Foto: PixsellUz Darka Milinovića i Tomislava Karamarka, u poslijeizbornu bitku za stranački tron u HDZ-u uključit će se i Gordan Jandroković. Jadranki Kosor stranački patrijarsi sigurno neće oprostiti gubitak izbora, iako je ona malo što mogla poduzeti da ga spriječi. No lako bi se moglo dogoditi da nasljednik Jadranke Kosor ne bude nitko iz spomenutog ministarskog trolista. Nije malo utjecajnih hadezeovaca koji na čelu stranke očekuju Andreja Plenkovića, 41-godišnjeg državnog tajnika iz Ministarstva vanjskih poslova. Iako je tek nedavno ušao u HDZ, ključni argumenti njegovih pristaša ne svode se samo na procjenu da bi on mogao donijeti povoljan, nov vjetar u posustalu stranku. Ističu i da je respektabilan diplomat, uvažavan u krugovima Europske unije. U Bruxellesu je obavio dio posla u hrvatskom predstavništvu pri Europskoj uniji prije nego što je, potom, odradio i čitav četverogodišnji mandat kao drugi čovjek hrvatskog veleposlanstva u Parizu. Utjecajan je i u najbrojnijoj zastupničkoj grupaciji u Europskom parlamentu - među zastupnicima pučkih stranaka, neupitnim saveznicima HDZ-a na budućem europskom terenu.

Plenković je, doduše, tek nedavno pred TV- kamerama dobio stranačku iskaznicu iz ruku predsjednice Jadranke Kosor. Baš kao što su to nešto prije njega dobili i ministri Tomislav Karamarko i Davor Božinović. Ali i Karamarko se, iako se mora priznati da je zvučnije i poznatije ime od Plenkovića, tek nedavno uvrstio među potencijalne kandidate za nasljednika Jadranke Kosor. Zašto onda to ne bi mogao biti i Plenković? Takav bi ishod obračuna u HDZ-u - s Plenkovićem na čelu stranke - bio utoliko zanimljiviji što bi u budućem srazu trebao eliminirati vlastita formalnog šefa - ministra Jandrokovića. A baš je Jandroković inzistirao na dolasku Plenkovića u Ministarstvo vanjskih poslova. To je Plenkoviću omogućilo da bude jedini, privilegirani Jandrokovićev suradnik koji, kako su Nacionalu potvrdili upućeni sugovornici iz MVP-a, i "nogom otvara vrata" kabineta ministra. Ta ista vrata, u načelu, bila su zatvorena za sve ostale zaposlenike Ministarstva. Bolje nisu prolazili ni veleposlanici kad su važnim poslom dolazili u Zagreb sa svojih udaljenih destinacija. Ostajali su pred vratima njegova kabineta, jer ministar za njih nije imao vremena.

Plenkovića, dakako, uvažava i predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor. Zbog toga ga je i pozvala u stranku, a on joj je potkraj listopada, u već uznapredovaloj izbornoj kampanji, sredio sudjelovanje na sastanku čelnika europskih pučkih stranaka u Bruxellesu. Bio je to jedan od kamenčića u njezinu predizbornom mozaiku, a tada su u Bruxellesu pučani raspravljali o dužničkoj krizi u EU. Jadranka Kosor uspjela je s njima sjesti za isti stol iako Hrvatska nije članica EU. Njenu je nazočnost uočio i pozdravio predsjednik Europske pučke stranke Wilfried Martens. No danas iz istih tih krugova europskih pučana Jadranki Kosor preporučuju da, ako se povuče s dužnosti predsjednice stranke, podupre izbor Plenkovića za svog nasljednika. Dakako, njezin će uvjet biti da ona sjedne u stolicu počasne predsjednice HDZ-a, ma koliko to nalikovalo odlasku njezina prethodnika Ive Sanadera.

S Plenkovićem na čelu HDZ bi mogao početi nalikovati europskim strankama konzervativne orijentacije u svim svojim elementima. S druge strane, bio bi to dobar argument za objašnjenje motiva zašto je nedavno Plenković odbio otvorenu ponudu predsjednika Josipovića da dođe u njegov ured na Pantovčak. Doduše, u predsjednikovu uredu nije mu bilo ponuđeno mjesto savjetnika za vanjsku politiku, nego manje prestižno, ali, ipak, savjetničko mjesto. Nacionalovi izvori iz HDZ-a, podupiratelje Plenkovićeve kandidature u stranci vide i među sljedbenicima frakcije u HDZ-u kojoj je na čelu Vladimir Šeks koji bi se tako definitivno lišio svojih mladalačkih ambicija iz razdoblja kad je i sam pretendirao na to da zuzme HDZ-ov tron.
Plenković je nakon povratka iz Pariza prihvatio Jandrokovićevu ponudu. Došao je na dužnost državnog tajnika za europske integracije, a u Ministarstvu vanjskih poslova počeo je voditi i medijsku kampanju za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Jandroković je u njegovu slučaju ostao vjeran svom glavnom postulatu - da se okružuje stručnjacima za europske poslove, o čemu sam nije previše znao. Tako je bilo i kad je koristio usluge glavnog pregovarača Vladimira Drobnjaka, koji ga je u Bruxellesu i pred TV-kamerama nerijetko spašavao u neugodnim situacijama. Usput ga je strpljivo podučavao o hrvatskom pregovaračkom procesu. Tako je bilo i poslije, kada mu je uspjelo u MVP vratiti Andreja Plenkovića i spriječiti njegov odlazak na Pantovčak. Godinama je Plenković, zajedno s Drobnjakom, činio prepoznatljiv dvojac znalaca u MVP-u koji se bavio europskim pitanjima. Bilo je tako i prije 2000., dok je ministar vanjskih poslova bio Mate Granić.

Drobnjak je tada bio pomoćnik ministra zadužen za multilateralu, a Plenković načelnik Odjela za europske integracije. U svakom slučaju, njih su se dvojica poslije, kad je ustrebalo, svojski trudili pokrivati sve nedostake i propuste ministra Jandrokovića. O kvaliteti i vrijednosti dvojca Drobnjak-Plenković nikad nije imala nikakvih dvojbi ni Vesna Pusić, šefica saborskog odbora za pregovore s EU. No ona jednako tako nikada nije propuštala javno sumnjati ne samo u znanje, nego i u sposobnosti ministra Jandrokovića. Doduše, samo na domaćem terenu, u Hrvatskoj, ne i u inozemstvu.
Kad ga je pozvao da se vrati u Ministarstvo vanjskih poslova, Jandroković sigurno nije računao na to da se Plenković može naći na putu njegove neskrivene ambicije da preuzme dužnost predsjednika HDZ-a. Plenković tada još nije bio član stranke. U HDZ se učlanio kad su sve ankete toj stranci počele proricati siguran poraz na parlamentarnim izborima, a na stranačkoj listi dobio je nezahvalno četvrto mjesto, pa nema ni jamstva da će sjesti u zastupničke klupe. Na tu, uvjetno rečeno, gubitničku kartu, Plenković je prvi put zaigrao još prije više od desetljeća, 2000. godine. Tada je, kao 30-godišnjak, prihvatio ulogu šefa izbornog stožera Mate Granića na predsjedničkim izborima. Granić je te izbore izgubio još u prvom krugu, a prvi je put pobijedio Stjepan Mesić.

U tom Plenkovićevu prvom i neuspjelom političkom angažmanu velikog je udjela imao njegov otac Mario, sveučilišni profesor komunikologije, koji je s Granićem išao u gimnaziju. No ostalo je zabilježeno da je Andrej Plenković ipak imao hrabrosti javno, imenom i prezimenom, preuzeti odgovornost za vođenje Granićeve predizborne kampanje.
Ovog bi puta, međutim, Plenković, čak ako i ne uspije ući u saborske klupe, ipak mogao biti dobitnik. Mogao bi postati novi predsjednik HDZ-a. Tako bi, nakon Ive Sanadera, na čelo te stranke ponovo došao čovjek iz Ministarstva vanjskih poslova, koji je, također, bio zamjenik ministra. (Dužnost koju danas obnaša kao državni tajnik ekvivalent je nekadašnjoj dužnosti zamjenika ministra.) Doduše, Plenković bi iznevjerio očekivanja svog novog stranačkog druga iz HDZ-a - Gordana Jandrokovića. Ali zar isto nije učinio i Jandroković svom glavnom sponzoru i mentoru Sanaderu, koji ga je izravno postavio u Ministarstvo vanjskih poslova, na veliko iznenađenje većine bliskih suradnika. Kad se Sander, pritisnut pravosudnom lavinom protiv svoje korupcijske hobotnice, pokušao vratiti na čelo stranke, Jandroković mu je bezobzirno okrenuo leđa i priklonio se sljedbi nove predsjednice Jadranke Kosor.
Upućeni u odnose u stranci tvrde da ni u slučaju pobjede HDZ-a na izborima Jandroković sigurno ne bi ponovno bio nominiran na dužnost ministra vanjskih poslova. I to je mjesto Kosor rezervirala za Plenkovića. Oni koji ga bolje poznaju tvrde da Plenković nikad sve ne stavlja na jednu, i to na gubitničku kartu, iako se to mnogima tako činilo. Kažu da uvijek razmišlja i o alternativnom, kako sam kaže, "planu B".

Mnogi su u njemu prepoznavali "idealnog kandidata" za budućeg hrvatskog povjerenika u Europskoj komisiji. Između ostaloga, i zbog toga što, osim engleskoga na kojem umije impresionirati sugovornike u intervujima na svim televizijama engleskoga govornog područja, suvereno vlada i francuskim jezikom. Upućeni u bruxelleske običaje i navike kažu da ni to nije nebitan detalj za uspješno druženje u najužem timu Joséa Manuela Barosoa, predsjednika Europske komisije. No nije tajna da Plenković ne bi imao ništa ni protiv puno skromnije opcije, da se nađe među budućim zastupnicima Europskog parlamenta. Baš je onamo nedavno vodio aktualnu predsjednicu HDZ-a Jadranku Kosor u njenim prvim "ravnopravnim" razgovorima s europskim pučanima. Već mu je i to posve dovoljan razlog za ulazak u HDZ. Ma što se dogodilo, ionako će uskoro biti i izbori za hrvatske zastupnike u Europskom parlamentu. Bez stranačke pozadine na tu dužnost nitko ne može računati, a Plenković će imati potporu HDZ-a.