ArhivaOpet stara priča o curenju USKOK-ovih tajni koja ne vodi nikamo. Osim - sve većim tjeskobama HDZ-ovca Vladimira Šeksa, ukliještenoga između optuženog Ive Sanadera i njegova tužitelja Mladena Bajića. Posljednjih dana vječna je tema u punom sjaju osvanula na YouTubeu, videozapisom Sanaderova iskaza pred USKOK-om iz srpnja ove godine. Ne otkrivši ništa novo o Sanaderovoj ulozi u kreiranju ugovora Ine i MOL-a, potvrđuje, međutim, da je vjera u hrvatsku pravnu državu stvar za građanske idiote, nipošto za probrane političare. Iz snimke se jasno vidi: kad je, HDZ-ov pravosudni kreator, 12. rujna govorio o Zorróu osvetniku, doslovce je citirao Sanaderove srpanjske riječi namijenjene isključivo USKOK-ovim ušima. Stvar je uistinu skandalozna.
Ovaj put DORH se tobože ozbiljno bacio u potragu za izdajicama istražne građe. Ali što dalje od Šeksa.

Putem međunarodne pravne pomoći zatražena je asistencija SAD-a u raspetljavanje izdajničkog lanca u YouTubeu. Znači da Bajića nikada nije mučio Šeksov ilegalni uvid u Sanaderov iskaz, nego ga muči to što je zahvaljujući YouTubeu danas bjelodano jasno Šeksovo rujanske konzumiranje zabranjene srpanjske istrage. Štoviše, Bajić pouzdano zna tko je Šeksu to omogućio, ali se u to ne bi upustio ni za živu glavu.
U ponajbolji čas za DORH, javna pozornost skrenuta je u manualni sektor: kroz čije je ruke snimka prošla prije internetskog emitiranja? Dolazi li izdaja s istražno-tužiteljske strane? Ili od protivnika iz Sanaderova braniteljskoga tima? Najzanimljivije je da u slijedu svih manipulativnih mogućnosti suca Ivana Turudića, koji snimkom odavno raspolaže, nitko nije spomenuo. No kako čuvena hrvatska šutnja uvijek najtočnije otkriva vlastite motive, još je jasnije da Bajić u Turudiću ne vidi toliko djelitelja pravde, koliko najvažnijeg saveznika. To većeg saveznika, što činjenice više nasrću na DORH-ovu optužnicu. U svim ostalim slučajevima curenja istražnih informacija, uključujući i nedavno objavljen uskočki iskaz Jadranke Kosor u novinskom izdanju EPH, treba zaviriti u Zakon o kaznenom postupku (ZKP). U njemu postoji nezamijećeni članak 231. koji glavnom državnom odvjetniku daje eksluzivno pravo na publiciranje tajne istražne građe po vlastitom nahođenju, bez ikakvih sankcija, uz zakonsku podlogu.

Kako god bilo, u vezi s interentskom snimkom nije ključan datum njenog objavljivanja, nego relacija Turudić-Šeks, toliko znana i samorazumljiva da je o njoj, u ime lojalnosti prema pravnoj državi, bogohulno makar i zucnuti. Nakon svađe s Bajićem, preostala je kao zadnja poluga Šeksove kontrole sudskih postupaka zagrebačkog županijskog suda.
Još 2010. Bajić i Šeks imali su snažne zajedničke interese. Bajić je vapio za HDZ-ovom političkom zaštitom u optuživanju bivšeg premijera, u predmetu koji će ga proslaviti i izvan granica Hrvatske. Neovisno o Šeksovoj mržnji prema Sanaderu, Šeksu je trebala optužnica koja zaobilazi aktivnu i pasivnu korupcijsku participaciju HDZ-ova vrha.

Zahlađenje je nastupilo sa sve brojnijim anketama o slabašnom izbornom rejtingu HDZ-a. Kad je Bajić naposljetku u Josipoviću dobio moćnog zagovornika u SDP-u, pokrenuto je istraživanje stranačkih crnih fondova. A stigla je i srbijanska optužnica za navodne Šeksove ratne zločine. Izravna komunikacija definitivno je pukla. Ali obojici je preostalo da se uzdaju u Turudića. U toj situaciji logično je da Bajić ne pita kojim je putem Šeks u rujnu došao do Sanaderova srpanjskog iskaza, koji ne kompromitira toliko Šeksa, koliko smjernu pravosudnu ruku. Jednako je logično da se u nabrajanju svih koji u svojim rukama još uvijek drže istražnu videosnimku izbjegava čak i načelno spomenuti suca Turudića.