Srećko JurdanAkutnu seriju apsurda koja obilježava hrvatski javni prostor, zadnjih dana obogatila je i teza da zagrebački SDP pokušava eksploatirati bolest Milana Bandića kako bi osvojio izborne simpatije. Prevedeno: suosjećajući s popularnim Bandićem koji je dobio moždani udar, građani će glasovati za Zdravka Tomca koji se u Bandićevoj odsutnosti promovirao u šefa gradske partije. A možda i za samoga Bandića, ako se u kratkome roku dovoljno oporavi. Dok bolest traje, potrebno je stvari politički ubrzati, po mogućnosti tako da se izbori za Zagreb održe usporedo s izborima za državu. Und so weiter*. Špekulacijama kraja nema.

U svakom slučaju, gospodin Tomac koji, kao što je poznato, već godinama ne može pouzdano utvrditi pripada li ideološki Gojku Šušku ili Mati Arloviću, Rojsu ili Račanu, Dorici Nikolić ili Željki Antunović, ustašama, domobranima ili partizanima s figom, danas se – prema nekim medijima – iz pragmatičkih razloga nastoji predstaviti kao Bandićev Kagemusha (dvojnik paloga shoguna iz istoimenoga Kurosawinoga filma). Pripadnicima klana, koji ne mogu utvrditi radi li se o pravome ili lažnome gazdi, on podiže borbeni moral već samom nijemom nazočnošću.

Gomila HSS-ovih kredibiliteta za SDP
Tomac se igra dvojnika a Ivica Račan, na višoj razini, u izborni ciklus po navici ulazi kao dvoglavo tijelo. Zadnji put nastupio je u simbiozi s Draženom Budišom, koji je njegovome veličanstvenome socijaldemokratskome ugledu navodno darovao “hrvatski kredibilitet” (da birači ne bi posumnjali kako se na vlast vraćaju anacionalni elementi). Budiša je u međuvremenu pao u borbi za pravdu i svoje mjesto uz Račana prepustio Zlatku Tomčiću koji pouzdano ne pati od opterećenja kategoričkim imperativima. HSS će SDP-u – u zamjenu za ostanak na vlasti – spremno dati i seljački, i nacionalni, i radićevski, i pankretićevski, i domobranski, i sve moguće kredibilitete koji su mu na dohvatu.

Autoru ovoga teksta instinkt uporno govori da je spomenuti tandem neuništiv, posebno uz spoznaju da će s njim prohodati i HNS kao impresivna kompjuterska simulacija hrvatske “građanske opcije”. HNS-ov šef Radimir Čačić upravo je stekao svjetsku slavu izumom perpetuum mobilea zvanog hrvatske autoceste, za koje nitko ne zna ni tko ih plaća, ni tko ih i pod kakvim uvjetima gradi, ali svi znaju da se grade i otvaraju (makar uz dramatične gužve kod naplatnih kućica i bez ijedne pumpe, svratišta, hana, motela, sjenika, štale ili barem WC-a), i ta činjenica – da se režu vrpce – politički je jedino važna. U parafrazi studentske parole šezdesetih, izbori bi mogli lako pokazati da je Račan naš učitelj, Tomčić njegov tumač, a Čačić njegov mač.

Bančevih pet minuta
U razdoblju prije izbora pojedini dostojanstvenici tipa (novoga ministra ekologije) Ive Banca proživjet će svoje zvjezdane trenutke, i nakon toga možda zauvijek nestati u svemiru poput Kochoutekove komete (koja je prije tridesetak godina prijetila da će uništiti Zemlju), ako ih Račan ne pozove u nekakve lokalne koalicije tipa one koju je ponudio IDS-u u “zemlji Istri”. Ako je već o Bancu riječ, neki akademski čistunci napali su ga zadnjih dana kako je to mogao postati ministar ekologije kad je po profesiji historičar. Hrvatski smisao za ultrakonzekventno zaključivanje ponekad je doista ubojit. Zar se ministar bilo čega postaje školovanjem za ministra? Ako se dobri Šime Lučin mogao transformirati u policajca, Željka Antunović u vojnika, a Đurđa Adlešić svojedobno u nadzornicu tajnih službi, i Banac se – izvan svake sumnje – može promovirati u čuvara okoliša, i ne bi bilo loše kad bi tijekom svoga kratkoga boravka na tom položaju naredio rušenje barem dijela betonskih nakarada koje je arivistička građevinska mafija zahvaljujući korumpiranim gradskim upravama uspjela sazidati na obroncima Medvednice. Time bi možda za svoju ubavu stranku (LS) kupio političku budućnost.

Vratimo li se osnovnoj temi izbora – koja nije dokraja ekološke prirode – za Račana i društvo solidno radi i činjenica da je njihov glavni konkurent HDZ u dobroj mjeri tigar od papira. Ivo Sanader voli se pretenciozno pozivati na podršku Zapada, ali Zapad ga “kotivi” u vrlo ograničenim dozama. Na velika zvona stao je uz Ameriku kad je ova napadala Irak, nadajući se da će time kod Busha kupiti simpatije i potporu. Kako stvari stoje, kupio je isključivo prvo. Za nedavnoga boravka u Washingtonu rekli su mu navodno da se HDZ nije dovoljno reformirao za preuzimanje vlasti, i da u tom smislu ne bi bilo loše ako razmisle i o promjeni imena stranke. Amerikanci su duhoviti, ali i racionalni. Promjena imena, to definitivno može biti skok u nove pobjede. Ako se Savez komunista Hrvatske mogao preko noći uspješno preobraziti u Socijaldemokratsku partiju (SDP), i HDZ bi se – ističući ideju demokratizacije – eventualno mogao trijumfalno regenerirati kao PDS (Partija demokratske strasti), a možda i kao ZDH (Zbor demokratiziranih hordi).

Smiješak glupog Augusta za europske turiste
Sanadera na jednoj strani opterećuju ljudi poput Glavaša, koji je svrgavao Pašalića, ali stranku kompromitira svojom ratnom biografijom. Na načelnoj razini, bilo kakvo realno reformiranje HDZ-a implicira demitologizaciju Tuđmana, koji u stranci – međutim – još uvijek funkcionira kao kohezivni faktor. Osim toga, HDZ je – realno promatrano – skup imena čije je vrijeme prošlo, prije svega zato što su služila samo jednome vremenu za koje su pogrešno vjerovala da će trajati koliko i njihov životni vijek. U sučeljavanju s HDZ-om, koji je po psihološkoj definiciji anakronizam, Račan i društvo – uz raskošnu asistenciju Stipe Mesića – pokušavaju naciju fascinirati progresom i pogledom u budućnost.

Preokupacija tih ovejanih* sudionika balkanskih mijena, koji su ljudi prošlosti jednako kao i Šeks ili Hebrang, ali uspijevaju to na specifične načine prikriti, odgovori su na europske upitnike. Tuđman je svoju ideju vladanja zasnivao na polarizaciji: tko nije sa mnom, protiv mene je, i protiv Hrvatske. Račan, uz Mesićevu podršku, pokušava izgraditi beskonfliktno društvo ujedinjeno u estradnome kiču, zemlju koja će na dijelu obale fascinirati jahtaše i milijardere, prodavati im nekretnine, dočekivati turiste uz astronomske cijene sa smiješkom glupog Augusta i sindikalne nemire stišavati proračunskim dotacijama koje se pokrivaju inozemnim zaduživanjima.

Ti europski blefovi za naciju su, međutim, još uvijek kudikamo povoljnija opcija od istjerivanja balkanskih historijskih računa za kakvim je težio Tuđman. Društvu poduzetničkih yuppieja, preprodavača, mešetara, turističkih mediokriteta i lihvara, u kakvo se pretvara Hrvatska, glavnu političku alternativu čine protagonisti nacionalnoga patosa koji ni sami ne vjeruju u snagu vlastitih ideja, i postupno završavaju na margini poput gorskokotarskih krčmi s janjetinom koje autocesta ostavlja bez posla.

STUPAC TJEDNA: ‘LENAC’, ŠOK I KOMA
Dvije vjerovničke tvrtke odlučile su blokirati račun “Viktora Lenca”, a radnici “Lenca” stupili su konzekventno u štrajk, jer plaće im debelo vise. Načelno promatrano, obje inicijative mogu se samo pozdraviti. Račanov Vrhovnik obećava silna ulaganja i dokapitalizacije, ali novac stiže brzinom vlaka za Zagorje, koji je ukinut. Oklijeva Talijan, oklijevaju banke, nikome se ne žuri s ubacivanjem love u hrpe željeza iz kojih su u boljim vremenima – zajedno s drugarom Vrhovnikom – za sebe već izvukli sve što su mogli.

Čekajući na Božju milost u formi novih subvencija, neki “Lenčevi” vjerovnici odlučili su – za razliku od Vlade – ponašati se prema ekonomskim pravilima, i to je dobro, jer stvar vodi prema definitivnome razbijanju iluzija. Što se samih radnika tiče, nejasno je zašto ne pritisnu Vrhovnika da u firmu ubaci svoja dva milijuna dolara, kako je najavio. Čovjek tvrdi da novca za plaće nema, a ima ga i previše, samo što je na njegovu računu.