Srećko JurdanaMinistar ekonomije Ljubo Jurčić izjavio je zadnjih dana – ne bez ponosa – kako će u aferi brodogradilišta “Viktor Lenac” “ukupna šteta za državu biti manja od 50 milijuna eura, na koliko je u prvi mah procijenjena”. Informacija doista izaziva olakšanje. Što je to pedesetak milijuna eura za bogatu zemlju Hrvatsku? Toliko na računu ima svaki tajkun, bankar, povlašteni dioničar, predsjednik uprave, politički savjetnik, medijski magnat, partijski odvjetnik, nogometni trener ili menadžer koji je pod Tuđmanom – a i nakon njega – nešto držao do sebe. Kao predestinirani “raj na zemlji” (turistički slogan vrijedan dvanaest tisuća kuna), Hrvatska je nakon pobjede othrlila u blagostanje i danas – s petnaest-dvadeset milijardi dolara inozemnoga duga i s više od tri milijarde dolara vanjskotrgovinskoga deficita – može ležerno sebi dopustiti minornu subvenciju o kojoj govori njezin vodeći ekonomski ekspert.

Najveći skandal Račanove vlade

Ne postane li kandidat za Nobelovu nagradu na temelju svoje pozitivističke analize situacije u “Lencu”, g. Jurčić će izvan svake sumnje barem postati vrlo uvaženi gost na jahti Damira Vrhovnika, i tamo se pridružiti Slavku Liniću i Ivici Račanu koji su ga doveli na funkciju. Slučaj “Lenac” vjerojatno je najveći ekonomsko-politički skandal Račanove vlade. U mnogim aspektima on je zapravo nerazumljiv. Jedno uhodano i kvalitetno remontno brodogradilište Linićev i Račanov partijski favorit pokušao je iz potpuno nejasnih razloga na brzinu pretvoriti u vrhunski pogon za gradnju novih brodova, i pritom je odmah proizveo nenadoknadive gubitke koje mu je pokrivala država do granice kad je to za nju postalo politički nepodnošljivo.

Damir Vrhovnik zauzima danas pozu investicijskoga proroka i iščuđava se u novinama zašto ga napadaju zbog nerealne ambicioznosti. “Da smo ostali na remontu, ne bismo sada imali tisuću dvjesto, nego samo sto dvadeset zaposlenih”. Zar doista? Kako stvari stoje, Vrhovnik uskoro neće imati ni jednog zaposlenog. Osobno je radnicima poručio da većina njih ne mora dolaziti na posao, jer firma u aktualnome statusu računa samo na nekoliko desetaka odabranih, koji su nužni za održavanje pogona u mirovanju (valjda i za čišćenje antiknoga zahrđaloga “mamutskoga doka”, kupljenog u Americi, u koji je zadnjih mjeseci uloženo tridesetak milijuna dolara).

Staro željezo

Sva je prilika da će s “Lencem” ozbiljan posao uskoro napraviti preprodavači staroga željeza. Kako Vlada više ne može ubacivati novac u privatni bunar bez dna, “Lenac” mora u stečaj, a možda i u likvidaciju. U tom slučaju, različiti ljudi različito će proći. Može se pretpostaviti da će se njegov talijanski suvlasnik u očaju povući u svoj dvorac, da će šefovi Raiffeisen banke organizirati specijalnu večeru s vjerovnicima, Damir Vrhovnik isploviti će jahtom na pučinu ili će u Gorskom kotaru odstrijeliti medvjeda, prakticirajući aktivan odmor Linić će se u kratkim hlačicama po rivi provozati vespom, Račan će potražiti mir u prebacivanju loptice preko mreže, Jurčić će autoritativno potpisati zapisnik, a radnici će izaći na riječke ulice da tamo “obrane svoja prava”. Svakome prema zaslugama, svatko prema mogućnostima.

Socijaldemokratsko ekonomsko čudo

Na vatru zvanu “Lenac” Zlatko Tomčić dolijeva ulje, ponešto filistarski doduše. On na nacionalni dnevni red postavlja pitanje “odgovornosti onih koji su velikim kreditima pumpali brodogradilište”, aludirajući pritom na Linića i Račana. Šef HSS-a čuva se, međutim, bilo kakve velike izravnosti. “Ima razloga za političku odgovornost, kaže on, “ako je prijateljstvo bilo jedini kriterij za pumpanje ‘Lenca’ kreditima”, i dodaje: “Ali ja jednostavno u to ne vjerujem.” A u što onda Tomčić vjeruje, i zbog čega se razbacuje frazama? Jasno je i bez njegovih apstraktnih intervencija da su Linić i Račan pokušali Vrhovnika na račun države izvući iz gabule*, jer su vjerovali u čovjeka, plovili su s njim, lovili su s njim, bio je uz njih kad su se borili za vlast, i pripada skupini Linićevih gospodara Kvarnera koja u gornjogradskim salonima po definiciji uživa poseban tretman.

Račan danas glumi principijelnost i govori kako “Vlada neće podmetati leđa za ‘Lenac’, namjerno potiskujući u kolektivnu podsvijest spoznaju da je Vlada za “Lenac” leđa već podmetnula i da se politički spor vodi upravo oko njezina nesuvislog angažmana na strani Vrhovnika. Objektivno promatrano, žrtva Linića realna je politička cijena koju bi Račan morao platiti za pakt Vlade s Vrhovnikom, ali Račan se – dakako – boji da bi eliminacija jedne jake karte mogla dovesti do urušavanja cijeloga tornja. Zato je on prema Tomčiću koncilijantan, pomirljiv i traži bezbolan sporazum, a pedesetak milijuna eura bačenih u “Lenac”, to je ionako samo papirnata iluzija, kao i cijelo socijaldemokratsko ekonomsko čudo.

STUPAC TJEDNA: MILAN BANDIĆ; VUKOVARSKI NOGOMET

Milan Bandić ima problema s krvožilnim sustavom, u pojedinim trenucima navodno se čak borio za život. Vijest je ražalostila i iznenadila ljude koji ga poznaju, mnoge građane kojima je postao bliska javna figura. Cerebralni inzult, zbog kojeg je zadnjih dana smješten na intenzivnu jedinicu bolnice Rebro, medicinsko je iznenađenje s obzirom na njegove poznate rekreativne navike. Zagrebački dogradonačelnik ne puši i ne pije, a autoru ovih redaka čini se da ga nije vidio ni sa šalicom crne kave u ruci. Svakoga vikenda penjao se na Sljeme, s maratoncima pretrčavao početne kilometre, i u svakome pogledu predstavljao se kao sportski tip i osoba nesvakidašnjega vitalizma.

Ipak, čini se da su medicinski trag ostavile njegove radoholičarske navike. Pojavljivao se na svakoj priredbi, svečanome otvaranju, primanju, domjenku, skupštini, raspravi. Nije trenutak za velike dosjetke i duhovitosti, ali može se kazati da je na zagrebačkoj razini djelovao poput Stipe Mesića na državnoj: svojom sveprisutnošću neprestano je nastojao proširivati svoj društveni utjecaj. Jurio je sa sastanka na službeni ručak, sa službenoga ručka na službeni dogovor, sa službenoga dogovora na službenu večeru, i nikada ni za što nije imao previše vremena. Uvijek pritajeno nestrpljiv, s pogledom na satu i s koncentracijom primjetno disperziranom na više područja, ostavljao je dojam čovjeka kojem su razmjerno asketske navike i periodični fitness nešto kao terapija za permanentni kolerični temperament.

Priroda se, međutim, ne može prevariti. Snažne unutarnje tenzije proizvele su cerebralnu ishemiju koja Bandića prisiljava na drukčiji stil života i rada. On je u godinama kad još može dugo ostati na sceni.

• * *
  Nedavna eliminacija srpskoga dječaka – koji je u vrijeme vukovarske bitke bio star godinu dana – iz hrvatskoga nogometnog kluba, potvrđuje među ostalim da se međuljudski odnosi u Vukovaru i dalje ostvaruju na razini atavističkih sukoba. Kolektivno sjećanje na ratna stradanja proizvodi patološki ekskluzivizam, alijenaciju i zatvaranje u vlastiti socijalni tabor. Vukovar je otvorena psihološka rana, ali u isto vrijeme – zbog svoga krajnje dramatičnoga ratnoga iskustva – i posebno plodno područje za manifestiranje najnižih političkih poriva. Anticivilizacijski mentaliteti i svjetonazori hrane se njegovom tragedijom i nastoje ga zadržati u statusu svoga specijalnoga političkoga azila. U Vukovaru je za njih i dalje prešutno dopušteno sve ono što se drugdje danas ne prihvaća: ekstremni nacionalizam, segregacija, život po ratno-plemenskim kodeksima, suspenzija građanske svijesti i načela jednakih prava za sve.

  Ima li tome lijeka? Možda. Na jednoj strani, pravosuđe bi moralo drastično sankcionirati međunacionalne ekscese, koji se sada benevolentno toleriraju u lažnome uvjerenju da je riječ o “prolaznoj fazi” koja će nestati sama po sebi. Na drugoj, država bi u vukovarskoj zajednici morala intervenirati sa sociopsihološkim posttraumatskim programima čiji cilj nije forsiranje ratnoga zaborava, nego preobrazba plemenskoga izolacionističkoga mentaliteta u građanski i multikulturalni. Država je, međutim, jedan vrlo pasivan mehanizam koji ležerno promatra kako ultranacionalističke enklave poput Vukovara, uz njega i Gospića, vegetiraju u svojoj psihopolitičkoj konfuziji, i u nedužnu djecu usađuju frustracije koje ih mogu pratiti cijeli život.