IlustracijaNe postoji poduzeće na svijetu u kojem će radnici mirno podnijeti mogućnost da im se smanji plaća, pa tako se to nije ni dogodilo u nacionalnoj naftnoj kompaniji Ini, gdje su u toku pregovori Uprave i sindikata oko mogućeg smanjenja plaća zaposlenih na Ininim benzinskim postajama. Uprava je sindikatima predočila studiju u kojoj su iznesene statističke usporedbe plaća Ininih radnika s onima konkurentskih tvrtki u zemlji i susjedstvu temeljem koje se može zaljučiti da njezini radnici zarađuju 35 do 40 posto više od konkurencije.

Dakako, predsjednica Ininog sindikata Inaš, Maja Rilović odbila je bilo kakvu mogućnost da se plaće smanjuju za vrijeme važećeg Kolektivnog ugovora, pogotovo zato što tvrtka trenutno bilježi dobre poslovne rezultate. S te strane, sindikati su neosporno u pravu, no teško se oteti dojmu kako ne sagledavaju širu sliku, naročito u tvrdnjama kako su "Inini zaposlenici uvijek imali 30 posto veće plaće od konkurencije i nema razloga da se to mijenja".

Naime, ako bi netko mogao zaključiti kako je normalno da zaposlenik Ine, najveće i najmoćnije naftne kompanije na hrvatskom tržištu, zarađuje više od konkurencije naprosto zato što su ostale tvrtke po tržišnom udjelu inferiorne Ini, kako onda objasniti da je plaća Ininog radnika primjerice u bruto iznosu za 40 posto veća nego plaća radnika na istoj poziciji u Sloveniji. Dio te razlike svakako valja pripisati velikom poreznm opterećenju u Hrvatskoj, no činjenica ostaje da ljudi za isti posao u razvijenijoj i bogatijoj zemlji od Hrvatske zarađuju manje. Takav disbalans s vremenom će se, htjeli to sindikati priznati ili ne, očitati u manjoj konkurentnosti hrvatske kompanije, odnosno prevedeno manjim profitima.

Uostalom, ako su točne informacije iz spomenute prezentacije Inine Uprave o tome da 72 posto ukupnih troškova maloprodaje otpada na troškove osoblja, dok je u Srbiji taj udjel 62 posto, u Slovačkoj 52 posto, a u Sloveniji 57 posto, jasno je kako je ta nekonkurentost već prisutna. Dakako, Ina kao vertikalno integrirana kompanija te gubitke može kompenzirati kroz svoje druge djelatnosti od proizvodnje do obrade ugljikovodika, koji su uostalom i ključni razlog za financijski dobru poziciju u kojoj se kompanija trenutno nalazi. Ipak, tu poziciju nitko u Ini ne bi trebao shvatiti kao razlog za spavanje na lovorikama. Novija povijest kompanije pokazuje kako je potrebno vrlo malo da bi se plus pretvorio u minus, a stabilna finansijska pozicija bila nagrižena dugovima i dubiozama.

Što ako sutra presuše Inini prihodi iz Sirije, a naplata je već otežana? Što ako zbog nove ekonomske recesije u Europi dođe do volatilnih kretanja u cijeni nafte poput onih krajem 2008.? Dogodi li se to Inino poslovanje će u vrlo kratkom periodu poprimiti sasvim drukčije obličje nego što ga ima danas. Da bi se to izbjeglo, potrebno je kompaniju učiniti što efikasnijom što je moguće, a Inin maloprodajni biznis iz mnogih je razloga danas jedan od njezinih najneefikasnijih poslovnih jedinica. Zbog dugih godina neulaganja u modernizaciju maloprodajne mreže, većina drugih maloprodajnih kompanija u regiji ostvaruje 3 do 6 puta veće profitne marže od hrvatske kompanije.

I Uprava i sindikati toga su sigurno svjesni, a trebali bi biti svjesni da svoju sadašnju tržišnu poziciju (važno za Upravu), te plaće i zaposlenost (važno sindikatima) mogu očuvati samo zajednički radom i odricanjem. S tim na umu, tvrdoglavo odbijanje bilo kakve mogućnosti smanjivanja stečenih prava koji očito izlaze iz realnih tržišnih okvira izgleda kao djetinjast ignoriranje stvarnosti. Dakako, nijedan sindikat na svijetu ne bi šutke pristao na smanjenje plaća svojih članova, no odgovoran sindikat takvu bi mogućnost, primjerice uvjetovao time da se ušteđeni novac u točno određenom roku i pod točno određenim uvjetima uloži u modernizaciju maloprodajne mreže. Na taj način radnici bi faktički uložili u buduću sigurnost svojih radnih mjesta, a preko svog predstavnika u Nadzornom odboru imali bi i mogućnost da kontroliraju taj proces.

Dakako, to je samo jedan od mogućih modela, no da bi ijedan od njih uspio ključan preduvjet je taj da sve strane shvate kako se za opće dobro nečega moraju odreći. Ipak, ako do takve spoznaje u Ini nisu sposobni doći njezini suvlasnici, zar je realno očekivati to od ljudi koji u njoj rade?