Srećko JurdanaČovjek koji je sposoban u nekoliko desetaka tisuća tona zahrđaloga željeza, starog pedeset godina, ubaciti trideset milijuna dolara tuđega novca, i nakon toga osvojiti specijalan državni bonus od dva i pol milijuna eura, ne može biti dokraja lišen kvaliteta. Na djelu se prepoznaje specifičan umjetnički duh. U njemu se evidentno skrivaju viši novčarski instinkti i on ostvaruje komunikaciju prije svega s ljudima koji za njih raspolažu adekvatnim ticalima, Račanom i Linićem, na primjer. Površan promatrač pomislit će da je Damir Vrhovnik svoj već legendarni truli dok – navodno namijenjen brzome pretvaranju “Viktora Lenca” u najmodernije brodogradilište na Jadranu – od Amerikanaca mogao dobiti besplatno.

Ekonomska revolucija trećega tisućljeća
Konstrukcija o kojoj je riječ stavljena je u funkciju nakon II svjetskog rata, odavno je dala svoje, i njezini bivši vlasnici vjerojatno su jedva čekali da im je netko makne ispred očiju. Pojavio se tada – kao deus ex machina – hrvatski poduzetnik prepun novca i novih ideja, koji je stvar ne samo uslužno uklonio iz američkoga morskoga deponija i oteglio je preko Atlantika i Sredozemlja u Kvarner, nego je za nju priložio i vrlo respektabilan ček. Potvrdila se spoznaja da nema uspješne ekonomije – u konkretnom slučaju američke – bez ingeniozne privatne inicijative, u konkretnom slučaju hrvatske. Umjesto u američkoj industrijskoj luci, zahrđala masa sada trune u hrvatskoj turističkoj oazi i čeka trenutak kada će – uz pomoć dodatnih dotacija – postati glavni pokretač najavljene lokalne brodograđevne propulzije. Je li možda gospodin Vrhovnik, kao čovjek, lovac, inovator, drug i poslovođa, na opisanome transoceanskome pothvatu uspio i za sebe staviti nešto na stranu? Kao što bi rekao jedan zagrebački ugostitelj poznat po cijenama prilagođenim Rotschildu, Rockefelleru, Štroku, Čermaku ili Todoriću, za mladoga čovjeka dobro je da danas ima na strani milijun, pa makar i kuna.

Ta grešna misao – da je Vrhovnik kupio dok zbog vlastitih posredničkih interesa – nema, dakako, nikakvoga utemeljenja u stvarnosti. Šef “Lenca” ponudio je, doduše, za spas firme u kojoj radi dva milijuna dolara osobnoga kapitala, uz uvjet da ostane na položaju. Može se pretpostaviti da ta dva milijuna nisu i zadnje što je Vrhovniku ostalo u novčaniku. Ne radi se, međutim, o proviziji za dok ili nešto slično, nego o časno zarađenome novcu, inkasiranom u duhu ekonomske revolucije trećega tisućljeća po kojoj je tvrtkama apsolutno dopušteno da odu u vražju mater, ali njihovim direktorima na računu ne smije faliti ni filir. Zašto Račan nije pustio Vrhovnika da uplati svoja dva milijuna dolara, već mu je umjesto toga dao dva i pol milijuna eura iz budžeta?

Prevarant, pozer i blefer
Krhko je znanje, rekao bi mislilac, i teško je kod ontoloških pitanja doći do pravoga odgovora. Vrhovnik je za dva milijuna htio kupiti svoj ostanak na položaju direktora, a Račan je nedavno izjavio da Vlada ne želi odlučivati o tome tko će biti direktor “Lenca”, nego stvar prepušta dioničarima. S aspekta hrvatskih nacionalnih interesa, za koje se po definiciji mora brinuti Vlada bolje je, dakle, platiti dva i pol milijuna eura i pustiti da o statusu Vrhovnika odlučuje vijeće mudraca koje u “Lencu” ima uloge, negoli olakšati Vrhovnika za dva milijuna dolara i boriti se da čovjek ostane to što jest. Za Račana i Linića situacija je, kako vidimo, prerasla u problem psihološke opsjene. Novim državnim bonusom oni de facto spašavaju svoga prijatelja Vrhovnika i trude se na publiku ostaviti politički dojam kako im je namjera zapravo spasiti brodogradilište, odnosno njegova “radna mjesta”.

Proniknuti u nijanse odnosa Vrhovnik – Račan – Linić, to je danas u Hrvatskoj zadatak kojem su dorasli samo ekstrasensi. Vrhovnikovo brodogradilište privatna je tvrtka u vlasništvu inozemnih korporacija, i hrvatska država nije – u prvome redu – imala nikakvoga razloga da svojim novcem stimulira razvojne ambicije njegovoga direktora. U drugome redu, ona nema nikakvoga realnoga razloga za sudjelovanje u sanaciji posljedica Vrhovnikovih propalih ambicija. Sam Linić izjavio je da “nove poslovne pothvate u koje je ušla sadašnja uprava, kao što su off shore poslovi i nadogradnja, Vlada ne smatra realnima”. Osim toga, kazao je, “Vlada je prevarena jer se vlasnici nisu ponašali u skladu s dogovorom”. U trećem redu, Damir Vrhovnik je dokazani prevarant, pozer i blefer koji izmišlja “razvojne perspektive” prije svega zato jer mu to daje mogućnost za punjenje vlastitih džepova, i koji je sa svojim iluzornim programima koji koštaju kao svetog Petra kajgana dosadio bogu i vragu. Ako se sve to zna, zašto se u “Lenac” i dalje ulijevaju narodne pare? Činjenica da se premijer i njegov zamjenik na svaki mig iz škvera spremno hvataju za budžet, a Vrhovnika i dalje tretiraju kao privilegiranoga sugovornika i favoriziranoga šefa uprave “Lenca”, govori više o njima nego o njemu.

“Lenac ” je živuća potvrda hrvatske privatizacijske nakarade, u kojoj država po tradiciji pokriva gubitke pljačkaški orijentiranih uprava, kao što je učinila u slučaju Kutlinoga Tiska, Slobodne Dalmacije i Dione. Strani vlasnici profitabilnih firmi u pravilu su vrlo arogantni dok iz hrvatskoga tržišta mogu nesmetano crpiti ekstraprofite, poput Croneta i Vipneta, na primjer, koji se kod Vlade gotovo ucjenjivački bore za svoje monopole (a potonji u zadnje vrijeme i bez obrazloženja otkazuje kooperantske ugovore nekim hrvatskim tvrtkama).

Merkantilistička načela i socijalistička solidarnost
Slučaj “Lenac” pokazuje da će se neki od inozemnih investitora, kad je akumulacija spiskana i kad dođe do zastoja u dotoku, za pomoć bez kompleksa obratiti upravo državi, i merkantilistička načela na kojima su zgrnuli kapitale hladnokrvno zamijeniti načelom socijalističke solidarnosti. Dobit je naša, dugovi su naši i vaši, jer to je “interes radnika”. Svoje krajnje neprincipijelno i nepotističko ponašanje u slučaju “Lenac”, Račan i Linić pokušavaju zadnjih dana maskirati “trijumfom” u prodaji Ine. Za četvrtinu Ine mađarski MOL ponudio je, navodno neočekivanih, petsto pet milijuna dolara i postao hrvatski strateški partner, što god to značilo. Pojedine poslovne sudbine u Hrvatskoj se doista mogu dijametralno razlikovati. Za status strateškoga partnera MOL je morao kod Vlade priložiti stotine milijuna, dok je Vrhovnik strateški partner postao tako da je od Vlade dvadeset-trideset milijuna uzeo. U biznisu s državom sve ovisi o snalažljivosti, možda i o gastronomskoj ponudi na jahtama.

U svakom slučaju, posao s MOL-om poslužiti će Račanu kao opravdanje za spas Linića. Obdaren prirodnom arogancijom, te prepoznatljivim smislom za eskivažu, zakulisne dogovore i falschspelerei*, Linić je s “Lencem” došao na rub političke tolerancije, preko kojeg bi ga bez velikoga razmišljanja gurnuli mnogi nijemi promatrači zbivanja jednako kao i SDP-ovi prijatelji iz koalicijskih stranaka – HSS, dakako – koji se s Račanom pokušavaju nagoditi oko ekvivalentnoga sudjelovanja u privatizaciji. Račan se, u Tuđmanovom stilu, vrlo nevoljko odriče svojih etabliranih suradnika bez obzira na njihov javni image, i zato će zadržati Linića pozivajući se, među ostalim, na uspjeh posla s MOL-om. A Vrhovnika će zadržati tvrdeći da na njegov ostanak Vlada nema utjecaja.

STUPAC TJEDNA: ČETIRISTO BROJEVA NACIONALA
Nacional nije medijska pojava koja bi trebala na veliko slaviti obljetnice, ali četiristo brojeva u hrvatskim uvjetima nije mala stvar. Režimima se išlo uz dlaku. Otkrivali su se skandali i afere. List je izgradio povjerenje; u prevelikom broju slučajeva stvari o kojima je pisao pokazale su se točnima, da bi ih tangirani protagonisti zbivanja i maliciozni dio konkurencije mogli paušalno otpisati kao “senzacionalizam”.
Potpisnik ovih redaka u Nacionalu piše od prvoga broja. Samo jednom preskočio je kolumnu: u danima kad mu je umro otac. Taj novinarski trud neusporediv je sa sedamdeset tona ugljena koliko je Titov udarnik Alija Sirotanović iskopao u jednome danu, ali i s njegovim tekstovima neprijatelji su mogli naložiti peć, a simpatizeri intelektualno sudjelovati u procesu demistificiranja politike. U svakom slučaju, idemo dalje. Navigare necesse est*.