Ilko ČulićPrljavo kazalište – “Radio Dubrava” (Dallas)

“Rock kultura uvijek je imala tu anarhičnu crtu pobune protiv vlasti. I vlast ju je uvijek doživljavala kao atak na sebe. Što se mene tiče, nije slučajno da SDP na svojim skupovima ima takve bandove. Vidjet ćete kakav će odnos prema rock kulturi imati SDP ako sutra bude na vlasti. To je točka koja će biti test za SDP”
Tako je govorio Račan u rujnu 1999., dok su se ovdašnji rockeri pripremali za nastupe u predizbornoj kampanji SDP-a. Njihov tajni zadatak, toliko tajni da ni sami nisu znali zbog čega su pozvani, nije bio održati uzavrelu atmosferu na mitinzima, nego stvoriti iluziju da Račanova ekipa ima drugačiji background od HDZ-ovskih gangaša i krdžana. Četiri godine kasnije hrvatska rock kultura je u potpunom rasulu. Urbani teenageri padaju u trans opijeni uvoznim i domaćim hardcore narodnjacima, a najpopularniji i daleko najutjecajniji rocker u državi je M.P. Thompson. U takvom okruženju dugo pripremani come back Prljavog kazališta može se tumačiti i kao izlazak na zadnju crtu obrane postnovovalnog rock mainstreama, ali Houra prije toga mora razjasniti vlastitu poziciju. Malo je vjerojatno da bi danas mogao naplatiti zasluge iz zlatnog doba domaće rock scene, kad je devetnaestogodišnji punker iz Dubrave upoznavao Gorana Bregovića s postulatima new wavea, pa je nakon “Doživjeti stotu” kružila priča da Brega drži gitaru kao Jajo.
Pet godina poslije albuma “Dani ponosa i slave” prilično je nesigurna i druga Hourina velika uloga jer su Thompsonovi fanovi u prosjeku dovoljno mladi da u Prljavcima ne prepoznaju najveću nacionalnu rock atrakciju. Na vrhuncu Markomanije, priprosti Thompsonov hajdučki-rock masovno je prihvaćen kao simbol otpora aktualnoj vlasti i Houri je za povratak na vrh trebalo nešto subverzivnije od blagog prijekora upućenog prethodnom režimu kroz “Lupi petama”. Himnična naslovna pjesma s novog albuma “Radio Dubrava”, u kojoj se nakupilo još deset godina frustracije nesposobnim vlastodršcima, možda bi doista mogla reaktivirati njegovu ulogu pučkog tribuna. Gradeći poziciju između nepomirljivo suprotstavljenih “crnih” i “crvenih” Houra se ipak malo preračunao jer potencijalno najkontroverzniji stih “partizani i ustaše bore se za pristaše” sugerira da je zemlja maltene na rubu građanskog rata, iako aktivnih partizana nije ostalo ni za popunu Prsanove minerske grupe.
Sljedeća pjesma “Anarhist” donijela je zanimljiv flashback u 79-u i zamalo autentičnu prezentaciju lokalnog new wave naslijeđa. Houra je ispisao posvetu Pankrtima, Bodalec se uspio prisjetiti svoje novovalne epizode u kojoj je zamjenio Metessija na mjestu frontmana Patrole, ali za temeljitu rekonstrukciju nedostajao im je producent s koliko-toliko sličnim iskustvom. Duško Mandić je u to doba svirao sa Srebrnim krilima, a Pankrte je mogao vidjeti samo na slici. Njegov angažman na “Radio Dubravi” zasmetat će još nekim pjesmama i potegnuti pitanje na osnovu čega je dobio priliku raditi s Prljavim kazalištem ako se u posljednjih godina nije odmaknuo od Jasne Zlokić, Vitasovića i Berekina. Srećom je Houra na snimanje doveo već uigran band, pa neadekvatna Mandićeva produkcija nije mogla pojesti ponajbolje nove pjesme Kazališta poput šestominutne balade “Ona nema vremena”, no svejedno ostaje dojam da će “Radio Dubrava” bolje funkcionirati u koncertnom izdanju.

David Gahan – “Paper Monsters” (Mute / Dallas)

Nakon žalosno lošeg samostalnog albuma Martina Gorea simpatizeri Depeche Modea imali su pravo posumnjati i u formu Davida Gahana, no njegov prvi solo projekt zapravo će ispuniti većinu želja onog dijela auditorija koji još uvijek traži nastavak “Songs
Of Faith And Devotion”. Uz pomoć multiinstrumentalista Knoxa Chandlera i producenta Kena Thomasa (Sigur Ros), Gahan je u “Dirty Sticky Floors”, “Hold On”, “Bottle Living” i “I Need You” prikupio dovoljno materijala za početak respektabilne paralelne karijere. Premda nigdje nije nadmašio “Walking In My Shoes”, u njegovim dopadljivim baladama i efektnim electro-blues fuzijama nalazi se konačna potvrda izlaska iz krize koja ga je u najcrnjim danima bila gurnula u kliničku smrt.

Steely Dan – “Everything Must Go” (Reprise / Dancing Bear)

Ponovni susret na “Two Against Nature” okončan je s naramkom Grammyja za njujorške veterane Steely Dan, ali čak ni u tom trenutku niste mogli naći nikoga tko bi stavio veliku okladu na još jedan zajednički album Waltera Beckera i Donalda Fagena. Fanovi koji su puna dva desetljeća čekali “Two Against Nature” vjerojatno su bili ugodno iznenađeni njihovom odlukom da u samo dvije godine završe još jedan studijski projekt, a sad se mogu uvjeriti da ni rezultat nije puno slabiji nego na hvaljenom prethodniku . U prvom planu ostaje zvuk izbrušen na drevnim klasicima iz 70-ih i jedina značajnija promjena zabilježena je u pjesmi “Slang Of Ages” gdje se Becker napokon pojavljuje kao lead vokal Steely Dana.

Razni izvođači – “Nu Jazz” (Universal / Aquarius)

Iako na popisu autora i izvođača manjkaju neki veoma važni žanrovski inovatori
( Kruder, Herbert, Jazzanova) ovaj dvostruki CD s 20 kompozicija raspoređenih u 137 minuta pruža jako dobar pregled europske nu jazz scene. Prema očekivanju najveću minutažu dobili su Norvežani: Bugge Wesseltoft, Nils Petter Molvaer,Eivind Aarset i Wibutee, ali prilozi zbog kojih se “Nu Jazz” odmah izdvaja iz hrpe slično koncipiranih kompilacija dolaze iz drugih krajeva. Iz Engleske Jason Swinscoe i njegova Cinematic Orchestra s fenomenalnom 13-minutnom “Night Of The Iguana”, iz Francuske sax virtuoz Julien Lourau s dvije future-fusion kompozije premijerno objavljene na albumu “Gambit”, a iz Njemačke kultni band Trance Groove s hipnotičkim space-funkom “Helsinki Snow”.

Zvjezdice:
Prljavo kazalište – 3
David Gahan – 3
Steely Dan – 3
Nu Jazz – 4

Top lista:
1.Stereo MC’s – “Retroactive”
2.Hladno pivo – “Šamar”
3.Morcheeba – “Parts Of The Process”
4.Prljavo kazalište – “Radio Dubrava”
5.Radiohead – “Hail To The Thief”