Sanja Iveković, umjetnica, aktivistica i feministica"Ja sam dijete socijalizma i ne vjerujem u kraljeve i kraljice", duhovito kaže Sanja Iveković, najčuvenija i u svijetu najizlaganija hrvatska multimedijalna umjetnica odgovarajući na pitanje hoće li njezina prva američka retrospektivna izložba "Sweet Violence" / Slatko nasilje u newyorškoj MoMa-i biti kruna njezine karijere. Naime, u likovnim krugovima svijeta nastup u tom najprestižnijem muzeju svijeta uobičajeno se smatra vrhuncem umjetnikove karijere, a do sada je iz regije u tom muzeju izožbu imala jedino srpska konceptualna umjetnica Marina Abramović, čiji je provokativni nastup privukao velik broj gledatelja.

Zato smo zapitali Sanju Iveković što očekuje od predstavljanja američkoj publici te kako bi se nastup u MoMa-i mogao odraziti na nastavak njezine karijere, međutim, ona je u svom tipičnom skromnom i pomalo rezerviranom stilu zaključila: "Vidjet ćemo, teško je išta unaprijed reći, ispričat ću vam kad se vratim." Izložba Sanje Iveković, angažirane umjetnice, aktivistice, videopionirke i feministice, otvara se 18. prosinca na trećem katu Muzeja moderne umjetnosti i moći će se razgledati sve do 26. ožujka iduće godine, a marketinški stručnjaci muzeja izračunali su da će za to vrijeme izložbu posjetiti oko 680 tisuća posjetitelja, što je velika brojka s obzirom na prvu izložbenu promociju njezina rada u New Yorku. Na prostoru od 400 četvornih metara bit će izloženo više od stotinjak radova koji su nastali tijekom četiri desetljeća njezine karijere.

Kustosica izložbe Roxana Marcoci odabrala je radove koji su realizirani u različitim medijima, tako da će američka publika vidjeti raznovrstan umjetničin opus, od crteža i kolaža pa do videoinstalacija i performansa. Izložbu će pratiti i raskošan katalog od 190 stranica u kojem je, osim Roxane Marcoci, esej o umjetničinu radu napisao i čuveni književni teoretičar Terry Eagleton, što dovoljno govori o važnosti koju Sanji Iveković priznaje newyorški muzej. Oni će se u svojim esejima kritički osvrnuti na postavangardu u bivšoj Jugoslaviji te objasniti društveni kontekst u kojem se rađao politički aktivizam i borba za ženska prava kao tema u umjetnosti socijalizma. Sanja Iveković poznata je po društvenom i političkom angažmanu u umjetnosti, u kojem se često referira na problem zlostavljanja žena smještenih u skloništima čiji su odljevi lica u sklopu rada "Ženska kuća" izloženi u hrvatskom Muzeju suvremene umjetnosti. Također, omiljena tema joj je propitivanje kulta ličnosti Josipa Broza Tita te život u socijalizmu u bivšoj Jugoslaviji. To će se vidjeti i na newyorškoj izložbi, kamo su prošlog tjedna otišli njezini radovi spakirani u 11 golemih kutija. Na web stranicama MoMa-e ističu da se Sanja Iveković nakon pada Berlinskog zida i raspada bivše Jugoslavije, te rođenja nove države, najviše bavila promjenama koje je izazvao slom socijalističkog režima te životnim uvjetima u novom postsocijalističkom, odnosno, kapitalističkom sustavu. "Umjetnica pruža fascinantan pogled na službena politička zbivanja, uloge spolova i paradokse koji se često pojavljuju u kolektivnom sjećanju”, zapisala je kustosica izložbe Roxana Marcoci, koja je upoznala Sanju Iveković još prije desetak godina u Zagrebu kada su je pozvali iz Muzeja suvremene umjetnosti da postavi izložbu hrvatskih umjetnika. Nakon što je obišla brojne ataljee, najviše ju je impresionirala Sanja Iveković, sitna ali energična umjetnica koja je imala retrospektivne izložbe u desetak svjetskih muzeja. "Čim sam je ugledala, znala sam da je to početak dugog prijateljstva - ona je vrlo inspirativna umjetnica", rekla je kustosica, koja je zajedno sa Sanjom Iveković koncipirala izložbu u MoMa-i.

Fotokolažom 'Novi Zagreb (ljudi iza prozora)' iz 1979. ovjekovječen je prolazak Titove povorkePOSTAV POČINJE NJEZINIM angažiranim videoradom "Sweet Violence" / Slatko nasilje, nastalim 1974. godine: u tom radu umjetnica stavlja crne rešetke preko reklama s tadašnje televizije te time odvaja gledatelje od “slatkog nasilja” medijskog zavođenja, čime nas je televizija svakodnevno bombardirala. Također, pokazat će se i radovi koje su veliki svjetski muzeji otkupili od umjetnice. Primjerice, video "Osobni rezovi" nalazi se u vlasništvu Fondacije Generali u Beču, a značajan je zbog toga što je u njega umontirala dokumentarac o Titu te tako ostala zapisana u povijesti hrvatske umjetnosti kao prva umjetnica koja se usudila eksperimentirati s Titovim likom. Tu je i slavna fotomontaža "Dvostruki život", koja se nalazi u stalnom postavu MoMa-e. Nastala je također u '70-ima, a naglasak je bio na manipulaciji medija i problemu identiteta: umjetnica je stavljala svoje fotografije iz privatnog albuma na mjesta reklama u novinama i ženskim magazinima poput Ellea, Grazije i Svijeta, te tako istraživala kako se stvara slika žena u medijima pod utjecajem reklama te kako ta idealizirana i nerealna slika utječe na sliku koju ona stvara o sebi. Tu je i rad "Dnevnik" koji se nalazi u pariškom Centru Pompidou. U New York je otputovao i njezin noviji rad "Rohrbach Living Memorial" u kojem je uz pomoć stanovnika austrijskog mjesta Rohrbacha napravila fotomontažu grupe ljudi – Roma, koji čekaju deportaciju u konclogor, te time otvorila stare rane, ali i postavila bitno pitanje: Kako je moguće da se simboli ranog socijalizma, kao što su bile antifašističke heroine, dolaskom kapitalizma i tržišne ekonomije potpuno zaborave? Izložba završava najnovijom ovogodišnjom fotoinstalacijom "Ona prava (Biseri revolucije)", dok će njezina čuvena kontroverzna skulptura trudne revolucionarke i ljevičarke "Rosa de Luxembourg" biti postavljena u atriju muzeja.

TU POZLAĆENU SKULPTURU, visoku 2,5 metra, realizirala je na visokom tornju na kamenom platou ispred Centra za suvremenu umjetnost u Luxembourgu 2001. godine, a o tom projektu, koji se ubraja u public art, odnosno, umjetnost u javnosti, uspjela je sakupiti čak 7000 pohvalnih, ali i negativnih članaka, te se nametnuti javnosti kao prvorazredna senzacija. Radeći tu skulpturu zapravo je dekonstruirala luksemburški nacionalni simbol - kip Gelle Fra, "zlatnu ženu", koja predstavlja snagu, odvažnost i slobodu. No kako smatra da public art ne podrazumijeva samo izlaganje umjetničkih djela u javnom prostoru, nego i propitivanje društvenog konteksta, mijenjanje svijesti ljudi i slično, tom je skulpturom postavila i pitanje o stereotipnoj ulozi ženskog lika kao alegorije u spomenicima palim borcima i muškim herojima. Tom prigodom je izjavila: "Kao što je slučaj i kod drugih spomeničkih plastika ovakvog tipa, i ovdje figura žene neupitno predstavlja najviše ljudske vrijednosti. No zašto bi istina, pravda ili sloboda trebale biti izražene ženskim likom? Sigurno ne zato što su žene bile ili još uvijek jesu slobodnije, pravednije ili istinoljubivije od muškaraca. Feminističko čitanje ženske alegorije objašnjava nam da su alegorije i moguće baš zato što su žene iz stvarnosti isključene. Stoga je namjera mog projekta da uputi na takva razmišljanja i na postavljanje pitanja koja još uvijek nemaju odgovore." Skulptura je stajala tri mjeseca i stalno je izazivala polemike. Zatim su je cenzurirali antifašistički borci, veterani Drugog svjetskog rata, vjerojatno zbog šokantne trudnoće "zlatne žene", tako da skulptura nije postala dijelom kolekcije njihova gradskog muzeja, organizatora izložbe. Nakon što je ta skulptura postavljena u Luxembourgu, Sanja Iveković je izjavila da "tabu teme na hrvatskoj likovnoj sceni nisu samo tema roda i spola, nego i nacionalizam, šovinizam, vlast, novac, religija, nasilje, siromaštvo, Srbi i slično, dakle, sve ono o čemu svakodnevno čitamo u novinama." Jedna od važnijih točki izložbe bit će izvedba njezina znamenitog performansa "Practice Makes a Master" / Praksa čini majstora, koji je uživo s velikim uspjehom izvela još prije tri desetljeća u Kunstlerhaus Bethaninen u Berlinu. "Taj sam performans izvodila poslije Berlina i u Zagrebu i Utrechtu, a zatim sam od 2007. godine radila njegov 'react', kako se to danas naziva, u suradnji s mladom umjetnicom Sonjom Pregrad”, kaže Sanja Iveković dodajući da su svoje 'reactove' radile i Yoko Ono i Marina Abramović te da će njezin performans u budućnosti nastaviti neka nova mlađa umjetnica.

Projekt 'Gen XX' iz 1997. umjetnica je realizirala iz želje da se suprotstavi nacionalističkom ludilu tog doba"U tom sam performansu imala na sebi crnu svečanu haljinu i na glavi najlonsku vrećicu, a zatim mi se tijelo počelo iznenada trzati, savijati, potom sam pala na tlo i onda se podigla. Zatim sam te iste pokrete ponavljala 20 minuta. U pozadini se čuo glas Marilyn Monroe kako pjeva naslovnu pjesmu iz 'Autobusne stanice', a zatim su se ti zvukovi postepeno stapali sa zvucima s ulice. Kad sam prvi put izvodila taj performans, na umu sam imala tipičnu sudbinu žena i njihovo vječno padanje i uzdizanje. Međutim, nakon 11. rujna i Abu Ghraiba, ideja performansa jako se aktualizirala i sada je to studija o besmislu nasilja.”

SANJA IVEKOVIĆ (61) je odrasla u intelektualnoj obitelji oca akademika Hrvoja Ivekovića, koji je bio ugledni profesor na Farmaceutskom fakultetu u Zagrebu, a bio je i dekan i rektor zagrebačkog Sveučilišta te predsjednik Matice hrvatske. Iako je imao sasvim drukčije sklonosti od kćeri, podržavao je njezino opredjeljenje. Majka Nera Šafarić bila je, kao što piše na jednom od glamuroznih oglasa iz izvrsnog projekta "Gen XX", proganjanja zbog antifašističke djelatnosti i 1942. godine odvedena u logor Auschwitz, gdje je dočekala oslobođenje zemlje. Iz logora se vratila narušena zdravlja i dugo se oporavljala. Usput rečeno, projekt "Gen XX" nastao je 1997. godine "iz želje da se suprotstavi nacionalističkom ludilu u Hrvatskoj i izazvao je brojne reakcije jer u to vrijeme nije bilo popularno spominjati komunističku prošlost". Sastoji se od erotiziranih fotografija lijepih žena, posuđenih s oglasa svjetskih firmi, koje po ideji Sanje Iveković predstavljaju heroine NOB-a, od Dragice Končar do sestara Baković. Originalni tekst je izbačen, a upisano je ime i prezime ratne heroine te godina njezina uhićenja, deportacije u logor i smrti. Sanja Iveković diplomirala je grafiku i godinama se bavila grafičkim dizajnom, a napravila je, između ostaloga, i plakat za Žensku Ad hoc koaliciju iz 1997. godine. Likovni kritičari i teoretičari definiraju je kao umjetnicu koja se pojavila nakon 1968. godine u okviru 'nove umjetničke prakse', a kažu da je za njezin rad karakteristična "analiza konstrukcije identiteta u medijima" te upotreba "strategije političkog angažmana, solidarnosti i aktivizma". Na tadašnjoj jugoslavenskoj i hrvatskoj sceni bila je prva umjetnica koja je usvojila feminističku perspektivu u svom umjetničkom i aktivističkom radu. Nikada nije skrivala da je Titov režim uvelike utjecao na njezin umjetnički put, a jedan od najprovokativnijih performansa što ih je izvela u socijalističkoj Jugoslaviji bio je "Trokut" u kojem je na balkonu stana u Savskoj ulici simulirala masturbaciju. Taj je performans izvela u povodu dolaska Josipa Broza Tita u Zagreb, a temeljio se na "komunikaciji" troje ljudi: Instalacija 'Ona prava (Biseri revolucije)' iz 2011.umjetnice, policajca na pločniku i čovjeka na vrhu zgrade na suprotnoj strani ulice, koji je imao voki-toki. Zbog mjera sigurnosti nitko nije smio biti na balkonima. Iako je nisu mogli vidjeti s ulice, primijetilo ju je osiguranje, smješteno negdje na krovu, kojem je "nepristojim" pokretima odvlačila pozornost. Ubrzo joj je na vrata pozvonio policajac i zatražio da se makne s balkona jer ugrožava sigurnost Titove povorke. Tom provokativnom i originalnom akcijom Sanja Iveković zapravo se razračunavala s tada neprikosnovenim i nedodirljivim autoritetom predsjednika bivše države. Realizirala je i dokumentarni film "Sjećanje žena na život u socijalizmu" u kojem 10-ak žena različitog podrijetla i profesija, od spisateljice Anđelke Martić do glumice Marije Kohn, govori od svom doživljaju socijalizma.