Ivo PogorelićKoncert koji se naknadno osmislio, zbog nemogućnosti nastupa Kineskog Nacionalnog Simfonijskog Orkestra pod ravnanjem Michela Plassona i jedne od najtalentiranijih kineskih pijanistica zavidne međunarodne karijere Sa Chen, pokazao se možda najboljim ovosezonskim projektom ciklusa ¨Lisinski subotom¨ oslonjenim na provjerene domaće uzdanice poput Ive Pogorelića i Zagrebačkih solista. Na samome početku bila je predstavljena komorna inačica Chopinovog Prvog koncerta za glasovir i orkestar u e-molu, op. 11, djela kompozicijski sličnog uradcima Mozarta, Beethovena i Hummela, za čiju se izvedbu malogdje u svijetu moglo naći boljeg interpreta od Ive Pogorelića. U slučaju pak Zagrebačkih solista, otkad su pristali na umjetničko vodstvo Borivoja Martinića-Jerčića, a od ove sezone i priznatog francuskog violončelista Marca Coppeya, potvrdila se teza o sve kvalitetnijem sastavu, hvaljenim nastupima i hvatanju u koštac s različitim umjetničkim izazovima.

Naglašena Pogorelićeva uloga bila je očekivana, no ne i idealna, posebno uzmemo li u obzir velik trud i muzikalnost Zagrebačkih solista koji su delikatnom pratnjom i ugodnim timbrom gudačkih instrumenata proširili i podržali gromki solistički glasovirski zvuk. Na ruku Solista išla je i, prema riječima Hectora Berlioza i mnogih drugih, jednostavna, hladna, gotovo neupotrebljiva Chopinova orkestracija koju se lako i smisleno dalo prilagoditi raspoloženom zagrebačkom trinaesteročlanom ansamblu. Pogorelić je, srećom, još jednom pokazao duboko razumijevanje unutarnjeg pulsa Chopinove klavirske dionice, nenadanih, minimalistički obojenih harmonijskih struktura, te jak osjećaj za bitne modulacije koji je uspio prenijeti i na gudače. I dalje uglavljen između istraživanja (bes)konačnih granica glasovira i jednako takvih ekspresivnih mogućnosti prije svega Chopinove, ali i Lisztove glazbe, Pogorelić ni u kojem trenutku nije skrivao duboku predanost i koncentraciju, kao i nužan odmak od vanjskog svijeta u kojem se vremenom sve neugodnije osjeća, ili pak, prirodno i dijalektički gledano - u potpunosti pronalazi. Poznato je da ga je javnost - prihvativši ga i odbacivši istovremeno, s konstantom nerazumijevanja i inercije - već odavno proglasila umjetničkim faktom čiji je razvoj, iz tko zna kojeg razloga, uputno pratiti i komentirati istim hvalama i kuđenjem. Takav pristup samoga Pogorelića nikada nije brinuo, već mu je, naprotiv, bio poticaj u kreiranju jedinstvenog umjetničkog pristupa koji je sasvim sigurno nekada podrazumijevao rizik od gubitka brojnije svjetske publike.

Iznimnu kvalitetu, dobro je ponoviti, pokazali su i Zagrebački solisti, posebno u drugom dijelu koncerta u kojem su izveli Serenadu za gudački ansambl u C-duru, op. 48, Petra Iljiča Čajkovskog. Poveznica s Chopinovim djelom mogla se pronaći u vezi s dijelom Mozartovog opusa, točnije njegovim serenadama koje je ruski pak skladatelj uzeo kao inspirativni obrazac. U svojoj serenadi Čajkovski je naglasio simfonijsku formu, folklorne detalje, zanimljivo razvedena pizzicata (larghetto elegiaco), te umjetnost baratanja fugalnim oblicima. Zagrebački su solisti u ovoj zahtjevnoj izvedbi, posebno nakon nastupa s Pogorelićem, pokazali veliku sigurnost, ugođenost, ravnotežu, te vješto nošenje sa zahvalnom akustikom dupkom ispunjene Velike dvorane Vatroslava Lisinskog.

Zadovoljna publika nagradila je Zagrebačke soliste srdačnim i ustrajnim pljeskom, a oni su, za razliku od Pogorelića, izveli Griegovu Holberg suitu kao programski dodatak.