“I budući da još nikada nijedan rimski biskup nije ušao u grad, zbog dolaska istog pape nastala je među svećenstvom i pukom samog mjesta opća radost i neopisivo veselje onih koji su hvalili i blagoslivljali Gospodina, koji se po svom sluzi Aleksandru III., nasljedniku blaženog Petra, udostojao posjetiti zadarsku crkvu. Stoga, pošto su mu po rimskom običaju pripremili bijelog konja, u povorci su ga, uz gromko pjevanje lauda i kantika na svom hrvatskom jeziku, vodili središtem grada do veće crkve blažene Anastazije (Stošije), u kojoj časno pokopana počiva djevica i mučenica…”

Tako opisuje dolazak Aleksandra III. kardinal Bozon koji je pratio papu na putu iz južne Italije u Veneciju, kojom je prilikom, točnije od 13. do 17. ožujka 1177., Sveti Otac boravio u Zadru. Svetkovine, misna slavlja i gozbe slijedile su jedna drugu tih za Zadrane povijesnih dana, a listine i bule sa sjajnim potpisima, pečatima i insignijama, okićene kao kraljevski svadbeni jelovnici, zabilježili su ovaj događaj za povijest. Gotovo devet stoljeća poslije papa je opet stigao u Zadar. Ovog lipnja 2003. A.D., jedan od najomiljenijih poglavara Katoličke crkve, Ivan Pavao II., ekumenist i putnik, također je dočekan s ushitom i oduševljenjem i ispraćen iz zračne luke do grada, istina ne na bijelom konju nego u bijelom papamobil Mercedesu, sve do one iste katedrale Sv. Stošije, čiji pojedini dijelovi izgledaju kao i u vrijeme Aleksandra III. Veliko euharistijsko slavlje na otvorenom opet su pratile gozbe i svečanosti, zbog Papine bolesti i osobne skromnosti nešto manje raskošne od onih romaničkih u kojima su Aleksandra, rimskog nadbiskupa i slavnog gulozana, gostili svim darovima pašnjaka, polja i povrtnjaka, a posebno ribom, utjelovljenjem i simbolom Isusa Krista, čije je ime zauvijek pohranjeno među stanovnicima podmorja.

Nakon Zadra, Aleksandra III. u Veneciji je očekivao moćni i nepokolebljivi Fridrik Barbarossa Hochenstaufer, koji je kao i svi njegovi znameniti potomci bio najveća prijetnja upravo papinskim posjedima i državi, a današnjeg papu, nakon Rijeke, Dubrovnika i Osijeka, posjet Banjoj Luci, u za Svetu Stolicu mnogo mirnijem i povoljnijem ozračju. I opet će za sve uzvanike biti jestvina i pića, a riba će blagoslovljena, pripremljena na svečane načine, slaviti ime Isusovo.

Pa ipak, jedna ribica koja zbog svoje skromnosti i nježnosti možda najbolje utjelovljuje narav Božjeg Sina, pa i blagost nekih njegovih biskupa na zemlji, neće biti služena na tim blagdanskim blagovaonicima, premda svoje ime duguje upravo rimskim papama i njihovim uzmorskim i pomorskim posjedima. Riječ je o papalini, najmanjoj pelgičkoj jatarici, srdelinoj sitnoj sestrici, koja se u ovo vrijeme, pred sam početak ljeta, prestaje loviti budući da se ova naivna i začudo prilično troma ribica tada konačno odlučuje potražiti spas u dubljim vodama. Njezin zanimljiv naziv do nas je došao iz mletačkog, a kako je u to doba posjeta Aleksandra III. Venecija već neizravno vladalo Zadrom, vjerujemo da su je i u tom burnom XII. stoljeću zvali tim istim imenom. Kako je zapisao ihtiolog Boerio, a od njega preuzeo i glasoviti biolog Tortonese: “Ova ribica još sitnijeg tijela od srdelina, na nju neodoljivo podsjeća i odličnog je okusa.” Kako su joj najveća lovišta upravo na obalama papinske države u Romagni i Marchama, otuda je nazivaju papalina – papina ribica. Velike papinske države, koja je kroz srednji vijek i renesansu, sve do početka XIX. stoljeća, zauzimala velik dio Italije s dugim obalnim pojasevima na Jadranskom i Tirenskom moru, više nema. Ostala je sužena u granicama zidina vatikanske tvrđave i katedrale Sv. Petra te pripadajućih palača i kula. Ipak, mala papalina u svojim uvijek istim migracijama kreće se najčešće, budući da se zatekne i mnogo južnije, uz zapadnu i istočnu obalu Jadrana, od poteza Zadar – Ancona prema sjeveru i ušću rijeke Po, od ljeta prema zimi, kad se najviše lovi, kao da još uvijek plovi vodama i morima koja su pripadala izravno rimskom papi, kao živi zemaljski posjed u njegovu inače duhovnom i nebeskom imperiju.

No bez obzira na razmjerno gastronomsko zapostavljanje u odnosu na drugu sitnu plavu ribu, papalina je bila poprilično omiljena posvuda gdje se lovila. Pripremali su je na načine slične onima na koje se pripremaju inćuni ili srdele, često vrlo maštovito, kao što je uostalom slučaj i s ostalim ribama iz obitelji Culpea. U svojoj simpatičnoj knjizi “Kuharica dalmatinskih gospođa”, nostalgičnom brevijaru više pučke a manje gospodarske kuhinje zadarskih esula s kraja XIX. stoljeća i koja je ipak, unatoč pogreškama poput one da je Dioklecijan uzgajao pomidor, doprinos niski dalmatinske kuhinje, Gioa Calussi, i sama podrijetlom iz Zadra, grada koji posjećuju rimski pape i u kojemu se rado jedu papaline, za ove sitne ribice piše: “Papaline (tako su nazvane zbog toga što su se lovile duž obale zapadnoga Jadrana, tadašnje papinske države), pripremaju se na istina način kao srdele. Dobre su na brujet, kojemu kad je gotov treba dodati suhih grožđica omekšanih u vodi.”

No papaline su se marinirale u kvasini i limunu, u bogatijim kućama one najmanje su se tek blanširale na pari te gotovo sirove začinjale limunom, uljem i paprom. Sušile su se i dimile, kao na atlantskim i bretanjskim obalama, gdje ih i na engleskom i francuskom nazivaju istim imenom – sprat, a na baltičkim obalama, u Norveškoj i Skandinaviji, gdje ih često brkaju s inćunima, pa ih i zovu malim inćunima, marinirane ili dimljene dodaju se papaline u gratinirana i zapečena jela od ribe i povrća, u razne salate ili sendviče. Nježna papalina, naziva starog koliko su stari i posjedi katoličkih papa, pratila je tako stoljećima i kuhinjama uspone i padove njihove države, ali i podsjećala na dostojanstvo rimskih biskupa čak i kad je ono bilo daleko i običnom puku sasvim nedohvatljivo. Pa ipak, na stolu su se i tada sjajile male ribice, svake zime do svakog ljeta, presijavajući se u preprženom jatu pred ustima ribareve dječice, onako kako se suze sjaje na licu, a ribar se Papa veseli dobrom ulovu.

Recepti:
Papaline kao riblje mlijeko
Friške papaline vrlo kratko obarite na pari ili tek na trenutak u situ u vreloj vodi, pa začiniti limunovim sokom, maslinovim uljem, solju i paprom. Služite odmah ili hladno.

Papaline u jajima
Friške papaline umiješajte u zamućena sirova jaja tako da im se jaja prime za kožu pa pržite odmah na vrelom ulju. Kad su dobile žutu hrustu, izvadite ih iz masnoće, procijedite i odmastite na karti pa služite posoljene i popaprene te posute sjeckanim petrusimulom.

Frigane papaline
Friške papaline uvaljajte u brašno i frigajte na vrelom ulju, vrlo kratko, tek da dobiju koricu. Izvadite ribice iz masnoće, odmastite na papiru, posolite, popaprite i služite vruće.