Srećko JurdanaNeposredno nakon objave intervjua s Antom Gotovinom u Nacionalu, na situaciju se nadovezao Stipe Mesić koji je Haagu odmah dostavio neke nove dokumente vezane za Gotovinine ratne aktivnosti i za koje Gotovina osobno smatra da mu govore u prilog. Možda važnije od toga, on je u isto vrijeme javno apelirao na Carlu Del Ponte da prema statusu Ante Gotovine pokaže razumijevanje jer je čovjek na neki način žrtva Franje Tuđmana i HDZ-a. Generala bi se moglo tretirati kao osumnjičenika a ne optuženika, eventualno ga saslušati u Zagrebu, itd. Uglavnom, Mesić je uvijenim riječima upitao Carlu Del Ponte može li se nekako zaboraviti činjenica da je Gotovina dvije godine u bijegu, i postupak prema njemu vratiti na početak. Ne može, promptno je odgovorila dotična. Gotovina mora u Haag.

Barem su u takvim kategoričkim pojmovima njezin odgovor interpretirali neki hrvatski dnevni listovi – prije svih Jutarnji – pa televizija koja se na njih referirala, ali i Vlada koja dosljedno jaši na haaškoj retorici, za razliku od Mesića papagajski ponavljajući kako je Gotovina bez alternative i kako se bezuvjetno mora pojaviti u Haagu. Tankoćutniji promatrač mogao je u predočenoj situaciji osjetiti primjesu zluradosti. Mesić se zauzeo za Gotovinu, a Gotovina je priznao njegov autoritet, i to je iritiralo sve one koji su Gotovinu do sada tretirali kao vodeći instrument borbe protiv Mesića.

Zatim, Gotovina je dao intervju Nacionalu, i to je iritiralo arogantnu konkurenciju iz EPH čije je udarno izdanje – Jutarnji list – jedino u Hrvatskoj prešutjelo senzaciju da je Gotovina preko Nacionala dobrovoljno izišao iz svoje informativne izolacije. Da se teme kojim čudom prirode dočepala njihova revija Globus, tada bi nacija vidjela što je samoreklama. Ovako, međutim, ni prešućivanje nečega što se u novinama prešutjeti ne smije, za vođe EPH nije bilo dovoljan izraz ljutnje. Napisničar Jutarnjeg imenom Davor Butković, stručnjak za vina isključivo po količini konzumacije, uvijek na usluzi kad za gazdu Ninu Pavića treba obaviti neki prljavi posao, posvetio je Ivi Pukaniću i Nacionalu specijalan komentar, u kojem je spomenutoga novinara – autora razgovora s Gotovinom – inspirativno nazvao “frustriranim šefom marginalnog izdavačkog pogona”. Ma, bravo, drugovi. Pera su vam kao filmski mačevi. Ubi nas jaka reč, rekli bi u Srbiji.
I to će se sada, prema iskustvu, ponegdje nazvati «medijskim ratom»: Nacional je objavio razgovor s Antom Gotovinom, a EPH je – ignorirajući tu činjenicu – uzvratio razgovorom nametljivoga humanitarnoga egzibicionista s haaškom tužiteljicom kod koje je dotični zadnjih godina postao inventar, i začinio taj veličanstveni novinarski podvig Butkovićevom paušalnom agresijom na konkurentsku firmu. Spadalo Čičak i sprdnja Butković – Pavićevi pop Ćira i pop Spira – ujedinili su snage u ofanzivi protiv Mesića, Nacionala i Gotovine. Prepreku njihovoj vrijednoj akciji nije predstavljala ni činjenica da se EPH Mesiću zadnjih tjedana iznenada počeo ulagivati do granice neukusa.

U medijskome napuhivanju podatka da je Carla Del Ponte beskompromisno odbacila Mesićevu inicijativu oko Gotovine, promatrači će prepoznati nesuptilan pokušaj da se Mesić dezavuira kao čovjek koji generala iskorištava samo za vlastitu propagandu, i da se intervju s Gotovinom u Nacionalu posredno prikaže kao irelevantan. Napravili ste galamu i na kraju niste postigli ništa – to je osnovna poruka razgovora I. Z. Čička s Carlom Del Ponte. “Gotovina mora doći u Haag!”, trijumfiralo je društvo iz EPH, a njihov skriveni prijatelj i ortak Ivić Pašalić odmah na tom fonu udario ideološku definiciju situacije: “Čini mi se da je ovaj događaj u vezi s Gotovinom predsjednik Mesić u društvu s gospodinom Pukanićem zlorabio isključivo u osobne i politikantske svrhe”. Ni manje, ni više.

Naravno, sve je to «medijski rat»: i kad se o Paviću – kojem ortaci dižu automobile u zrak – objave dokumenti da je mafijaš, i kad se objavljuju najintrigantnije društvene teme do kojih EPH ne može doći. Predočeni splet herostratizma, ljubomore i podvala predstavlja ponešto zamoran povod za dodatnu analizu aktualne situacije oko Ante Gotovine, koja je na hrvatskoj sceni proizvela pravi kopernikanski obrat. Distancirajući se u intervjuu od Tuđmanove desnice, koja mu je i priskrbila položaj u ilegali, i priklanjajući se predsjedniku, Gotovina je dokazao svoju političku zrelost i u Hrvatskoj postao nešto poput realnoga katalizatora ideje društvenoga mira. Njegovo ime bezočno su eksploatirali svi lokalni desničarski freakovi*, i na njemu hranili svoje pučističke aspiracije. Funkcionirao je kao nevidljivi dokaz da je vlast “antihrvatska”, i pri tom sve dublje tonuo u hajdučko beznađe. Mahali su s njegovim imenom na plakatima i proklinjali Vladu koja ga šalje u Haag, a on je u čudu promatrao kako ta Vlada ne poduzima zapravo ništa posebno radikalno da ga u Haag doista i privede, kako zbog toga stoički podnosi kritike svijeta, i kako je – pored svega – od Haaga de facto izbavila pokojnoga Janka Bobetka koji bi, prema nekim parametrima, možda zaslužio da se tamo nađe čak znatno prije njega.

U Gotovini se evidentno nešto prelomilo i on je počeo – sa zakašnjenjem – javno objašnjavati svoj psihološki položaj. Nije desničar; nije nikakav nacionalistički izolacionist; solidaran je s legitimnom hrvatskom vlašću; odmah nakon Oluje otišao je u Bosnu i ne može odgovarati za zločine koji su u tom razdoblju počinjeni u Hrvatskoj; tuđmanovci su ga doveli u zabludu i postavili mimo njegove volje u situaciju koja ga s Haagom antagonizira. Radikalna desnica dobila je preko njegovoga istupa metaforički šamar koji će pamtiti godinama. I što bi sad trebao učiniti Stipe Mesić? Pretvarati se da se status Ante Gotovine u njegovim očima nije promijenio? Minorni izletnici u novinarstvo iščuđavaju se kako to da se Mesić još jučer nije htio pojaviti ispod Gotovinine slike u Zadru, a danas se već za njega bezrezervno zauzima. Gotovina prije intervjua, i Gotovina nakon intervjua, nije isti politički lik, i Mesić je svjestan da država mora honorirati izniman doprinos koji je general preko Nacionala dao duhovnoj transformaciji lokalne scene.

Ona to može učiniti prije svega na način da Gotovini pomogne u obrani njegove pozicije pred Carlom Del Ponte. Zar je netko očekivao da će Del Ponte na Mesićevo pismo reagirati “pozitivno” i automatski pristati na njegove sugestije? Bio bi to apsolutni presedan u svjetskome pravosuđu. Smisao Mesićevih poruka Haagu nije sadržan u želji za neposrednim razuvjeravanjem Carle Del Ponte, tj. u očekivanjima da će tužiteljica preko noći promijeniti stav, već u postupnoj redefiniciji Gotovininoga položaja kod kuće i u inozemstvu. Ako se mogla zauzeti za Bobetka, država će se od danas zauzimati i za Gotovinu, na jednako energične načine. S Carlom Del Ponte otvoreni su u tom kontekstu javni i tajni kanali, a Gotovina bi – za početak – od te komunikacije vjerojatno mogao očekivati neformalnu privolu Carle Del Ponte da se nakon izjašnjavanja o krivnji, u Haagu, nastavi braniti sa slobode uz jamstvo države, po uzoru na Rahima Ademija. Del Ponte je o tome govorila na televiziji. Ustupak – dođe li do njega – neće biti senzacionalan, ali u odnosu na sadašnji Gotovinin status, predstavljati će ipak nekakvu relaksaciju.

STUPAC TJEDNA: KONGRES HDZ-a; SLUČAJ DIONA

Uoči predizbornoga mitinga HDZ-a iz stranke su izbačena dvojica njezinih najgrlatijih desničara, Ljubo Ćesić Rojs i Branimir Lukšić. Samo naprijed, dame i gospodo. I put od tisuću milja počinje jednim korakom.

• * *
  Nekad moćno trgovačko poduzeće Diona – koje je danas u bankrotu – prodaje se konzorciju domaćih proizvođača hrane za trećinu svoje izvorne vrijednosti, s tim da je država svoj udio u firmi odlučila ustupiti za jednu kunu. U isto vrijeme, toj državi ne pada na pamet da strpa u zatvor univerzalno poznate ljude koji su pod Tuđmanom opljačkali Dioninu supstancu, i danas luksuzno žive od kamata na ukradeni kapital. Ne, ne; bio bi to revanšizam. Bolje je praviti se glup, genosse Liniću, i sve diskretno prebaciti na grbače radnika i građana.