Zoran FerićVeć oko godinu dana pokušavamo skupiti neke dozvole i suglasnosti koje bi nam omogućile da ishodimo neke druge dokumente, dozvole i suglasnosti, što bi nam pak dalo šansu da dobijemo građevinsku dozvolu za jednu malu dogradnju na obiteljskoj kući. Ne zato što bi nam netko ili nešto pravilo problema, ili što nam građevina nije u skladu s GUP-om, kao Mamićevi neboderi, nego je postupak naprosto kompliciran. A kompliciran je upravo zato da bi se spriječile zloupotrebe, nezakonitosti i korupcija, što samo po sebi, logikom dobro znanoga hrvatskoga apsurda, direktno generira upravo zloupotrebe, nezakonitosti i korupciju. Već sam gotovo lud od ishođenja svih tih papira pa mi je frend Davor na subotnjoj kavi u “Argentini” predložio najbolji način kako da dođem do građevinske dozvole. “Potplati liječnika!”, rekao mi je. “Jebote, treba mi građevinska dozvola, a ne operacija gušterače. Zašto da potplaćujem liječnika?” “Zato da ti rezervira krevet pored Milana Bandića. Zabavljaj malo čovjeka, pomozi mu u teškoj situaciji, ljudi se u nevolji najlakše sprijatelje.” Kako li bi se tek čudio naš siroti dogradonačelnik kad bi mu svako malo za cimera u sobu stavili nekog tipa koji ne izgleda bolesno, trtlja o pozitivnom mišljenju i treba građevinsku dozvolu. Moj frend Davor očito je u novinama pročitao da je najveća korupcija u zdravstvu, odnosno da bi građani Hrvatske, naravno da mogu, najprije iskorijenili korupciju iz zdravstva. Nepravilnosti i kriminal koji nam direktno utječu na zdravlje očito se tretiraju u našem društvu najdelikatnije. Iako, istini za volju, postoji opće uvriježeno mišljenje da se u ovoj zemlji sve postiže na dva načina: prijateljskim vezama i mitom, tako da ni mišljenje o pravosuđu ili politici nije puno bolje, barem prema istraživanju udruge Transparency Internacional koje je osim kod nas, provedeno u još 47 država. Hrvatski je specifukum, međutim, u tome da pučanstvo najviše žuljaju korumpirani liječnici, a tek onda suci, ministri ili policajci.

Korupcija je nesumnjivo jedan od najizraženijih problema u tranzicijskim zemljama jer otežava razvoj, koči privredu i direktno utječe na živote ljudi. Druga je stvar što su građani tih zemalja već prilično verzirani pa se s korupcijom možda lakše snalaze nego bez nje. Ipak, zanimljivo je da se antikorupcionaški bijes obrušio upravo na liječničku struku. To mi se čini pomalo pretjeranim. Ne da branim doktore, i sam sam u ovim kolumnama pisao o lošim iskustvima u tom smislu, ali čini se da su liječnici naprosto u tom smislu najviše izloženi. A njihovo se podmićivanje ni u kojem slučaju ne tretira na isti način kao, recimo, podmićivanje sudaca. Naime, u zdravstvu je korupcija, navodno, postala nekako normalna i gotovo javna. Ljudi tvrde da se zna koliko košta operacija kod određenog liječnika, da postoji neka uobičajena tarifa koju pacijenti spremno plaćaju. Na prvi pogled, stvari su prilično jasne: u vlastitoj okolini mogu pronaći barem tri čovjeka koji su dali po nekoliko stotina maraka za kakvu operaciju, ali niti jednoga koji je, recimo, podmitio suca. Znači li to da u pravosuđu nema korupcije ili se radi o nečem drugom? I koji su to, uostalom, razlozi zbog kojih nam se čini da nam je zdravstvo najkorumpiranije.

Jedan od najvažnijih razloga je svakako to što nam je glava na ramenu važnija od neke presude ili dokumenta pa je i spremnost ljudi da daju koju pinku doktoru u zamjenu za vlastiti život neusporedivo veća. U nekom normalnom sistemu vrijednosti zdravlje je, hvala bogu, još uvijek najvažnije. To je zato što, da bi gradio kuću ili tužio susjeda, u prvom redu moraš biti živ. A onda i zdrav. Jer, koji ti je gušt tužakat susjede kad te boli gušterača ili stalno povraćaš crveno. Ozbiljno bolestan čovjek nekako se zatvara u sebe, stvara svoji svijet i radikalno revidira vlastitu ljestvicu vrijednosti. U skladu s tim istinski bolesnome malo vrijede one blagodati života za koje zdravi inače obilato plaćaju mito. Osim toga zdravlje je imperativ i ideologija. Čovjek suvremenoga Zapada troši enormno puno na zdravlje još dok nije bolestan; prevencija bolesti je izuzetan biznis sa svim onim vitaminima, preparatima, teretanama, zdravom prehranom, cijenom zdrava okoliša, ekološkom gradnjom, pakiranom vodom i ekološkim i zdravstvenim aktivizmom. Navikli smo, dakle, da zdravlje košta i spremni smo platiti. Pogotovo kad se razbolimo.

Drugi razlog je po svoj prilici to što u zdravstvu ne postoje posrednici koji su prisutni, recimo, kod ishođenja kojekakvih dozvola ili u pravosudnom sistemu. Upravo je mreža tih posrednika, vještaka ili odvjetnika, ona snaga na kojoj vjerojatno počiva korupcija, recimo, u pravosuđu. Jer, kako doći ovako s ceste i podmiti, recimo, suca ili više rangiranog policajca, pa čak i carinika. Potreban je siguran posrednik koji je u stalnom kontaktu s tim strukturama pa se podmićivanje vrši diskretno i bez većeg rizika, na obostranu korist. Plaća, naravno, krajnji korisnik koji ponekad i nije svjestan što plaća. U zdravstvu, naravno, takvih posrednika nema. Pacijent će dobiti uputnicu svog liječnika opće prakse, a specijalista će po svoj prilici prvi put vidjeti na pregledu.
Saznat će možda tarifu od drugih pacijenata, a najčešće će procijeniti sam i, eventualno, dati doktoru kuvertu boje neba te mirne duše otići na operaciju s nadom da neće završiti na tom nebu.

Treći razlog, koji mi se ne čini manje važnim od prva dva, jest činjenica što se ekstra plaćanje doktoru može shvatiti kao oblik žrtve, možda čak i praznovjerje. Jer, liječnik je, kao i svećenik, neka vrsta Božjega sluge na zemlji, a plaćanje doktoru ponekad je u istom rangu kao i plaćanje misa za ozdravljenje. Time, naravno, ne želim reći da je plaćanje misa pokušaj korumpiranja Boga, to je samo naš izražen osjećaj za žrtvu i žrtvovanje: ukratko obred. U pružanju plave kuverte čovjeku u bijeloj kuti, a obje su boje simbolički vrlo jasne, suvremen je oblik realiziranja jednog vrlo starog obreda. Metaforički, mi podmićujemo anđela. Da mi se što ozbiljno dogodi, naravno da bih platio liječniku. Ali ne zato što mislim da bi me zbog toga pažljivije rezao ili još pažljivije šivao, nego zato da umirim svoju dušu i sklopim mirovni sporazum sa samim sobom. Hoću samo reći da su kod te zdravstvene korupcije itekako prisutni i neki objektivni, ali i iracionalni razlozi koji je čine lakše vidljivom i opće prihvaćenom, međutim, kad je taj problem u pitanju, mene samoga potplaćeni liječnici puna manje žuljaju nego potplaćeni političari ili suci. Oni, uvjeren sam, zaslužuju daleko ozbiljniji društveni tretman.