Ivan StarčevićDNEVNIK
Srijeda, HRT 1, 19.30
vijenac
Lijevo od voditelja je nekakav ekran, monitor, što li, na kojem voditelj vidi isto što i mi. Voditelj lijepo najavi prilog i onda se u njega zabulji baš kao i mi, sve do trenutka dok na tom monitoru ne ugleda svoju zblenutu facu, što je znak da mora pročitati novu najavu i ponovo se zapiljiti u taj svoj ekran da bi saznao što su to novoga opet napravili ti novinari. Tisuću puta smo već vidjeli da voditelj, ma zvao se on Danko Družijanić ili Nensi Brlek, prvi put vidi ono što i mi vidimo prvi put.
Jedina razlika između nas i njih je u tome što lice prosječnog hrvatskog pušača Dnevnika ne isijava glupim blaženstvom kao prevladavajućom reakcijom. No, to je zato što on (the pušač) nije stalno zaposlen na Hrvatskoj televiziji i stran mu je osjećaj profesionalne solidarnosti. Naši dragi voditelji ponosni su na svoje kolege koji su tako lijepo napravili Dnevnik kojeg, što je mala nelogičnost, kao urednici potpisuju baš oni, njegovi voditelji i prvi i najponosniji gledatelji: Danko Zagledanko i Nensi Brlek. Oboje se već, zahvaljujući blagonaklonosti urednika i općoj ravnodušnosti prema sitnicama, nadavalo intervjua u kojima pričaju o svojim uredničkim djelovanjima, iako njihov teleći pogled na monitor Dnevnika svjedoči da takva iskustva ne postoje.
Sve bi se to gledanje Družijaniću dalo oprostiti da se večeras na vrijeme odlijepio od krajnje nepristojnog uživanja u Ivi Gačić koja je na kraju Dnevnika najavljivala sadržaj svojeg “Meridijana 16”. Ne znamo što je on pomislio kad je umjesto Gačićke na monitoru naglo ugledao svoje lice i onaj njegov izraz koji odaje vrlo ugodnu zainteresiranost, spojivu s nadimcima koje pristojan pisac ne će upotrijebiti (Danko Drkanko?). Kad vam kažem da ne će, onda ne će (Danko Masturbanko?).

POLITIČKA KUHINJA
Petak, OTV/CCN, 21.05
kaktus
Upoznali smo novu dimenziju javnog bića zvanog Davor Dretar Drele (3D). Autor hita “Čavel v glavi” večeras je zborio štokavski, jer ipak je to jedna emisija pod pokroviteljstvom inozemnog proizvođača kuhinjskih pomagala, a ne WC školjki i raznoraznih čučavac akcesorija. Kad smo već kod pristojnosti, naš trodimenzionalni voditelj i njegov gost, štokavac i general Ljubo Ćesić Rojs, nisu na kraju slikani kako jedu, nisu baš iz blizine, nego se kamera odmakla da nas poštedi daljnjih neugodnosti.
Dovoljno je bilo promatrati kako se 3D ne samo znoji, nego se u svemu i slaže s bivšim velikim vozačem velikih autobusa, što god da ovaj svat bubnuo, čak ga i podgovara. Očekivati od tako uglednog gosta (Ljube Ćesića Rojsa) da bude pristojan isto je što i od don Ante Bakovića očekivati da bude civiliziran i stoga se takve osobe ne pozivaju u aseptične reklamne emisije u kojima voditelji moraju biti pristojni prema gostima, jer to su takve emisije. U voditeljsku pristojnost dosad nije spadalo to da g. voditelj Dretar nagovara g. Ćesića na netolerantne ispade (npr. prema rvackim homoseksualcima) i stoga svaka čast tvornici kuhinjskih aparata, hladnjaka i vešmašina da je uložila ne mala sredstva u propagandu najcrnjeg i dragog našeg balkanskog divljaštva. A fizička dosjetka malog i Rojsom preplašenog Dreleta, uz riječi da ćemo uskoro morati hodati ovako (poklopac Ćesićeve zdjele za juneći gulaš stavio si je odostraga), ostat će biser civilizacije u kojoj su homoseksualci doživljeni kao agresivni osvajači heteroseksualaca i koja će tek doći, ako se dretari, ćesići i drugi lonci i poklopci domognu svih emisija na svim televizijama.
U očekivanju tog sretnog trenutka, značajevima kao što su Ljubo Ćesić Rojs mjesto je u Hrvatskom saboru. Iz zastupničke tapecirane polufoteljice g. Ćesić je hrvatske homoseksualce koji sjede u hrvatskom Saboru, a on zna da sjede, prošlog tjedna pozvao da ispune svoju građansku dužnost: da ustanu i priznaju svoju spolnu orijentaciju, da budu hrabri. Ovoj Ćosićevoj sirovoj provokaciji cinično su odobravali dragi kolege i susjedi po sjedenju u saborskom tapecirungu.
Lijepo se to vidjelo u izravnom prijenosu, kad su hihotali bonvivani i ljepodusi tipa Ivo Lončar, Anto Kovačević i slični, tamo je ta fina publika koja će znati cijeniti Ćesićevo predvodništvo. Ti lončari, grnčari i razni drugi kovači i kovačevići naše državotvorne misli, prvaci su onog stravičnog cinizma koji za sada nema hrabrosti da otvoreno prokazuje homoseksualce u državi u kojoj gay paradu dvjestotinjak muškaraca i žena štiti nekoliko tisuća policajaca. Štiti ih od publike iz koje dopire skladan hrvatski poklič “ubij pedera”, ali ne može ih zaštititi od Hrvatske televizije koja u Dnevniku ponosno izvješćuje da je gay pride u Zagrebu prošao “bez incidenata”. Takvoj televiziji i takvim ljudožderima bi Dretar, Ćesić, Lončar i Anto&Anto izručili homoseksualce. Sprječava ih samo jedno. Te pederske i lezbijske beštije nisu dovoljno hrabre da se same jave, pa ih se najprije mora prokazati onako generalno, za sada više kao opomenu, u žaru političke borbe kakvu predsjedavajući tolerira. Prava je šteta ne što predsjedavajući nema pameti, nego što g. Ćesić ima zorta, pa se, uz Dreletovu hrabru medijsku podršku samo pravi važan. Nikad ni jedno ime od Ćesića nismo niti ćemo čuti, karakter je to.

PULA: RED CARPET
Subota, HRT 2, 21.00
kaktus
Pred pulskom arenom je gužva i vreva, ali kamerice su unutra i s komadića crvenog tapisona gledaju u podrum iz kojeg se po neljudski visokim stubama penje jedan nesretnik. Pa drugi, pa treća, pa četvrti. Dočekuje ih jedan reporter ili jedna reporterka i u toj jedan na jedan razonodi svima je neugodno. Svim gledateljima, naravno. Neugodno je gledati kad se nešto sporo, otužno i beživotno naziva crvenim sagom kakav imaju svjetski festivali. No pustimo mi etikete, opišimo stvar.
Dakle, kao što smo rekli, kamera bulji u podrum. I reporter Danijel Despot naviruje se u podrum. Nikome nije palo na pamet da taj crveni tepih postavi u središte zbivanja, pred ulaz u Arenu. A ne, pa ne će se valjda najhrvatskija od svih hrvatskih televizija boriti za mrvicu pažnje neke naše režiserske ili glumačke filmske zvijezde. HRT lijepo glumi biljetera i nemilosrdno čeka žrtvu. Postoji samo jedan službeni ulaz, samo jedna uska rupa uz koju se možete popeti gore u Arenu, po stubama visokim tridesetak cm, na kojima je posrtao čak i jedan Tito, ovdje i sada najpoznatiji kao djed šarmantno izbuljene redateljice Saše Broz, inače redateljice ovog svečanog otvorenja. Kad se prođe uska rupa, stiže se do ravnog terena, tj. do prašnjave grbavine i crvenog itisona/simposana na kojem reporterka Stanislava Čulina pita finog mrtvog filmskog režisera Dalibora Matanića: “Dobro, jesu vas puno slikali u Cannesu?” Očekivalo se da će ga još munuti laktom u rebra, tek toliko da mu se mozak namjesti još bolje namjesti na najočigledniju od svih sličnosti (Pula je Cannes), ali se ona odlučila na suptilniju metodu navođenja. Podsjetila je Matanića da je bio na puno svjetskih festivala i da se prema tome on na crvenom tepihu (čitaj: smrdljivom i prašnom terenu zapuštenog rimskog cirkusa, Puli) osjeća kao kod kuće. Dok je ona to govorila, na cijelo se to glamurozno zbivanje navukla poznata omamljujuća maglica rasnog hrvatskog talk showa u kojem uvijek ima previše vremena, jer ničeg drugog i nema. Kad je reporterska sila konačno zamuknula, režiser je pokušao reći nešto duhovito, pa je rekao, pa je ostao dalje stajati ukopan i uslužan, sve dok mu biljeterka i razvođačica Čulina nije rekla neka se uputi na svoje mjesto. I g. Despot je svoje goste, čvrsto ukopane u tapisončić, biljeterski pozivao da se udalje u smjeru svojih mjesta, što je čitavom zbivanju trebalo dati obilježje frenetičnosti preuzete s dodjele Oscara i sličnih beznačajnosti kojima je Hrvatska televizija večeras rekla što ih ide i kamo u odnosu na nju ona spdaju. Srećom je ova srdačnost informativnih razgovora i glamuroznost apuštenih kamenoloma trajala niti dvanaest minuta, a onda je svima prikazano neko poučno dokumentarno smeće pod naslovom “Ipak se kreće”. Naglasak je na “poučno”, to je ključna riječ.

50. FESTIVAL HRVATSKOG FILMA U PULI
Subota, HRT 2, 21.30
kaktus
Neposredno prije otvorenja kojeg je režirala, žena koja na svakoj fotografiji širi kapke u krivom uvjerenju da ima djedove oči i pogled (Saša Broz) javno izjavljuje da joj je rođendan njenog 45- godišnjeg dragog intimno važniji od Pulskog festivala. Prioriteti su prioriteti, ali i da su stvari obrnute, žena s lažnim prodornim dedekovim pogledom (Saša Skroz?) teško da bi bolje obavila posao.
U Cannesu, Veneciji i Berlinu nema uvodnih cirkuskih atrakcija, ali hrvatski brechtijaneri uvijek će brehtijanski znati pristupiti neukoj masi, pa će nam i večeras znati razotkriti bit filmske umjetnosti. Na pozornicu dolaze kaskaderi koji se kao potuku, a voditeljica će da bez njih nema filma, isto tako ni bez filmske glazbe, na što smo minutu poslije toga također upozoreni. Poučavanje je bit socijalističkog glamura i tako će biti dok je svijeta i divljaka u areni. Jedan sat bili smo mučeni poviješću najgoreg festivala na svijetu, pa raznim plesnim i glazbenim umijećima, u što ne ćemo ubrojiti još jedan mjesečarski nastup sijedog ministrića kulture koji i ove godine u Puli vidi jedan novi početak, što je ravno mašti onog koji gleda Sašu, a vidi Josipa Broza.