Objavljeno u Nacionalu br. 396, 2003-06-17

Autor: Nenad Polimac

FILMSKI TRIBUNAL

Kontrola bijesa na hollywoodski način

Da nije Jacka Nicholsona, i ovaj film Adama Sandlera propao bi izvan Amerike!

Nenad PolimacNenad PolimacNovinar web sitea Screen Daily prošlog je tjedna entuzijastično izvijestio kako je film “Bijes pod kontrolom” u Britaniji prošao bolje od bilo kojeg dosadašnjeg hita američkog komičara Adama Sandlera. Istina, ne tako dobro da skine s prvog mjesta “Matrix Reloaded”, no ni zarada od gotovo tri milijuna dolara prvog vikenda u 600 kina nije mala stvar. Pogotovo ne za glumca kojeg bije glas da pravi filmove samo za Amerikance. Sandler je u karijeri snimio čak četiri komedije čije su zarade premašivale sto milijuna dolara (“Bijes pod kontrolom” je peti), no golem dio njihovih prihoda ostvaren je na domaćem terenu. Dok pravi međunarodni hitovi u najgorem slučaju samo pedeset posto ukupnog utrška zgrnu izvan Amerike, u Sandlerovu slučaju nema govora o prekomorskim osvajanjima: “Luda vjenčanja” i “Tata od formata” čak su dvije trećine prihoda napravili u američkim kinima, “Slučajni milijunaš” gotovo 80 posto, a najradikalniji je primjer “Vodonoša” koji je 85 posto ukupne zarade od 190 milijuna dolara ostvario u Americi.

Komičar Adam Sandler dosad je snimio pet filmova koji su zaradili više od 100 milijuna dolara, ali njegova su publika bili uglavnom Amerikanci: 'Bijes pod kontrolom' možda popravi njegovu slabu međunarodnu bilancu, jer njegov partner, trostruki oskarovac Jack Nicholson, bez problema komunicira s gledateljima diljem svijetaAko poznajete spomenute filmove, jasno vam je zašto je Sandler prvenstveno američki fenomen. Nekadašnja zvijezda humoristične serije “Subotom uvečer uživo” proslavio se tipičnim “americanama” u kojima glumi simpatične dečke iz provincije (ponekad tutleke, ponekad mudrice), čiji šarm prije imponira zaleđu negoli visokorazvijenim urbanim sredinama. Pa čak i onda kad se radnja filma zbiva usred New Yorka ili Los Angelesa!

“Bijes pod kontrolom” mogao bi promijeniti taj nepovoljan Sandlerov međunarodni imidž, ali samo iz jednog razloga, koji s glumcem, zapravo, nema nikakve veze: partner mu je, naime, Jack Nicholson, trostruki oscarovac, čiji filmovi u svijetu prolaze odlično, pa nije slučajno što se na britanskim ili hrvatskim plakatima Nicholsonovo ime puno lakše zapazi od Sandlerova.

Izvorni naslov filma “Anger Management” (kontroliranje gnjeva) nekima u nas možda ne znači ništa, no na Zapadu se točno zna što se pod tim podrazumijeva: u pitanju je terapija koja pomaže ljudima da nauče kontrolirati svoje nezadovoljstvo. Prvenstveno se to tiče odnosa na radnom mjestu, pa mnoge velike kompanije imaju vlastite psihijatrijske odjele, kojima je “anger management” najvažnija specijalizacija: nije stvar u tome da promijenite radne uvjete koji vam ne odgovaraju nego da se njima prilagodite.

Terapiju kontrole gnjeva u ovom filmu, dakako, pohađa Adam Sandler, jer ima stotine problema: dva su najvažnija to što zbog traume iz djetinjstva nije u stanju u javnosti poljubiti dugogodišnju curu (Marisa Tomei u razmjerno nezahtjevnoj ulozi za glumicu s takvom reputacijom), dok ga na poslu ugnjetava šef, koji mu krade ideje i odbija mu dati zasluženo unapređenje. Kad u jednoj situaciji napokon eksplodira, sutkinja mu propisuje terapiju kao alternativu kazni zatvora.

Da je po tom dijelu zapleta, “Bijes pod kontrolom” zasmijavao bi samo Amerikance, dok bi ostale nacije i dalje bile imune na Sandlerovu karizmu. Srećom, njegova psihijatra na terapiji glumi upravo Jack Nicholson, koji bez problema ostvaruje komunikaciju s gledateljima diljem svijeta. Njega nikad nije bilo strah glumatanja, a pogotovo ne u “Bijesu pod kontrolom”. Psihijatar Buddy Rydell, naime, tako je uvrnut da nikad ne slutite na što je sve spreman: pjevati “I Feel Pretty” iz “West Side Story” usred prometne gužve koju je sam izazvao, poslati pacijenta da se u baru udvara nepoznatoj ljepotici (Heather Graham u nepotpisanom nastupu) i zatim o tome obavijestiti njegovu curu, ugovoriti nesretniku spoj s transvestitom (Woody Harrelson gotovo je neprepoznatljiv pod šminkom i perikom) i još koješta. Budući da Nicholson uživa u tom prenemaganju, to zarazno djeluje i na gledatelja, pa u kinima odjekuje glasniji smijeh nego na bilo kojem dosadašnjem Sandlerovu filmu – ali ne zahvaljujući Sandleru!

Priznajem, nisam baš hitao s prevelikim očekivanjima na “Bijes pod kontrolom”, znajući da ga je režirao Peter Segal, štancer koji je potpisao suhoparno treće izdanje “Golog pištolja” i nepodnošljivog “Luckastog profesora 2”. Film se ipak pokazao boljim od mojih predviđanja, ponajprije zbog Nicholsona i izvrsnog australskog snimatelja Donalda McAlpinea (Luhrmanovi filmovi “Romeo i Julija” i “Moulin Rouge”), koji ljude i događanja pred kamerom kadrira iznimno plastično, tako da vam toliko ne smeta povremena banalnost dijaloga i pojedinih situacija. Istina, kad se u završnici poslože sve dramske kockice, osjetite se pomalo prevareni, jer se u hollywoodskoj radionici već po starom običaju iznašla najrutinskija dosjetka da se zaokruži cjelina.

U tom finalu, koji se odigrava na baseball stadionu newyorških Yankeesa, bivši gradonačelnik Velike Jabuke Rudolph Giuliani poput nekog velmože iz Shakespeareovih komada uređuje rasplet na najsavršeniji mogući način (kad ćemo gledati hrvatski film u kojem netko poput Bandića zašećeri završna zbivanja!), međutim, meni je pažnju privukla jedna druga poznata ličnost, legendarni bariton Robert Merrill, koji je četrdesetih i pedesetih godina nastupao s našom sopranisticom Zinkom Kunc u Metropolitan operi. Što li on traži u filmu sa Sandlerom i Nicholsonom?! Poslije sam otkrio da je Merrill strastan poklonik baseballa i da je vjerojatno zbog toga pristao nastupiti u beznačajnoj epizodici. I velikani elitnih umjetnosti znaju biti obični navijači poput svih nas!

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika