03.12.2011. / 08:06

Autor: Renato Baretić

Baretić:

Ko je snimio, snimio je

Prošlog tjedna započelo je snimanje filma "Djeca jeseni". Radnja filma je gotovo identična onoj u romanu Renata Baretića iz 2006., odnosno scenariju koji je iz njega proizašao. Autori filma tvrde da se radi o - fascinantnoj koincidenciji. Svašta pisac doživi u životu

Renato BaretićRenato BaretićSvašta se piscu u životu dogodi, pogotovo ako je i novinar. Ponešto od tih zgoda on kasnije i napiše, ili iskoristi barem motive tog iskustva. Tako se meni 1992. dogodilo da mi u ruke dođe dokument, navodno sasvim autentičan, prema kojemu je Siniša Glavašević živ, zarobljen i čuvan u logoru Crni Vrh kod Aleksinca, pod imenom Antun Perak i brojem tim i tim. Dokument je sastavljen u formi izvještaja "Ureda Republike Srpske Krajine u Beogradu", a poslan "Vladi RSK" u Knin. Pisan rukom, potpisan i pečatiran. Potražio sam Glavaševićevu suprugu Majdu i skupa s njom, ženom krhke konstitucije ali nevjerojatne snage, krenuo tragom tog dokumenta, od institucije do institucije. Nismo pronašli ništa osim birokratske hinjene volje za pomoć i obavještajne procjene da bi taj dokument uistinu mogao biti autentičan.

Ljubavni trokut

Šest godina kasnije, Majda je na Šalati nedvojbeno identificirala Sinišine posmrtne ostatke. Ispostavilo se da je dokument bio čista udbaška podvala (premda ni danas ne shvaćam čemu je uopće imala poslužiti) jer je Glavašević ubijen 20. studenog 1991. i bačen u masovnu grobnicu na Ovčari.

Mučen osjećajem neke iracionalne krivnje i konkretne izigranosti, godinama sam tu priču "kuhao" u glavi, a onda je i skuhao u roman. Zove se "Pričaj mi o njoj", objavljen je 2006. kod AGM-a. Za potrebe proze, da bi mi priča bila "veća od stvarnosti" izmijenio sam 99 posto doista doživljenih činjenica, izmislio "ljubavni trokut udvoje", promijenio spolove glavnim akterima, prebacio glavninu radnje u Split... Ukratko, od svega iz tvrde stvarnosti ostalo je samo to tajanstveno pismo i sigurno prepoznavanje posmrtnih ostataka na forenzičarskom stolu.

'Djeca jeseni'

Roman je prošao tako-tako, ali prilično brzo počeli su me zvati ljudi koji bi po njemu snimali film. Moj je jedini uvjet bio da ja ne pišem scenarij i da ni na koji način ne sudjelujem u prepravljanju priče koju sam već jednom napisao baš onako kako sam htio. I oni bi redom - odustajali. Svi do Sare Hribar, koja se složila s tim uvjetom i, čim smo se oko toga dogovorili, krenula sama pisati scenarij. Ne pamtim da se itko od onih koji su me zvali prije nje zvao Mladen Dizdar, Zvonimir Munivrana ili Goran Rukavina. Definitivno nije. Znam, međutim, iz medija da je prošlog tjedna započelo snimanje filma "Djeca jeseni", scenarista i producenta Zvonimira Munivrane, u režiji Gorana Rukavine (Mladen Dizdar očito se putem izblendao iz priče), naslov koji je 2008., tad još kao Dizdarov, dobio glavninu budžeta od Hrvatskog audiovizualnog centra, a jedan mu je od koproducenata i HTV.

U filmu je, baš kao i u mojoj knjizi, riječ o mužu nestale žene (ova, doduše, nije nestala u Slavoniji nego, pazi sad, u Boliviji) i ocu djevojčice (koja se, doduše, ne zove Tea kao kod mene, nego daleko originalnije, Marija) u kojeg je zaljubljena stanovita odvjetnica (hehehehe, kod mene se tim poslom bavi muški lik...) koja se maloj jako sviđa i mala ne bi imala ništa protiv (hehehehe...) da joj ova bude zamjena za majku. Međutim, ta očigledna ljubav između dvoje odraslih nikako se ne može realizirati dok se ne ustanovi je li prava majka (okej, kod mene je Ivana, ovdje Maša) živa ili mrtva, a dodatne komplikacije u priču unose tajanstvena (hehehe, ispostavit će se - lažna!) pisma koja svakog mjeseca stižu od nje, s nepoznate adrese. Hehehehehe... Na kraju, glavni će junak, inače forenzičar, na svojem stolu prepoznati leš - svoje žene. Hehehehehe...

Ko je snimio...

Svašta, velim, pisac doživi u životu. Ali lako za mene, navikao sam na kojekakve srednje vezne igrače i njihove driblinge na mojoj polovici terena, samo - što će sad Sara Hribar koja već više od dvije godine bez ijedne dodijeljene kune radi na svom dugometražnom prvijencu "Pričaj mi o njoj" i dobiva pozitivne recenzije od istog tog HAVC-a i HTV-a (na Prisavlju je održala detaljnu prezentaciju cijelog projekta, svi bitni tamo sve o njemu znaju) koji joj iza leđa istovremeno financiraju tuđi film (glavnu žensku ulogu čak tumači ista glumica kao i u Sarinom planiranom castingu!) nakon kojeg ona i svoj scenarij i sve eleborate može baciti u smeće?! Ej, dvije godine posla i čekanja, bez ijedne odobrene kune, samo s pozitivnim recenzijama! Čitaju li ti dečki sve što recenziraju, ili samo ponešto? I što će se na kraju dogoditi? Ništa, epilog će vjerojatno biti u skladu s onom sentencom našeg oskarovca (za specijalne efekte) Ljube Ćesića Rojsa: ko je snimio, snimio je!

Zvao sam urednika Dramskog programa HTV-a, Mislava Brumeca, koji me uvjeravao da je riječ tek o - fascinantnoj koincidenciji. Hehehehe... Lijepo smo se nasmijali kad sam mu uzvratio protupitanjem: bi li mi povjerovao ako bih mu donio scenarij za "Sjever-sjeverozapad", pa se kleo da je riječ o fascinantnoj koincidenciji i da ja za toga Hiš..., Hičk..., Hinč..., kako li već, nikad nisam čuo za tog dečka? Kazao mi je da se njemu čini kako je izvorni scenarij napisan još 2004., ali da ga nema pri ruci. Zvao sam i scenarista Zvonimira Munivranu, ali i on mi kaže da nema izvornu verziju scenarija (sad smo već došli i do 2003., a u Novom listu govori da je priča stara i debelih 12 godina!) niti ijednu stariju od 2006., kad je izišla moja knjiga koju je, kaže, pročitao tek lani, kad su ga upozorili na nju.

Nije njegov način...

Pitao sam ga hoće li me onda možda tužiti za plagiranje njegove ideje? Džentlmen, kakav očito jest, odgovorio mi je da neće, jer da bi to bilo deplasirano i da to nije njegov način. Uf, laknulo mi je kad sam to čuo, uspio sam se, znači, provući s još jednim plagijatom, idemo dalje...

P.S. Ako sam vas ugnjavio, ako ste očekivali nešto drugo na ovome mjestu u ove povijesne dane, ispričavam se. Ali ako ste dočitali dovde i ako mislite da je ovo gore priča samo o meni, ili samo o Sari Hribar, ili samo o HAVCC-u i HTV-u, i da nema baš nikakve veze s vama niti i sa čime što se vama događa - a ništa onda, ispričavam se još jednom na smetnji...

Vezane vijesti

Banana u državi

Banana u državi

Zamišljam očaj onih likova koji su otišli u Poljsku da bi se tamo pijani tukli, pijani švercali bengalke na stadione, pijani ih tamo bacali na teren… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika