Zoran FerićNakon što su pretprošle nedjelje hrvatski navijački australopiteci u Kranju, ogrnuti nacionalnim zastavama, odlučili da su za poraz naše vaterpolo reprezentacije krive stolice u gledalištu i pokoji sportski novinar, u Hrvatskom se saboru, sasvim primjereno, povela žučna rasprava o kaznama za isticanje nacističkih simbola. Pri tome su se zastupnici SDP-a, isprovocirani Lončarovom izjavom da je Tito jedan od najvećih zločinaca, pokupili iz sabornice. Naravno, opet se u Saboru reprizira svađa o ustaškim simbolima i ponovno se čuju već prilično otrcane fraze o tome da treba zakonski sankcionirati i isticanje komunističkih simbola jer da su komunisti pobili po prilici isti broj ljudi kao i fašisti. Prema tome, barem što se klanja tiče, komunisti i fašisti odigrali su neriješeno. Poslije tih aktualnih saborskih svađa i vaterpolo derbija u Kranju, trebalo bi se založiti i za treću mogućnost: valja zabraniti i sadašnje hrvatsko znakovlje. Aktualni grb s cijelim pripadajućim zoološkim vrtom, a onda i zastavu boje krvi, vapna i modre galice u čijem središtu tako kičasto dominira spomenuta grbčina. To nužno treba učiniti jer rečene simbole nose spodobe obrijanih glava i iskeženih lica koje oko sebe šire samo debilitet, nasilje i kaos. Po medijskim komentarima i istupima građana u javnosti može se vidjeti da se normalna većina ljudi u ovoj zemlji osjeća krajnje neugodno kad neka pijana mrcina tuče ljude ogrnuta aktualnom hrvatskom zastavom i obučena u kariranu narodnu nošnju. Slobodan sam vjerovati da svaki normalan čovjek po logici stvari odbija da boje tih kretena simbolički budu i njegove boje.

U emisiji o kranjskim događajima i sportskome nasilju predsjednik Olimpijskog odbora Zlatko Mateša jasno je rekao da u toj navijačko-nasilnoj priči postoji i jedan opasan logički kuršlus: rabijatni navijači rade direktno protiv kluba za koji navijaju, protiv zemlje koju, kao, vole, a time i protiv nacije za koju režu žile. Tanja Torbarina opisala je to još slikovitije, objasnivši da se radi o divljacima koji ne znaju nabrojiti do dva. A upravo taj logički kuršlus i nedostatak elementarne inteligencije, kakvu ima i čimpanza, generator su apsurda o kojemu se često govori kad se opisuju fenomeni u ovoj zemlji. Naravno, navijačko nasilje nije specifičan hrvatski fenomen, ali jest neka njegova svestranost. Stječe se dojam da je navijanje ovdje puno čvršće povezano s nacionalnim frustracijama i najprizemnijim kolektivnim kompleksima. Zato nogomet više nije dovoljan, treba se okrenuti i drugim sportovima u kojima smo nacionalno uspješniji. Neslavni mundijalski poraz tome je svakako kumovao. Moglo bi se o tim siledžijama, recimo, pomisliti da su grubi i ponešto nasilni momci, ali da vole svoju domovinu, a ljubav je u našoj civilizaciji, makar se i malo čudno manifestirala, ipak vrlina. No to nije tako. Logički kuršlus o kojemu govorimo nije simptom ljubavi, pa ni one sadomazohističke, nego jedne kudikamo opakije bolesti, točnije sindroma: elementarnog egoizma i kompleksa ništavnosti.

Strašno je da se taj elementarni i sirovi egoizam manifestira gotovo u svim aspektima našeg društvenog života, a navijački je egoizam samo derivat političkoga egoizma koji se, ogrnut zastavama i simbolima, vješto bori za sinekure, unosne poslove, nadzorne odbore i saborske nagrade. Navijački je egoizam manifestiranje nasilja po svaku cijenu, pijano iživljavanje i glupo uživanje u zajednici sebi sličnih. Iza grbova, zastava, nacionalnih simbola i domoljublja stoji samo želja za dobrim provodom, sitni, egoistički gušt da se nekome, nije važno kome, baci pivska boca u glavu. Kao što se vjera u Boga pretvorila u podobnost, tako se i ljubav prema naciji pretvorila u narcističku masturbaciju. A o spomenutom osjećaju ništavnosti govori se zapravo vrlo često, redovito poslije velikih izgreda na stadionima. Vojska onih koje anonimnost boli poput uvrede, panično se trudi pronaći krivce za tu anonimnost i iz nje se što efikasnije izaći. Ako nemaš zvanja, ako te ništa ne zanima, ako si ništavan u svakom pogledu, možeš postati nogometni huligan. Radi se mahom o prozirnim ljudima bez svojstava koji se oblače u crveno-bijele dresove da bi tukući druge, isto takve, postigli nešto slično spolnom zadovoljenju. Užasna je, međutim, ironija da ti jadni prozirni stvorovi, kroz koje drugi ljudi i lijepe, mnogima od njih nedostižne žene gledaju nezainteresirano, kao što se gleda kockasti pod javnog zahoda, sada, da bi uopće bili vidljivi, na plećima nose boje svojih najvećih neprijatelja: Crvene zvezde. Samo što to nisu okomite crte, nego crvene kockice. No boje su, ipak, iste: crvena i bijela. Tako su crveno-bijeli na kockice krenuli mlatiti crveno-bijele na prugice. S tim što su crveno-bijeli na prugice demolirali i našu ambasadu i spalili našu zastavu sa svim kockicama i životinjicama. A crveno bijeli na kockice već će im se osvetiti i zapaliti njihovu zastavu na prugice, kao da je sve to jedan idiotski geometrijski sukob. Stvari se, zapravo, i svode na to: na geometriju i kromatiku. Jer, očito je, ideali kao što su vjernost klubu, državi, naciji, zapravo, uistinu ne postoje. To su samo provizorni i fakultativni kriteriji razlikovanja koji onog drugog pretvaraju u neprijatelja, jer u takvim rabijatnim tipovima postoji snažna i gotovo erotski uvjetovana žudnja za neprijateljem.

Najdrastičniji primjer tog neprijateljstva pročitao sam u beogradskom magazinu Duga, dok sam bio u vojsci. Poslije jedne važne utakmice Zvezde i Partizana, uhvatili su Partizanovi navijači jednog zvezdaša, valjda je Partizan izgubio, skinuli mu majicu, uhvatili ga za ruke, a jedan partizanovac mu je britvom urezivao crte po prsima, od vrata do pupka, govoreći: “Tu si crven, tu si beo, tu si crven, tu si beo.” Nema šta, samo sloga Srbina spasava. Uostalom, složno su ga držali. Toliko o nacionalnoj ljubavi. Što bi taj meštar od britve tek radio kockastim Hrvatima? Bez špahtla to ne bi išlo! Naime, u Hrvatskoj i Srbiji već desetljećima uporno traje taj paralelizam kretenizama i zapravo svako malo, kao erupcije kakvog vulkana, ugrožava mogućnost civiliziranog života. A nositelji su, zapravo, isti ljudi i isti mentalni sklop: oni koji su uništili kranjsko plivalište i oni koji su palili zatavu s hrvatske ambasade u Beogradu. Zato je dobro što su se SDP-ovi zastupnici, koji su u utorak napustili sabornicu zbog vrijeđanja druga Tita, u srijedu ipak vratili da bi raspravili o ključnoj stvari za sprečavanje stadionskih nereda i sramoćenje nacionalnih simbola: Zakonu o sprečavanju nereda na sportskim natjecanjima. Jer ljude koji u životu jedino razumiju jezik nasilja, a to im je način komuniciranja, hobi i vokacija, može se obuzdati samo represijom. Ako je ovaj kranjski slučaj po nečemu zanimljiv, onda je svakako po tome što se dogodio neposredno uoči rasprave o spomenutom zakonu. Ako doprinese tome da odredbe toga zakona budu i mrvicu strože i efikasnije, postojanje nedavnog divljaštva bit će kozmički opravdano, a ironija sudbine pokazat će da je spomenuta šačica kretena zdušno radila na tome da sami sebe lakše strpaju iza rešetaka.