tipa Henryja Kissingera zatraži da napiše članak o susretu s Papom, on bi pouzdano proizveo situacijsku dramu za koju bi se otimali svjetski listovi. Mesić se, u svojoj stilski ograničenoj maniri, zadržao na površnostima i banalnostima.

Svoj susret s Papom opisao je kao “razgovor osoba koje se razumiju”. Pišući zapravo školsku zadaću za svoga unuka, ustvrdio je kako je Papa “čovjek i vrhovni svećenik koji donosi poruke ohrabrenja, oprosta i dobrih namjera”. U isto vrijeme, Mesić je “bio radostan zbog podudarnosti njihovih stavova i razmišljanja”. Nadalje: “Papa se zanimao za naše odnose sa susjedima, pitao me surađujemo li s njima, a razgovarali smo i o odnosima Crkve i države te o hrvatskom nastojanju za priključenje Europskoj uniji”. U Mesićevoj interpretaciji Papa je, kako vidimo, jedna od najzamornijih osoba na svijetu i pravo je čudo da u tom dramatičaru, retoričaru i poznavatelju trendova milijuni pronalaze sve ono što u Mesiću pronaći ne mogu.

Stupac tjedna: Papa i Gotovina; Proces Tuđmanovoj

Da ideja o nepodijeljenoj ljubavi građana Zadra i okolice prema Papi ne bi ostala neokrnjena, lokalni stekliši nalijepili su preko plakata s Papom i Bozanićem sliku Gotovine, simbolički na taj način izjednačujući probisvijeta sa svjetskim moralnim kriterijem. Incident su registrirali i inozemni listovi. Poruka publici jasna je: Papa može tisuću puta doći u Hrvatsku, ali njezini desničarski freakovi* ostat će to što jesu.

******

Nevenka Tuđman, protiv koje je podignuta optužnica zbog mita i korupcije, i čiji je suradnik priznao krivnju, pojavila se na sudu u pratnji svoga nervoznoga advokata Vukorepe (kronično bijesne figure koja zastupa i Ivića Pašalića), da bi se iznova izjasnila o vlastitoj nedužnosti. Sud je raspravu odgodio za kraj rujna. Utješno je da takvi domoljubni likovi kao što je Seka, pred lice pravde dolaze na principu usporenog filma. To daje uvjerljivost pravosuđu.