Zoran FerićMoja teta Mica provela je svoj radni vijek kao haremski ginekolog na dvoru kralja Hasana II. u Maroku. Kadgod to spomenem nekome tko dobro ne poznaje našu obitelj, kaže: “Feriću, opet sereš!” Misle valjda da mi nisu dosta moje bizarne knjige, nego bizarnosti izmišljam i vezi svoje familije. Svoju dragu tetu, koja se zove Marijana Beuc i koja je stvarno u okviru nekog programa razmjene stručnjaka nesvrstanih zemalja prije trideset godina dobila posao na marokanskom dvoru, ne spominjem ovoga puta da bih ispričao tipičnu žensku priču o sudbini evropljanke u arapskoj zemlji, nego zbog vode. Teta mi je, naime, prošle godine ispričala prilično mističnu dogodovštinu o vodovodnim instalacijama u njenoj kući u Rabatu. Razgovarali smo o mrtvima, koji nam se ponekad javljaju nekim svojim specifičnim znakovima. U šahtu njene kuće, događale su se, naime, čudne stvari. Prvo je čula glasove koji kao da se šire vodovodnim cijevima: šapat, smijeh, čak i radio program. Nije postojala vjerojatnost da glasovi dopiru iz drugih kuća ili automobila. Jednostavno su izlazili iz zidova u kojima se nalaze vodovodne cijevi. To je nije plašilo jer otkako živi u Maroku, kaže, takve stvari su joj gotovo normalne. Što se toga tiče, kaže, pretvorila se u prilično podvojenu osobu: u duhove vjeruje samo kad boravi u Maroku. U Hrvatskoj i Švicarskoj, gdje također ponekad živi, smije se takvim pričama. Onda je primijetila da glasovi dopiru i iz šahta gdje se nalazi vodovodna ura. To je povremeno trajalo mjeseciama. Nije moglo biti zabune jer su ih čuli i drugi ljudi, njena kći, unuka i zet. Stvar s vodovodom postajala je ozbiljna, gotovo kao u poznatom hororu Petera Weira “Vodoinstalater.” Istovremeno s pojavom glasova u cijevima, računi za vodu su joj se enormno povećali. Stvar je išla dotle da je morala zvati nekog vrača,. svećenika, što li, da joj iz vodovoda istjera duhove jer bi u protivnom bankrotirala i sa svojom velikom mirovinom. Tako se ta marokansko-evropska priča o duhovima završila posve logično, njihovim istjerivanjem iz vodovodinh cijevi.

Te sam se tetine priče sjetio upravo sada zato što mi je dobar dio prošloga tjedna prošao u nekom mističnom odnosu prema vodi. A kulminiralo je u petak, na dan koji je ionako u poslovicama na zlu glasu. Prvo su u srijedu 23. Srpnja novine donijele alarmantnu vijest da voda u Zagrebu poskupljuje za četrdeset posto. Čuo sam to već i u dnevniku, u utorak, ali mi se pričinilo kao neka neugodna zvučna halucijanija, ili kao oni tetini duhovi iz vodovodnih cijevi. Naime, na tako visoka poskupljenja jednostavno nismo navikli u posljednih desetak godina, uostalom otkako je obuzdana ona enormna inflacija kad je i podizanje cijena od sto posto bila gotovo svakodnevna stvar. Odmah sam to, hvala paranoji, povezao sa zabrinjavajućom činjenicom da uvijek kad u posljednje vrijeme dignem lovu s bankomata, dobivam potpuno nove novčanice. Kao ispod čekića. Znači, štampa se puno, a sad i ovo poskupljenje. Prva misao je, naravno, inflacija. Opet smo, dakle, u debelim govnima. Međutim, rasplet ove vodene afere bio je kao obrat u nekoj grčkoj tragediji. Deus ex machina u liku Ivice Račana rekao je, navodno, da poskupljenja ne može biti i onda je Gradsko poglavarstvo odustalo od ljetnoga povećanja cijene vode. A to povećanje naprosto nije fer iz dva razloga. Prvo, koristi se ljeto i, da tako kažemo, smanjena budnost onih faktora koji bi se takvom činu mogli suprostaviti. Drugo, upravo je voda u ovim vrućim danima ono neophodno bez čega ne možemo zamisliti život. Vrućina psihološki povisuje vrijednost vode pa su neki iz Poglavarstva pomislili da te toplotne učinke valja iskoristiti kao olakotnu okolnost za bezobrazno povišenje cijena. U četvrtak čuli smo da je Poglavarstvo odustalo od povišenja cijene, a čitav ja taj vodeni cirkus u medijima objašnjen kao predizborni trik i da se ozbiljno poskupljenje vode može očekivati tek poslije izbora. Što se mene tiče, to ni u kom slučaju nije predizborni trik, nego upravo nepojmljivi predizborni fjasko koji plaši potencijalne glasače. Jer trik, kao na primjer mađioničarski, podrazumijeva neke pozitivne učinke, uglavnom nešto uspješno. Ovo je, dakle, fijasko no, i takvo poništenje odluke o poskupljenju dočekano je, vjerujem, kao blagotvorna vijest. Međutim, mene je u petak u poštanskom sandučiću dočekalo nešto što je prilično daleko od blagotvornog i utješnog: prijetnja zagrebačke Vodoopskrbe i odvodnje da će nam zatvoriti vodu ako ne platimo zaostatke za prošlu i ovu godinu od 4.408,00 kuna. Petsto kuna smo, naime, platili. To otprilike znači da je kuća u kojoj živi pet ljudi, a ne peru se automobili niti zalijeva vrt, potrošila za godinu i pol vode u vrijednosti od pet tisuća kuna. Ako je pri tome cijena jednoga kubika 5 kuna, znači da smo u tom razdoblju potrošili 1000 kubika vode. Normalna potrošnja za toliko osoba bila bi oko kubika dnevno, što znači oko 540 kubika za spomenuto razdoblje. Račun je ispostavljen na skoro duplo. No, caka je u tome što ura za mjerenje potrošnje pokazuje upravo toliko.
I tu nastupa misterija. Naime, već duže vrijeme dolaze nam enormini računi za vodu, oko petso kuna za dva mjeseca. Čim stignu, uzrujam se, odlučim da ću se ići buniti i stavim račun u ladicu. Ne plaćam ga i onda zaboravljam. Tako se skupila i ova enormna cifra, tako da me sami ljudi s vodovoda pitaju imamo li kafić ili praonicu automobila. A pokušali smo već svašta. Cijev u kući nije pukla, jer bismo vidjeli. Pozvali smo i čovjeka s mjernim aparatom da vidi je li pukla negdje u zemlji ili ispod podruma. Čovjek kaže da ne čuje ništa. Izmijenili smo sumnjive zahodske kotliće i pipe, tako da nigdje ništa ni ne kapa. A ura na vodomjeru vrti se kao da je popizdila. Prije nekoliko godina, u sličnoj situaciji raskopali smo i vrt u potrazi za kvarom ili puknućem, ali ništa nismo našli. U Vodovodu me pak uvjeravaju da njihove ure ne griješe. Zagrebački vodovod, dakle, ima bezgrešne ure, ništa se u njima, uvjeravaju me, ne može pokvariti. Vodomjer ima krilca kroz koja prolazi voda, ta krilca vrte uru i to je sve. Što da se tu pokvari? Ostaju, dakle, jedino duhovi. Kao kod tete Mice. Duhovi nam sišu vodu, možda je kuća na mjestu nekog starog groblja, a možda je dovoljno samo to što smo blizu Mirogoja. U redu za reklamacije na Vodovodu sreo sam, međutim, puno ljudi koji imaju sličan problem: nečistu silu u šahtu. Ivica Račan spriječio je stravično poskupljenje vode u zagrebačkom poglavarstvu i hvala mu na tome, ali za neutraliziranje ovih demona o kojima govorim trebala bi neka drugačija i puno poganija sila. Na kraju bismo možda svi mi iz reda za reklamacije na zagrebačkom Vodovodu trebali zvati egzorcista.