U promatračkim krugovima s pravom je uoči izbora zaključeno da je promjena vlasti u Hrvatskoj civilizacijska nužnost, bez obzira na "silne uspjehe" HDZ-a u pokušajima preobrazbe samoga sebe. Hrvatsko društvo, razoreno psihološki, kulturno i ekonomski, bezuvjetno treba nove snage, pa makar se one pojavljivale u poznatoj formi. Što se Jadranke Kosor i njezinoga društva tiče, činjenica je da su u ranoj fazi predizborne situacije shvatili kako će mandat vrlo teško osvojiti na zatvorskome natezanju sa Sanaderom - danas gotovo jedinome preostalome simbolu "borbe protiv korupcije" - to više što su i sami postali zapaženi segment u njegovome spisu.

Učestalo rezanje vrpci, stvaranje usiljene nazdravičarske klime u državi, zajamčeno osiguravanje daljnjih budžetskih beneficija za povlaštenu klasu profesionalnih neradnika koja građanima organski ide na jetra, artificijelno trijumfalističko jahanje na dogovorenome ulasku u poluraspadajuću Europsku uniju i sveukupno drastično povećavanje propagand­nih decibela - od televizijske agresije gospođe Kosor bijeg je u zadnje vrijeme postao nemoguć - također nisu proizvodili nekakve impresivne promjene sumornoga raspoloženja u masama.

Preliminarij predvidljivog poraza

Panikom zahvaćeni politbiro HDZ-a, kojem su signali govorili da se ovdje možda ne radi samo o izborima već i o samom opstanku stranke kao relevantne institucije, počeo se tada nesuvislo "okretati korijenima": sklopili su javni predizborni pakt s Miroslavom Tuđmanom, tretirajući simbole jedne bolesne prošlosti kao nosioce terapije za zdravu nacionalnu budućnost. Kao rafinirani dodatak ideji, u savez su uvukli i Željka Keruma, istaknutoga građanskoga simbola hrvatskoga antigrađanstva, uvrijedivši time, među ostalim, cijelu garnituru splitskih hadezeovaca. Naglo je osnovan i nekakav "savjet predsjednice HDZ-a", pragmatički forum za podršku sastavljen od "mnogih uglednika" iz tuđmanističke prahistorije, koji će - valjda po besmrtnome uzoru na nekadašnji Brozov Savjet federacije - uzdrmanu stranku koja se hvata za slamke terapeutski prožeti svojom penzionerskom avangardnošću, konceptualnim stoljetnim poletom i vitalizmom. Bez starca nema udarca, dodao bi narod.

Udarcu je, međutim, nedostajalo proteina i kalcija. U paradnim redovima HDZ-a navedeni potezi činili su naprosto preliminarij jednog predvidljivog poraza, koji će kod nacije možda proizvesti preporod, no svakako će joj u svakidašnjicu unijeti nužnu dozu adrenalina i raspoloženje različito od onog koje s ekrana izaziva premijerkin kronični blagi smiješak rezerviran za uveseljavanje retardiranih. Svako­dnevno natezanje s HDZ-ovim stereotipijama, kojima se vegetiranje u zatvorenom krugu pokušava prikazati kao revolucionarni pomak, postalo je za tu naciju jedva izdrživo psihološko opterećenje. Zoran Milanović i njegovi saveznici bili su osuđeni na pobjedu, koju - za razliku od prošlih izbora - nisu uspjeli prokockati natjecanjem u plakatskome besmislu, infantilnim igrokazima i formalističkom retorikom lišenom provokativnijih poruka. Može se primijetiti da ni HDZ ovaj put nije imao na raspolaganju verbalističara Sanadera, aktivista koji je ponekad u stanju ljude uvjeriti da je zemaljska kugla ploča. U izostanku bleferski kompetentnoga suparnika, dokazano sposobnog da poraz u zadnjoj minuti pretvori u pobjedu - tribuna koji sad u pritvoru krivnju za hrvatsku pljačku stoljeća nastoji prevaliti na svoje podčinjene - kukuriku-savez osvojio je numerički trijumf za kojim čezne godinama, i koji bi u Hrvatskoj morao kreirati civilizacijski preokret.

Reforma pravosuđa završena je samo hipotetski

Doista, čemu ta pobjeda služi ako u hrvatskome društvu ne uspostavi kulturološke norme bitno različite od dosadašnjih ? Ekonomija, fiskus i financije samo su jedan aspekt kompleksnoga hrvatskoga problema. Na idejnoj razini, nova vlada državu mora beskompromisno osloboditi kontaminacije mitomanskom patologijom na kojoj se desetljećima hrane desni režimi, i fabrikacijom povijesti koja odgovara njihovim umjetno konstruiranim kultovima. U praktičnom smislu, tu državu mora učiniti građanskim prijateljem koliko i nadzornikom. U Hrvatskoj se neprestano nešto mora plaćati, izmišljaju se bezbrojni nameti - ogromne sudske takse, vodarine, drumarine, spomeničke rente, cijeli jedan krležijanski registar feudalističkih zahtjeva - i savršeno bezobzirna administracija nikoga ne pita ima li izvor prihoda s kojima je u stanju podmiriti akumulirajuće obaveze prema njezinoj nedodirljivoj opstojnosti.

Na jednoj strani, država apsolutno mora pokazati dozu financijske uviđavnosti prema građanima koji stenju pod teretom neuspješne ekonomije; na drugoj, nužno je radikalno zaoštravanje kaznenoga zakona, pa i nadzora nad sudovima, zbog značajnoga porasta vrlo teških kaznenih djela, među ostalim i u prometu. Hrvatskoj je potreban temeljit i odvažan reformator. Ivica Račan - fetišist "mirne tranzicije" - nije to bio; je li to Zoran Milanović, čije se navodne spremnosti na radikalne zahvate mnogi konzervacionisti pribojavaju već godinama ? Vidjet će se uskoro. Čovjek je imao dovoljno vremena za razmišljanje, sad je nastupio trenutak za akciju. Reforma pravosuđa završena je samo hipotetski, kao i borba protiv korupcije. Hrvatska nema tehnološke ambicije i velike razvojne projekte, nešto od čega će živjeti. U nogometu slobodno caruje mafija, kojoj je vlast do sada još plaćala i državne dotacije. Mediji su u većini agresivni, trivijalni, vulgarni i daleko ispod kulturne razine jedne ozbiljne europske zemlje. Smatra li slučajno gospodin Milanović da to nisu teme s kojima se vlast treba baviti, ne će se daleko odmaknuti od svoga stranačkoga prethodnika. Ima jedan metak u cijevi, i bolje mu je da ga ispali s maksimalnim efektom.