Mate GranićIntervju generala Ante Gotovine tjedniku Nacional svakako je ne samo novinarski pothvat godine nego i vrlo važan, možda i prijelomni politički događaj u odnosima Hrvatske s Haaškim sudom. Gotovo da je u hrvatskoj javnosti postignuta suglasnost u podršci generalu Gotovini da riješi svoj problem s Haagom. Gotovina u intervjuu kaže da od svojih pretpostavljenih nije bio obaviješten o zahtjevu Haaškog suda za obavijesnim razgovorom s njim prije nego što je ta informacija došla u javnost ni o svojim pravima i svom položaju.

U studenome 1991. nakon pada Vukovara hrvatska Vlada traži od Vijeća sigurnosti UN-a da osnuje međunarodni kazneni sud za ratne zločine. Početkom 1992. Vijeće sigurnosti osniva Komisiju za ratne zločine s kojom Hrvatska dobro surađuje. Vijeće sigurnosti rezolucijom 827 osniva Haaški sud za područje bivše Jugoslavije i Ruande. U travnju 1996. Hrvatska donosi Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom. Hrvatska 1996., 1997. i 1998. u suradnji s SAD-om pomaže da optuženi Hrvati iz BiH dragovoljno odu u Haag. Vrlo tešku provedbu dogovora s SAD-om o dragovoljnom izručivanju bosanskohercegovačkih Hrvata preuzeli su, uz suglasnost Franje Tuđmana, Gojko Šušak, Ivić Pašalić i Miroslav Tuđman. Hrvatska vlast znala je da Haaški sud istražuje operacije “Medački džep” i “Oluja” a posebno zbivanja nakon “Oluje”. U državnom vrhu (VONS) i na Savjetu za suradnju s Haaškim sudom vođeni su razgovori o nadležnosti tog suda za legitimne oslobodilačke operacije “Bljesak” i “Oluja”. Znali smo da su operacije “Bljesak” i “Oluja” profesionalno i vojnički korektno provedene te da su Mile Mrkšić i Milan Martić odgovorni za evakuaciju oko 150 tisuća hrvatskih Srba tijekom operacije “Oluja”, ali da su nakon “Oluja” počinjena brojna kriminalna djela (pljačke, paleži i ubojstva), za što je bilo procesuirano više od 2000 hrvatskih građana. O tome sam 3-4 tjedna nakon “Oluje” govorio za jedan tjednik i stvari nazvao pravim imenom. Velika većina u državnom vrhu smatrala je da Haaški sud nije nadležan za “Bljesak” i “Oluju”, jer se nije radilo o međunarodnom sukobu, pa ne vrijede ženevske konvencije, jer se radilo o legitimnim operacijama oslobađanja teritorija na temelju rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a (871 i 920) te Glavne skupštine UN-a (43/49 iz prosinca 1994.). Zahtijevali su da za sva zlodjela tijekom i nakon “Oluje” sudi domaće pravosuđe. To su bili snažni argumenti, ali kao ministar vanjskih poslova imao sam više informacija i bio siguran da ne možemo izbjeći nadležnost Haaškog suda za “Bljesak” i “Oluju”. U državnom vrhu je nađeno kompromisno rješenje: tražili smo od Vijeća sigurnosti UN-a i Stalnog vijeća Haaškog suda pravorijek o tome spadaju li “Bljesak” i “Oluja” u nadležnost Haaškog suda. Upravo u to vrijeme došao je i zahtjev Haaškog suda za obavijesni razgovor s Gotovinom. Zahtjev je po proceduri proslijeđen Ministarstvu obrane. Što je rečeno Gotovini, znaju samo oni koji su s njim razgovarali. Na sastanku Savjeta za suradnju s Haaškim sudom Miroslav Tuđman i Markica Rebić izvijestili su nas da je Gotovina suglasan s državnim stavom da se s Haaškim sudom ne surađuje u vezi s “Bljeskom” i “Olujom” dok se ne riješi taj spor u Vijeću sigurnosti ili Stalnom sudskom vijeću Haaškog suda.

Jesu li Gotovini bili poznati Statut Haaškog suda, Ustavni zakon o suradnji s Haaškim sudom i njegova vlastiti položaj u odnosu na Haaški sud, ne znam. Istina je da se u dopisu Haaškog suda nije spominjalo da je Gotovina osumnjičen. SAD nije imao bitne primjedbe na stav Hrvatske da od Vijeća sigurnosti i Stalnog sudskog vijeća Haaškog suda traži pravorijek za nadležnost tužiteljstva Haaškog suda za operacije “Bljesak” i “Oluja”, iako nas je Madeleine Albright upozoravala da će odluka Vijeća sigurnosti ili Stalnog sudskog vijeća Haaškog suda biti u korist tužiteljstva.

Zanimljivo je da nova vlada, koja je mnogo više znala o namjerama tužiteljstva Haaškog suda u slučaju Gotovina, ne samo da generala nije obavijestila o prethodnim zahtjevima Haaškog suda, nego nije poduzela ništa ni kako bi se haaški tužitelji sastali s njim. Suradnja Republike Hrvatske s Haaškim sudom politički je preduvjet za kandidaturu Hrvatske za EU. Aktivnosti predsjednika Mesića u slučaju generala Gotovine treba pozdraviti, ali zabrinjava to što se tek sad pronalaze dokumenti u prilog generalu Gotovini, a mnogi dokumenti dospjeli su u Haag bez regularne procedure kroz Vladin Ured za suradnju s Haaškim sudom. Vlada treba biti odlučnija prema tužiteljstvu Haaškog suda. Brojne nove činjenice idu u prilog Gotovini. Na suđenju Miloševiću dokazano je da su Srbe s okupiranih područja evakuirali Mrkšić i Martić, da su barem tri žive osobe u optužnici protiv Gotovine navedene kao ubijene, a o prekomjernoj upotrebi topništva pri oslobađanju Knina smiješno je govoriti nakon savezničke operacije u Iraku. Dobro je da se, iako s velikim zakašnjenjem, pronalaze dokumenti iz kojih se vidi da je Gotovina procesuirao vojnike koji su činili nedjela nakon “Oluje”. Loše je da se predsjednik Republike i Vlada pritom ponašaju kao konkurenti. Vjerujem da će svi dobronamjerni demokratski orijentirani ljudi podržati ovaj zaokret u slučaju Gotovina. Svi oni koji iskreno žele pomoći Gotovini to trebaju učiniti odmah, a svako je natjecanje između predsjednika Republike i Vlade kontraproduktivno. Svaku inicijativu koja vodi prema rješenju slučaja Gotovina treba podržati (povlačenje optužnice, revidiranje optužnice ili razgovor s generalom Gotovinom kao osumnjičenikom), jer rješenje slučaja Gotovina pomoći će i samom generalu i Hrvatskoj. Svoj doprinos treba dati i general Gotovina. A njegov izlazak u javnost svakako je velik doprinos.