Zoran FerićBožji sluga Miroslav Filipović, nazvan i fra Sotona, opet je uskrsnuo u hrvatskoj javnosti potvrđujući tako davnu tezu stoika da povijest, kao uostalom i planeti, ima kružnu putanju i da je stoga njen najprecizniji simbol zmija koja je progutala vlastiti rep. Zbog gutanja repa, a bome i zbog ćudi životinje koja ga je progutala. Srećom, njegovo je uskrsnuće ovoga puta bilo isključivo medijsko, a sve zato što se božjega sluge Filipovića u Banjoj Luci sjetio i sam papa.. Čak je imao snažnu potrebu da se zbog njega i njemu sličnih svima ispriča jer su kao sinovi crkve činili zločine protiv čovječnosti. Ivan Pavao II poznat je, osim po svojim pastoralnim putovanjima, i po značajnim isprikama za zločine i grijehove koje su u prošlosti počinili crkveni ljudi. Ispričao se tako i za zlo koje su počinili pedofili svećenici razrješujući tako jednu od značajnijih napetosti koja je u posljednje vrijeme opetrećivala Katoličku crkvu nizom seksualnih skandala. Osim toga, isprika je u slučaju pedofila, a isto je i u slučaju ustaškog koljača, implicitno priznanje krivice tih ljudi i potreba da se i crkva i vjernici s njom otvoreno suoče. Miroslav Filipović je kao franjevac za vrijeme NDH počinio niz pokolja po selima oko Banje Luke, a na posljetku je, pošto ga se odrekla i sama crkva, završio u Jesenovcu kao jedan od umješnijih koljača. Nije stoga ni čudo što je promijenio prezime u Majstorović. Povijesni dokumenti i niz autora koji su pisali u Jasenovcu i Staroj Gradiški spominju ga se kao pravoga meštra toga posla. Naime, mnogi Mjstorovićevi kolege svjedočili su o tome da ljudsko biće nije lako zaklati, te da je to jedan težak i ozbiljan posao. Priređivali su stoga i natjecanja u klanju da se vidi tko je bolji meštar i tko će, na temelju najviše i najtemeljitije zaklanih ljudi, zaslužiti nagradu od sto cigareta.

Majstorović, kao što znamo, nije ni prvi ni jedini, a bome niti najefikasniji koljač ustaške kamarile, ali ono što ga izdvaja iz toga niza majstora od kame jest činjenica što je bio svećenik i što je tako posvećen ubijao ljude. U čitavoj toj stvari začuđujuće su, zapravo, tako očite kontradikcije. Vidimo po tome da je Edgar Allan Poe bio u pravo govoreći da se upravo očitosti mogu uočiti najslabije. Recimo, fanatični nacionalizam nekih pripadnika katoličke crkve koji je tako jasno u suprotnosti s internacionalnom idejom, ne samo katoličanstva, nego uopće, kršćanstva. Pa je tako jedana od očitosti koje se ne spominjnu dovoljno činjenica da je Krist bio Židov koji je umro za sve ljude, ne samo za Židove. A stvari idu tako daleko da bi ga vjerojatno, da se kojim slučajem našao u Jasenovcu, a za Krista, naravno, ne bi bilo boljega mjesta od Jasenovca, fra Majstorović zaklao kao najobičnijega Ćifuta. U slučaju da ga ne zakolje kao Židova, Majstorović bi ga vjerojatno, onako kosatog i bradatog, zaklao uvjeren da se radi u pravoslavnom popu. U svakom slučaju, Krist se u rukama svojega sluge koji se umjesto križa koristi kamom, ne bi dobro proveo. Doduše, olakotna okolnost za Majstorovića na Strašnom sudu mogla bi biti uznemirijuća činjenica što nož kojim se u ovim krajevima kolju ljudi prilično nalikuje križu: duga oštrica, kraći držak i oni štitnici za prste slijeve i desne strane, da ruka, kad kama postane sklizava od krvi, ne sklizne na oštricu.

Za svako je klanje, naime, potrebno neko uporište. I fizičko i psihičko. A psihičko uporište za Majstorovićevu majstoriju nedvojbeno je bila bolesna nacionalna i vjerska mržnja koju je on u sebi, vjerojatno, njegovao kao što se njeguje osobina koja nam pomaže da se kao ljudi ostvarimo i nekako emancipiramo od drugih. Za njega je klanje ljudskih bića bilo samoostvarenje, ono po čemu će se njegova zmijska ćud stalno pojavljivati u tom našem malom povijesnom kotaču. Možda se taj osjećaj samoostvarenja lijepo stopio s velikim idejama, možda i s još bolesnijim uvjerenjem da se koljući druge sam žrtvuje za svoj narod i vjeru, ali bilo kako bilo, upravo je nevjerojatno da je taj čovjek, živeći u samostanu, moleći i štujući sakrakente, prošao pored Kristova učenja kao pored turskog groblja. Da ga ni najmanje nije dotaknulo.

Bit će da je stvar u tome što je fra Sotona, čiji nadimak tako ironično upućuje na jednu komediju Stanlia i Olija, “Fra Diavolo” , čovjek iz drugoga vremena, iz vremena kad je bilo normalno ubijati one druge vjere. Štoviše, kad je to bilo poželjno i jednino moguće za spas vlasitte egzistencije. Fra Majstorović, balkanska mješavina inkvizitora i križara, samo pokazuje uznemirijuću činjenicu da nam za traumatični povratak u prošlost nije potreban vremeplov, nego da mi na prošlost možemo svakodnevno nagaziti, kao na govno. A mnogi junaci prošlosti, naravno, nisu ništa drugo nego obični koljači i krvopije. Zanimljivo je isto tako da su i naše aktualne političke podjele na lijeve i desne, tradicionalne i liberalne, tolerantne i netolerantne zapravo nastale djelovanjem jednog takvog fiktivnog povijesnog vremeplova koji je ljude iz različitih epoha usisao, pomiješao i zatim ispljunuo prisilivši ih da žive na istom tlu i u istoj zemlji.

Lik fra Majstorovića, svećenika koljača, prilično je zanimljiv iz raznih aspekata: političkog, psihopatološkog, povijesnog, etnološkog. Meni je, međutim, osobito prirastao srcu jer me uz njega, Luburića i druge jasenovačke koljače vežu uspomene na moje prve priče nastale u prilično neobičnim okolnostima, u osnovnoj školi. Te su priče bile usmene i pričao sam ih svojim kolegama iz trećeg B razreda osnovne škole Ivana Gorana Kovačića. Naime, učiteljica nam je čitala knjigu o Jasenovcu gdje je bilo potanko opisano što su Majstorović i škvadra radili zatočenicima logora i kako su ih sve mučili i ubijali. Opisi tih mučenja su bili stvarno stravični i mi djeca smo bili potpuno šokirani. Knjiga, zaboravio sam naslov i autora, završava pobunom i probojem logoraša iz Jasenovca, krajem rata. O sudbini koljača, međutim, nije rečeno ništa. Moj osjećaj nepravde što u knjizi nije navedeno kako su kažnjeni ili ubijeni ti koljači bio je tolik da sam spontano počeo izmišljati priče, dakako vrlo okrutne i pune sličnih mučenja, o tome kako su ljudi na kraju kaznili Luburića, Majstorovića, Ljubu Miloša i mnoge druge čijih se imena više ne sjećam. Klinci iz razreda dolazili su i s guštom slušali priče o tome kako su Luburića zatvorili u deblo puno stršljenova ili kako su Ljubi Milošu puštali uholaže kroz uši da mu polagano pojedu mozak. Ono što mi je kao klincu, naravno, promaklo bilo je da sam se i ja, ne neki način, pretvorio u Ljubu Miloša. Kao djeca tražili smo osvetu. Sada, kao odrasli ljudi, čitajući o fra Majstoroviću vjerojatno tražimo objašnjenje. A uskraćeno nam je, zapravo, i jedno i drugo. Ostaje samo neugodan osjećaj da će se sve to vrlo vjerojatno ponoviti.