Vedrana RudanBila sam u Beogradu. Dobar je osjećaj doći u glavni grad neprijateljske zemlje, pa, kao pobjednik, izbliza, gledati neprijatelja na koljenima, aj, pokaži zube!
Svaki Hrvat, kad dođe u Beograd, sjedne u taksi, a onda, kad se vrati, prepričava što mu je rekao taksist. U tim pričama svi su beogradski taksisti filozofi koji kratkim rečenicama govore o smislu života. Nisam imala sreće. Moji beogradski taksisti su šutjeli, vozili, stali, naplatili, pa krenuli dalje.

Nepoznata gospođa i ja sjedile smo pokraj velikog vodoskoka, voda je skakala uvis, mala djeca su hodala u vodi, konobari su nosili piće, htjela sam čitati knjigu koju sam kupila u knjižari pokraj vode. Što to lijepo čitate, rekla je gospođa, volim Opatiju, tamo sam godinama odlazila, ja sam inženjerka u penziji, strašna mi je penzija, ukinuli ste vize, to je krasno.

Ušla sam u prodavaonicu slamnatih šešira, Begej. Beograđanke su prekrasne dok probaju šešire, krhka bića u dugim, lanenim haljinama, kupila sam šešir. To vam je od rižine slame, rekla je prodavačica, baš vam krasno stoji. Gledam ga, ovdje, doma, na vješalici, tko će pogoditi da je srpski, nitko, dobro da je ovako vruće, sutra ću ga staviti na glavu i krenuti u banku, došao mi je honorar.

Knjige, knjige, knjige… Beograd je zatrpan knjigama koje su trostruko jeftinije nego kod nas. Prodaju se u knjižarama i na cesti. Može i na šest rata. Gledala sam knjige, a onda mi je pogled pao na izlog zlatarnice. U izlogu debela ogrlica od crvenog koralja… Ej! Ej?! Nedavno sam u Zagrebu kupila istu, vlasnica mi je rekla, to je ručni rad, naša kreacija, zato je tako skupa, blablabla. Sve sam povjerovala, zamislila njenog muža kako noću kuje zlatne niti, traži srebrne alke, spaja debele koralje u nešto jedno i neponovljivo. Dala sam brdo love, laka srca. Kad umrem, ostavit ću je kćeri, reći ću joj, na samrtnoj postelji, ovo je jedina takva ogrlica na svijetu… Ušla sam u tu, valjda, zlataru, ogrlica je tamo dvostruko jeftinija. Odakle je, gospođo? Žena mi nije pričala priče o mužu kovaču koji krati beogradske vruće noći kujući koralj. S Filipina, rekla je. Jebote! A onda mi je palo napamet, možda su zagrebački zlatari Srbi, a beogradski Hrvati. Zato jedni lažu, a drugi govore istinu.

Novinarka Tanja, ona je iz Novog Sada, i tamo sam bila, mostovi su srušeni. Svi govore kako je Novi Sad krasan grad, ludilo, baš ludilo, bila sam dva dana tamo, ne volim lagati pa ću reći, nisam baš zagledavala stare fasade i izgorjelu zgradu televizije, dva sam dana provela u palačinkarnici koja se zove Dizni… Zašto toga nema u Hrvatskoj?! Palačinke glavno jelo, slane, jedno sto vrsta! Palačinke slatke, jedno tristo vrsta! Tamo se marelice zovu kajsije. Palačinke s marmeladom od marelica, ovaj, kajsija, i ananasom… Opisivati taj okus, to nema nikakvog smisla. Nema! Neeemaaa! Uh! A ta novinarka Tanja i novinarka Snježa koja je dala otkaz jer je radila, a nisu je plaćali, i novinarka Radmila i ja, sjele smo u neku baštu, oni to zovu bašta, pa smo pričale i pričale. Ja sam im rekla da strašno volim jesti pitu, one su rekle, ta pita, to je lijena pita, pa je Radmila skočila u pitarnicu, pa mi je donijela dvije lijene ili lenje pite od jabuka i dvije od maka… Pričale smo i pričale i pričale kao da smo prijateljice, kao da ja nisam pobijedila, u ovom ratu, to sam htjela reći.

U Beogradu živi jedan Uroš, on je slikar, novinar, glumac i nogometaš. Kupila sam od njega sliku, njegova kći je djevojčica, zove se Hana. Hana je rekla, zašto si prodao sliku, mi nismo trgovci, mi smo ljudi.

U Beogradu živi jedna Slađana koju ja jako, jako volim, pa sam je pitala, ej, baš si nekako izbildana, koliko vježbaš? Nosim knjige, rekla je Slađana, to mi je od knjiga, Slađana je vlasnica izdavačke kuće.

U Beogradu živi jedan pisac Vladimir, knjiga mu je prevedena na tristo jezika, on o tome ne govori. Da je moja knjiga prevedena na tristo jezika, samo bih o tome govorila.

Bili smo u Klubu književnika, i tamo ima jedna bašta, jela sam pohane tikvice, fenomenalne i slane. Onda smo Tanja i ja, to je druga Tanja, ona je kazališna režiserka, šetale Beogradom, noću. Tanja mi je citirala Gogolja i neke Francuze i Norvežane, ja sam kimala glavom kao da znam o čemu govori ta mlada žena. Baš sam kimala glavom, nema nikakve potreba da pobijeđeni skuži koliko pobjednik ne zna.

U Beogradu živi nonica Marica, tamo živi jedno šezdeset godina, ona je s Trsata. Bio je petak pa smo jeli frigane osliće i listove, pili bijelo vino.

Super je što ste ukinuli vize, svi su govorili, nitko nije rekao da će ovoga ljeta doći na naše more, a ni ja nisam njima rekla da nema šanse da krenem na svoje more, nema šanse.

Ušli smo u kazalište Bojan Stupica, tamo je igrao Držićev “Skup”. Kazalište je bilo krcato, klimatizirano, ljudi su krasno mirisali, glumci su govorili dubrovački. Na kraju predstave htjela sam skočiti u zrak i urlati, ej, ljudi, ovo je ludilo, toga nigdje nema, što rade ovi glumci, nemate pojma kakvu predstavu gledate, zašto tako mlako plješćete, šta je vama?!

O, kako je ovo patetičan tekst, ovo nije tekst pobjednika, bljak, bljak!

Beogradske novine pišu kako je jedna dvogodišnja djevojčica oboljela od raka jajnika, ali joj srpsko socijalno ne želi platiti oporavak. Ne vezuju njen rak jajnika uz padanje američkih bombi na Beograd, rat je prošlost, Ameri će svoje baze iz Njemačke preseliti u Srbiju, to su pisale hrvatske novine koje smo tamo kupili. Nitko se ne sjeća da smo nekad bili jedna zemlja, svima je jasno da će oni postati Amerika, mi Evropa.

Na naslovnim stranicama njihovih novina velikim slovima piše da se mogu dobiti gotovinski krediti za samo jedan i pol ili dva ili dva i pol posto kamata. Mjesečno. Nilski konj koji nije nilski konj nego banka, gleda s beogradskih fasada. Ogroman! Kao da smo u Zagrebu?! Hipo! Hipo! Hipo! Nije fer! Hrvati su pobijedili Srbe u ovom ratu! A jebe nas isti nilski konj?!