Radiohead – “Hail To The Thief” (EMI – Dallas)

U jesen 1975., dvije i pol godine nakon epohalnog albuma “The Dark Side Of The Moon” Pink Floyd su predstavili jednako impresivni “Wish You Were Here”. Premda je jako dugo ostao u sjeni famoznog prethodnika, ovaj je album naknadno ipak prihvaćen kao dokaz da Floydi nisu zaspali na tamnoj strani Mjeseca opijeni slavom. Međutim, u njihovoj biografiji zabilježen je krajnje neobičan eksperiment započet potkraj 1973. Za nasljednika “Dark Side Of The Moon” pripreman je album radnog naslova “Household Objects” zbog kojeg su, umjesto gitara i bubnjeva, u studio donijeli lonce, žlice i još ponešto iz kuhinjskog arsenala. Do trenutka kad su shvatili kako rade na potpuno besmislenom projektu protekla su puna dva mjeseca, a za to vrijeme su navodno snimili tri kompozicije koje su još uvijek pohranjene negdje u njihovom arhivu.
Nije teško pretpostaviti što bi se dogodilo da su Floydi bili malo tvrdoglaviji. “The Dark Side Of The Moon” već se približavao nakladi od 10 milijuna, praćen hvalospjevima koji su uglavnom završavali uvrštenjem među najbolje albume svih vremena. U takvoj euforiji “EMI” nije imao dovoljno argumenata da zaustavi lupkanje loncima, pa se i “Household Objects” barem nakratko mogao pojaviti na vrhovima svih relevantnih top lista. Četvrt stoljeća kasnije Radiohead su se suočili s vrlo sličnim izazovom, ali za razliku od Floyda nisu se zaustavili na vrijeme. Njihov epohalni treći album “OK Computer” u devedesetima je doista bio nešto poput “The Dark Side Of The Moon”, međutim momčad Thoma Yorkea još uvijek nije našla put do “Wish You Were Here”. Besprijekorno postavljen gitaristički band koji je na “OK Computer” izveo nemoguću misiju i redefinirao ozloglašeni koncept progressive-rocka, nakon toga je potrošio tri godine i dva albuma na eksperimentiranje s elektronikom i razbijanje strukture klasične rock pjesme.
Bezgranično povjerenje publike privučene s “OK Computer” pretočeno je u milijunske tiraže albuma “Kid A” i “Amnesiac”, ali u nepristranoj arbitraži oko dva CD-a prvi bi već danas mogao biti biti otpisan kao nezanimljiv, a potonji kao gotovo neslušljiv. Naravno, vjerni navijači ne misle tako. Odmah nakon objavljivanja novog albuma, oni su pohitali u dućane i još jedanput doveli svoje ljubimce na prvo mjesto britanskog album charta. “Hail To The Thief” naslovom upozorava na neregularan izbor aktualnog američkog predsjednika, u isti kontekst mogla bi se ugurati i uvodna pjesma “2 + 2 = 5”, ali oksfordska petorka se kao ni dosad nije mnogo bavila politikom. Radiohead su imali dovoljno svojih problema i pokušali su ih riješiti traženjem kompromisa između “Kid A” i “OK Computer”. Iako je ambiciozan rad s laptopima i samplerima opet dao slabe rezultate, u gitarističkom odjeljku preostalo je dovoljno materijala za saniranje štete koju je napravio “Amnesiac”, a pjesme poput “Go To Sleep” i “There There” sugeriraju da bi se uskoro mogli vratiti u top formu. Možda već na sljedećem albumu.

Dandy Warhols – “Welcome To The Monkey House” (Capitol – Dallas)

Neopsihodelični rock band iz Portlanda stekao je kult status u Europi zahvaljujući albumima “The Dandy Warhols Come Home” i “Thirteen Tales From Urban Bohemia”, a onda se pjesma “Bohemian Like You” zavrtjela u britanskoj reklami za mobitele i otvorila mu vrata pop tržišta. Nema ničeg neobičnog u tome što je lider Courtney Taylor odlučio prigušiti psihodelične vibracije i iskoristiti neočekivanu priliku, ali izabrana taktika mogla bi zbuniti znatan dio simpatizera koji su dijelili njegovu fascinaciju Velvetima i ranim Floydima. Produkcija je povjerena umirovljenom hitmakeru Nicku Rhodesu (Duran Duran) koji je skoro cijeli album povukao prema engleskom synth-popu, a flashback u 80-e dodatno je naglašen gostovanjima Neila Rodgersa i Tonyja Viscontija. Vrlo čudan i isto toliko dobar crossover s upitnim komercijalnim potencijalom jer zasad na obzoru nema pop trenda u koji bi mogli uskočiti ovakvi Dandy Warholsi

Metallica – “St. Anger” (Vertigo – Aquarius)

Reputacija najvećeg heavy metal banda neće biti ozbiljnije ugrožena, ali nakon pet godina strpljivog čekanja albuma koji će zamijeniti “Reload” skoro svi će od Metallice tražiti nešto više jer se prizivanje duhova s “Ride The Lightning” i “Master Of Puppets” nije pokazalo kao najsretnije rješenje. Jason Newstead se umorio i definitivno napustio band, a čini se da ni ostali, uključujući producenta Boba Rocka, trenutačno nisu baš u najboljoj kondiciji. Novi basist Robert Trujillo (ex Suicidal Tendencies) još uvijek nije našao svoje mjesto između Larsa i Kirka, a dugotrajna rehabilitacija frontmana Jamesa Hatfielda ostavila je duboke tragove u nekoliko novih pjesama. Prava, moćna Metallica na kakvu smo navikli oglasila se tek kroz “Dirty Window” i odjavnu “All Within My Hands”.

Yeah Yeah Yeahs – “Fever To Tell” (Polydor – Aquarius)

U britanskim rock magazinima mlađahni trio Yeah Yeah Yeahs dočekan je kao neupitni predvodnik najnovijeg punk revivala, a pjevačica Karen O. je već nakon dva singla proglašena nasljednicom Siouxie Sioux. Možda će se Karen jednog dana doista probuditi kao Siouxie, ali dečki iz njezine pratnje, bubnjar Brian Chase i gitarist Nick Zinner, ničim nisu dali naslutiti da bi se mogli transformirati u The Banshees. “Fever To Tell” je jako konfuzan album sa svega jednom i pol suvislom pjesmom i ne može mu pomoći nikakav popust za debitante. Da su ovakvi bili punkeri iz 77’ nikad se ne bi izvukli iz podruma i garaža.

Zvjezdice:
Radiohead – 3
Dandy Warhols – 4
Metallica – 3
Yeah Yeah Yeahs – 2

Top lista:
1. Hladno pivo – “Šamar”
2. Stereo MC’s – “Retroactive”
3. Cesaria Evora – “Club Sodade”
4. Radiohead – “Hail To The Thief”
5. Metallica – “St. Anger”