Srećko Jurdana”Što je više kleveta i laži, Sanader, Hebrang i madona Kosor sve su nam miliji i draži”: tako bi metaforički mogla glasiti predizborna parola HDZ-a, stranke koja pokušava ostaviti dojam da se nalazi u nezadrživome usponu bez obzira na impresiju promatrača da joj Mesić, Račan i društvo tepih ispod nogu izvlače postojano i sa značajnim političkim efektom. Nekadašnjega Tuđmanovoga aparatčika Andriju Hebranga – za kojeg se u stvarnosti danas teško može procijeniti pripada li HIP-u, HDZ-u, HB-u ili naprosto desnoj sceni čijim se varijacijama prilagođava prema okolnostima – upitali su nedavno na televiziji zašto je politbiro HDZ-a Anti Gotovini svojedobno zabranio razgovor s haaškim istražiteljima, i time ga pretvorio u optuženika. Sačuvaj Bože, zgrozio se Hebrang u svome odgovoru. Nikada mi ne bismo Gotovini zabranili razgovor s Haagom; mi smo samo donijeli odluku da Haag nema pravo s njim razgovarati o akcijama “Bljesak” i “Oluja”. O svemu drugome mogli su pričati do mile volje. O vremenu, na primjer, ili o uzgoju kokoši i purana (čime se inače s entuzijazmom bave dokoniji pripadnici hrvatske generalske kaste, poput uvaženoga Ivana Čermaka).

Hebrangovo švindlanje

Gospodinu Hebrangu, čija je duhovitost proporcionalna njegovoj političkoj karizmi, nitko nije replicirao pitanjem kako se to nekome može dopustiti komunikacija s Haagom, ako mu se u isto vrijeme zabranjuje bilo kakvo izjašnjavanje o fenomenima za koje se Haag isključivo zanima. Hebranga su koncilijantni sugovornici naprosto pustili da blefira u miru. Čovjeka se, međutim, može shvatiti: Gotovina je za njegov pokret postao vrlo bolna točka. Do jučer još ključna poluga za rušenje aktualne vlasti, general u bijegu pretvorio se preko noći u Mesićevog i Račanovog političkog štićenika koji je na račun HDZ-a i njegovih manipulativno-zavjereničkih postupaka prema vlastitim ljudima iznio optužbe kakvima se parirati ne može. Može se samo pretvarati i švindlati*, što spomenuti ex-ministar Hebrang i čini, uz dozu samoobrambene arogancije.

Hebranga su pitali i za mišljenje o novim cestama koje Mesić, Račan i Tomčić danas otvaraju u seriji, a čovjek je na tom planu iz rukava također izvukao ubojit adut: za sve je, zapravo, zaslužan HDZ, koji je svoje vizije autoputeva počeo razvijati “dok smo još bili pod granatama”. Doista, napravili su jedan besmisleni most u vrijeme kad ga nije trebalo praviti, nesumnjivo zato jer se on tada mogao izgraditi bez javnoga natječaja i pod netransparentnim uvjetima. I počeli su rovati ispod Velebita. Hebrang je u tome pronašao povod za slavodobitan zaključak kako su se “ceste počele graditi pod HDZ-om, a i završit će se pod HDZ-om”, stavljajući publici na znanje da je trijumf njegove (!?) stranke na izborima svršena stvar.

Kratko političko pamćenje

Možda i jest. Svjestan iracionalnosti hrvatske scene, autor ovih redaka ne voli se upuštati u dalekosežne političke prognoze, i dopušta da su moguća iznenađenja. Eliminacijom pašalićevaca i pojedinih nebuloznih fanatika tipa Rojsa ili Lukšića, Sanader je poboljšao image* stranke. Osim toga, on agresivno igra na neprovjerenu kartu američkih simpatija koje mu je navodno donijelo solidariziranje s napadom na Irak. Na drugoj strani, on se nikada neće do kraja osloboditi anateme koju nose svi istaknuti režimski protagonisti Tuđmanove epohe. Znali su prirodu poretka kojem služe, ali šutjeli su jer su zauzvrat dobivali novac u većim količinama. Danas obznanjuju da su zapravo držali figu u džepu, zataškavaju neugodne epizode iz prošlosti, rješavaju se balasta, mašu starim državotvornim floskulama i galame da će se vratiti na vlast, računajući na kratko pamćenje hrvatske “tihe većine”. U redu; taktika je – pomodno rečeno – legitimna.

U isto vrijeme, međutim, Mesić i Račan uspjeli su dramatično načeti psihologiju hadezeovskoga biračkoga korpusa. Zanemarujući mogućnost da ga proglase antilegalistom – što neki komentatori i čine – Mesić je izjavio da Gotovinu ne bi uhapsio, odnosno cinkao policiji, kad bi se dotični kojim čudom pojavio u njegovome uredu. U izjavi je sublimiran cjelokupan obrat hrvatske ideološke situacije. Za Mesića je, na jednoj strani, Ante Gotovina postao važniji od Carle Del Ponte, za Gotovinu je – na drugoj – Mesić postao važniji od Sanadera, Hebranga, Pašalića i Mire Tuđmana uzetih zajedno. Inicijativom predsjednika čovjek se u perspektivi može izvući od igranja odbojke s Tutom Naletilićem, a predsjednik će preko njega osvojiti simpatije – ili barem primirje – kod krugova koji su ga do jučer militantno napadali zbog “servilnosti prema međunarodnoj zajednici”. Zašto bi Mesić odavao Gotovinu? U Hrvatskoj je on više dušebrižnik njezinih građana negoli formalni čuvar njezinoga poretka, i kao takav svakako ima pravo na osobni pristup. Osim toga, uvjerljiva nacionalna većina danas – prema anketama – navija za Gotovinu da se izvuče od Haaga, a Mesić pouzdano nije toliki fanatik procedure da bi se zbog nekih formalnopravnih razloga javno konfrontirao s tim raspoloženjem. Neka Gotovinu hapsi onaj tko ga hapsiti mora po pravilu službe. Predsjednik nije taj.

Perpetuum mobile hrvatske cestogradnje

On se bavi davanjem utjehe i ritualima, zadnjih dana u prvome redu zazivanjem EU-a i rezanjem vrpci. Za njegovoga i Račanovoga mandata u Hrvatskoj je otvoreno više prometnica negoli u cijeloj njezinoj povijesti, i na tome će oni nesumnjivo jahati uoči izbora. Tko će platiti ceh za sve te impresivne autoceste, tunele i vijadukte? O tome ćemo razmišljati poslije. Pokojni Broz rasipao je na druge načine; sebi je gradio palače a snalažljivim ljudima poklanjao kredite, ali gradnja cesta za njega je bila opasan izraz nacionalizma. Demokracija je, kako vidimo, donijela ključnu promjenu u načinima trošenja nezarađenog. Aktualnom progresijom autocesta ostvaruje se, po Savki Dabčević-Kučar, “nešto što su nosili u srcu trideset pet godina”, a u financijskoj pozadini tog “ostvarenog sna” kao gromada stoji Savkin stranački postament Radimir Čačić.

Neki ekonomisti tvrde da je ministar Čačić sa svojim modelom financiranja hrvatskih autocesta prvi u dugoj povijesti svjetskih pronalazaka izmislio perpetuum mobile. Cesta će se napraviti inozemnim kreditom, koji će se potom ugodno otplaćivati cestarinom i benzinom. Nesretna činjenica da je perpetuum mobile ili stroj bez energije teoretski nemoguć, manifestira se u aktualnome slučaju preko podatka da su cestarine već sada dramatično previsoke, da će niz ljudi zbog toga i dalje putovati cestama koje se ne plaćaju, da je frekvencija prometa u Hrvatskoj preniska, i da je uzimanje novca iz cijene benzina isto što i uzimanje novca iz proračuna (koji se, među ostalim, puni i iz cijene benzina): da bi se nekome dalo, nekome se mora oteti.

Ali tko smo mi, zamorni ljudi pera i tinte, da kvarimo raspoloženje Mesiću, Račanu i Tomčiću dok na novoj cesti voze utrku oldtimera? To nisu problemi koji će se popularizirati uoči izbora. Vlast je organizirala svoj specijalni predizborni ignis festivus, preko kojeg poručuje naciji: mi gradimo autocestu – autocesta gradi nas, a osim toga, borimo se i za Gotovinu. I recept će funkcionirati.

STUPAC TJEDNA: ROHATINSKI; GALBRAITH

Guverner HNB-a Željko Rohatinski odbacio je sugestiju MMF-a o povećanju kamata na blagajničke zapise. Prevedeno, to znači da se MMF založio za suspenziju ekonomske kvazikonjunkture u kojoj trenutačno egzistira Hrvatska, i za vraćanje situacije u realne parametre. Rohatinski, na drugoj strani, ne želi da ga vlast proglasi krivcem za eventualni gubitak izbora do kojeg bi moglo dovesti naglo ispuhavanje prenapuhanog hrvatskog ekonomskog balona. Trebali ste se javiti ranije, poručuje taj mudri čovjek MMF-u. Sada ćemo pričekati zimu, i tek se onda suočiti sami sa sobom.

• * *
  Peter Galbraith u Haagu je izjavio da Knin nije bio prekomjerno granatiran i da “Oluja” nije bila smišljeno etničko čišćenje. Galbraith zna znanje: njegova Vlada kontrolirala je svaki segment operacija HV-a. Osim toga, tko je prošao kroz Knin nakon “Oluje”, mogao je vidjeti da tamo nije bilo nikakvoga dramatičnoga topničkoga razaranja. Galbraith je rekao i da Tuđmanu nitko nije kriv što je dopustio nasilje nad Srbima nakon “Oluje”. To je također poznato. Hoće li Galbraithovo svjedočenje pomoći Anti Gotovini, koji je neposredno nakon “Oluje” otišao u Bosnu? Hoće.